Kod poljoprivredni obitelji Hunjadi

Imanje Bogdanovčana Ivanke i Ivana Kolmana za njihove mladosti nije se razlikovalo od većine ostalih u selu: na svakom je bilo kravica i svinja. Godine 1990. obiteljsko gospodarstvo počinje voditi nova generacija: kćerka bračnog para Kolman Mirjana sa suprugom Dragutinom Hunjadijem. Danas su dio promijenjene slike sela: u Bogdanovcu, u kojem živi oko 140 ljudi, ostala su tek 3 ili 4 domaćinstava koja žive isključivo od poljoprivrede i među njima je obitelj Hunjadi. Dragutin (46) i Mirjana (41) bave se uzgojem svinja i tovom bikova. Pomoć su im još uvijek Mirjanini roditelji, dok su njihove dvije kćerke krenule drugim putem: Manuela (22) će uskoro postati odgojiteljica, a Andrea (18) je krojačica.
- Kćerkama smo prepustili izbor zvanja i životnog puta. Nekad pomislim da je šteta što nitko u našoj obitelji ne nastavi obrađivati zemlju i baviti se stočarstvom, no, vidjet ćemo kamo će život krenuti i kako će biti kad dođu zetovi. Zasada, mi stariji imamo snage i dijelimo sve poslove. Zapravo, gotovo sve. Ja se u kuhinju baš ne guram... tu i tamo stavim suđe u perilicu - kaže Drago Hunjadi.
Poticaji na
krivim nogama
Veliki posao vođenja poljoprivrednog gospodarstva za Mirjanu i Dragu kulminira upravo ovih dana. Stiglo im je najzahtjevnije doba u godini u kojem nema predaha te se oči upiru u nebo, s nadom u povoljne vremenske prilike.
- Cijeli sam život radio na zemlji i živio od zemlje. Tako sam nastavio i od 1990. godine, kad sam iz rodne Prekope došao za zeta ovamo, u Bogdanovec. Mirjanin otac Ivan tada je imao 70-ak svinja. Otada do danas samo je jedno ostalo isto - puno posla. Ali to nas ne brine jer smo navikli. Muči nas plasman, dužnici, ali i nepravedni poticaji. Smatram da bi bilo bolje da se državni poticaj daje na prodan proizvod, a ne na njivu, kao što je sada slučaj. Ali, za razliku od Slavonaca, mi šutimo i radimo. Brige nam donosi borba za plasman na tržištu, dužnici i plavi dizel. Trenutno imam 12 krmača, a sve odojke ostavljamo doma. Zasada imam jednog stalnog poslovnog partnera, mesara, s kojim dulje surađujem, pa se nekako dogovorimo oko plaćanja. No, cijena odojaka nije rasla 10-ak godina, a u međuvremenu su ukinuti i poticaji na uzgoj svinja te na plavi dizel, a potrebe za ulaganjima su rasle. Tijekom godina morali smo ulagati u mehanizaciju te u modernizaciju farme, što je nosilo i kreditna zaduženja. Jedno se vrijeme dobro zarađivalo u peradarstvu, ali ja se nisam mogao preorijentirati jer je to tražilo nedostižna ulaganja u prenamjenu prostora za životinje. Osim svinjogojstvom, bavim se i tovom bikova. Sada imamo 25 bikova koje hranimo za PP Ivanec, što je manje stresno jer je plaćanje redovito. Tu je i 15 hektara vlastite i unajmljene zemlje bez koje uzgoj životinja ne bi bio isplativ - kaže Drago Hunjadi, dodavši da ima i svijetlih točaka: dragocjeni su savjeti stručnjaka iz čakovečke Poljoprivredne savjetodavne službe, čija predavanja posjećuje, a zadovoljan je i veterinarima.
Ne smrde, al’ više jedu
Drago se našalio, uspoređujući rad sa svinjama i bikovima:
- Teško je reći što je teže: bikovi ne smrde i, moram priznati, to nije nevažno kad svakodnevno morate puno vremena provesti sa životinjama. A, s druge strane, pojedu ogromne količine hrane, neuporedivo više od svinja.
Željka Drljić
Snimio Dubravko Lesar