Kirurg Mirko Komarčić 40 godina liječi Međimurce

Županijska skupština ove je godine najvišu nagradu - Nagradu Zrinski, za doprinos političkom i sportskom životu zajednice dodijelila doktoru medicine Mirku Komarčiću, kirurgu Županijske bolnice Čakovec u kojoj radi 40. godinu. Četiri desetljeća doktor Komarčić liječi Međimurce, a isto toliko godina s njima igra nogomet. Često je u prilici da svojim pacijentima preporučuje zdrave navike, no, ne “propovijeda” ono što sam ne živi. Na vlastitoj slici i prilici dokazuje im da redovita tjelesna aktivnost, nepušenje, pravilna prehrana i primjerena tjelesna težina daju rezultata. Godine su šezdesetšestogodišnjem doktoru Komarčiću tek posrebrile kosu, no, drugi su benefiti stečeni sportom važniji od izgleda, kaže naš sugovornik:
- Zahvaljujući redovitoj rekereaciji, održavam kondiciju koja mi omogućava nesmetan rad, usprkos trima premosnicama koje sam zaradio u ovom poslu, stresom, jer drugih rizičnih faktora nisam imao. I danas rekreativno igram nogomet, uz pješačenje na posao te dodatne šetnje. Kao traumatolog, u prilici sam pacijentima često naglašavati važnost održavanja kondicije redovitom fizičkom aktivnošću, što sigurno pridonosi duljem uživanju zdravlja - kaže doktor Komarčić.
Doktor Komarčić rođen je 1946. godine u mjestu Davor (kod Nove Gradiške), odakle kao osmogodišnjak sa svojom velikom obitelji seli u blizinu Vinkovaca. Tu završava gimnaziju, a, potom, u Zagrebu Medicinski fakultet. U čakovečkoj Bolnici provodi cijeli radni vijek. Djetinjstvo u Davoru pamti i po - nogometu:
- Od djetinjstva sam aktivno igrao nogomet u slavonskim klubovima, sve do studija. Po preseljenju u Međimurje, prvo sam igrao u ekipi naše bolnice, a potom su me nagovorili da se uključim u šenkovečki nogometni klub u kojem sam aktivno igrao do 35. godine života. Nastavio sam u redovima šenkovečkih veterana, potom u MTČ-u te Slogi. U Šenkovcu sam kratko vrijeme trenirao juniore, no, kao liječnik sam češće bio na raspolaganju nogometnim ekipama - prisjeća se doktor Komarčić koji je 1990. godine osjetio poziv za promjene te postao potpredsjednik Skupštine Općine Čakovec na prvim izborima. Član je Matice hrvatske, no, iz politike se potpuno povukao - zbog razočaranja:
- Politika me uvijek zanimala. Bitno je ne ići slijep kroz život, već pokušati dati svoj doprinos, ali pri tome nikada ne zanemariti širinu. Sve što je dobro, treba prihvatiti, a sve loše, odbaciti, bilo od koga da dolazi. Kao član Demokršćanske stranke, koja je tada bila najbliža mom svjetonazoru, uključio sam se 1990. u politički život zajednice. Trebalo je mijenjati sustav i smatrao sam da trebam dati svoj doprinos. Nakon drugih izbora te spajanja stranke u HKDU, ponovo sam izabran u Skupštinu, ali se više nisam slagao s određenim političkim potezima. Vidio sam da neće biti dobro nastavi li se tim putem. Dao sam ostavku, ali sam još neko vrijeme ostao u stranci. Tada sam svojim stranačkim kolegama rekao da ću se svima javno ispričati ispostavi li se da sam u krivu kad govorim da se ide krivim putem, a ako se ispostavi da sam u pravu, tad više nemamo ničeg zajedničkog. I tako sam, nešto kasnije, izašao i iz stranke jer u našem društvu stranke sputavaju ljude, što je loše. Vi možete imati drugačiji stav, međutim, morate dići ruku za stav stranke. Najviše me pogađala netolerancija. Treba smoći snage, što je danas neuobičajeno, priznati da je netko iz druge, možda i oporbene, stranke predložio nešto dobro. Moj obiteljski odgoj koji sam ponio u život i moj svjetonazor nalažu mi otvorenost i prihvaćanje dobronamjernih ljudi i dobrih opcija. Našeg sugovornika obasjava skromnost, pa i za nagradu koju je primio kaže:
- Kad je moja obitelj iz Davora, u kojem su živjeli siromašni i ponosni ljudi, preselila u Vinkovce, dio starosjedilaca nije nam baš bio naklonjen. Dolaskom u ovu sredinu, doživio sam prihvaćanje, stekao širok krug poznanika i prijatelja te sa zadovoljstvom ostao ovdje. U Međimurju postoje brojni ljudi kojima bi Nagrada Zrinski trebala pripasti prije nego meni, i to sam rekao predlagačima.To što je Županijska skupština potvrdila prijedlog za mene znači potvrdu da sam zaista prihvaćen u ovoj sredini.
MEDICINA I
PARAMEDICINA
Nakon stjecanja uvjeta za mirovinu, doktor Komarčić pristao je na upit i nagovor kolega s Odjela i ravnatelja Županijske bolnice Čakovec potpisati ugovor i ostati u timu traumatologa.
Takve situacije nisu rijetke u hrvatskom zdravstvu kojem nedostaje liječničkog kadra. Na pitanje zašto mladi neće u liječnike, naš sugovornik kaže:
- U moje vrijeme mladi nisu bili toliko informirani. Tek kad smo počeli raditi kao liječnici, shvatili smo da najveći broj problema s kojima se susrećemo nisu medicinski, već paramedicinski. Riječ je o problematici podcjenjivanja struke, problematici koja navodi na bunt. Danas su mladi ljudi, zahvaljujući informiranosti, toga svjesni i vjerojatno je i to razlog pada interesa za studij medicine. Ovo je humano, uzvišeno zvanje, ali zvanje kojem se morate predati i žrtvovati se.
No, morate mu predati i svoju obitelj. Sinove nisam nagovarao na studij medicine i obojica su otišla u druga zvanja jer su tijekom odrastanja vidjeli koliko sam odsutan od kuće i koliko ova struka - kirurgija - troši čovjeka. I supruga mi radi u bolnici i naša djeca svjedočila su žrtvovanju koje smo morali ugraditi u profesije.
Ako mladi čovjek, usprkos predodžbi što ga čeka u ovom pozivu, i dalje u sebi osjeća unutarnji poriv, onda neka mu to bude putokaz. Vrijeme u kojem živimo najteže je upravo za humana opredjeljenja jer je društvo u cijelom svijetu egoistično.
BOLNICA NA KRAJU DRŽAVE
Status čakovečke Bolnice u svjetlu aktualne ekonomsko-političke situacije nije dobar, no, doktor Komarčić smatra da je potencijal ovdašnje zajednice djelomično nadomjestio nepravdu:
- Naša je bolnica, po mjesečnom paušalu koji dobiva u odnosu na druge ustanove istog ranga, u nepravednom položaju, o čemu svjedoči činjenica da zbrinjavamo oko 85 posto stanovnika Županije. Znači da više i trošimo. Istovemeno, po unutarnjem uređenju, upravo se ovdje postiglo znatno više nego u drugim sredinama i činjenica da smo tijekom godina uspjeli održati prilično visok nivo uvjeta morala bi nas činiti barem relativno zadovoljnima.
Željka Drljić