Kozarstvo Đurđe Jovanović u Podbrestu

S farme koza, odnosno s obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Đurđe Jovanović (51) u Podbrestu na XIV. izložbu hrvatskih ovčjih i kozjih sireva u Šibenik upućeno je na ocjenjivanje čak sedam vrsta kozjeg sira i turuš od kozjeg mlijeka na kušanje, izvan konkurencije. Iz Šibenika, u koji si Đurđa nije mogla priuštiti otići, je stigla sjajna vijest: od šest njenih sireva, pet je dobilo zlatnu medalju, jedan brončanu!
Sireve Đurđa sprema usput jer glavninu mlijeka predaje Vindiji. Ima stado od 46 muznih koza, a uz njih, još i 30 prvojarki.
I LANI ZLATO, PA?
Medalje, odnosno najviše ocjene za njezine sireve, nisu došle prvi put:
- Lani sam također bila na izložbi sa svojim sirevima, u Trogiru. Tri su mi sira ocijenjena sa srebrnom medaljom, a dva sa zlatnom. U Šibenik sam ove godine poslala kozji sir s mesom z tiblice i zelenom paprikom, pa dimljeni sir, pa sir sa suncokretovim uljem i preprženim košticama, sir s biberom, sir s paprikom, sir s tikvinim košticama, a i atraktivan čips od kozjeg sira s ljutom paprikom... Sve su to polutvrdi sirevi, nije to proizvodnja koju imam u velikim količinama jer za takvu bi proizvodnju trebalo stvoriti preduvjete... – kaže Đurđa.
ŠTO SMO BOLJI, TO JE TEŽE!
- Imamo dovoljno sirovine jer, kad je stado u punoj produkciji, ima do 120 litara mlijeka na dan - izvrsnog, s mliječnom masti i bjelančevinama iznad 5%! Ali kako vrijeme odmiče, nama je sve teže gospodariti. Što smo bolji, sve nam je teže. Troškovi rastu iz dana u dan, a naš proizvod sve manje vrijedi. Sad je otkupna cijena mlijeka 3,83 kune, ali ukinuli su nam poticaj za kvalitetu, pa sam ja izgubila i do 1,6 kuna po litri...
S druge strane, vidi se da kozjeg mlijeka fali. Nekad, kad su se koze prije jarenja zasušivale, po manje količine mlijeka više se nije ni dolazilo, a sad se dolazi i po onih zadnjih deset litara od zadnjih koza koje zasušuju...
- S odnosima cijena koji su sada, bojim se da kozarstvo nema budućnost. I više neću ići na izložbe. Rekla sam: lani sam pokazala, ove godine sam dokazala što znamo, što možemo i što imamo na našim kozarskim farmama (i drugi kozari su izvrsni), ali nakon početnih godina, krajem 90-ih, kad se željelo razvijati kozarstvo, mi smo - što dalje, sve više bili prepušteni sami sebi.
SUSTAV NE VIDI KOZARE?
- Zamislite samo: mi još uvijek nemamo kamo s kozama koje se izlučuju nakon eksploatacijskog razdoblja. Nitko nema otkup, nemamo ni formalni put plasmana muške jaradi za klanje... Koza za klanje košta 200 kuna, pa zar je na njoj mesa manje nego vrijedi šteka prosječnih cigareta?! Mi kozari kao da ne postojimo u sustavu poljoprivrede i zato smo suprug i ja odlučili da ćemo još iduću godinu nekako progurati, tek da vidimo nosi li Europska unija za nas kakva poboljšanja. Ako ne, morat ćemo naći nešto drugo. Samo, što drugo?
SIGURNOSTI NEMA
- Da su kod nas normalne prilike, od stada koje imamo trebala bi obitelj pristojno živjeti jer 1995. godine, kada smo počeli, kozarstvo je donosilo zaradu dovoljnu za egzistenciju obitelji i na stadu od 35 koza. Kad se ojare i naše mlade koze, početkom iduće godine, mi krećemo u mužnju više od sedamdeset koza i ne možemo biti sigurni da je to dovoljno da bi se normalno živjelo. Ni uz proizvodnju sira za prodaju na kućnom pragu! Sada ne ostaje dovoljno dohotka da bi se podmirili doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a ako se netko pita zašto se gase kozarske farme, zašto ljudi rasprodaju stada – ne treba biti prepametan da bi se dao odgovor.
Od medalja koje sam dobila za sireve se ne živi, a kako nam je danas u kozarstvu - možete zaključiti i po tome da vam ja medalje, plakete i priznanja ne mogu pokazati jer ih – nemam doma! Nama je suvišan trošak barem dvije tisuće kuna za odlazak na izložbu, a organizatori mi nisu htjeli putem poznanika dostaviti osvojene plakete. I sad, nek potrošim novac da odem po osvojeno? Zbog čega? Da zid jedne sobe pokrijemo s priznanjima za fotografiranje, a borimo se za opstanak s kozarskom proizvodnjom!
Ljudima nije poznato pod kojim uvjetima mi danas radimo na farmama na kojima nema ni svetka ni petka, ni godišnjeg odmora ni bolovanja, a kozari su uvijek na nekakvom začelju. Evo: premija za isporučenu količinu mlijeka isplaćuje se tek za količine veće od 3.000 litara. A za krave je to na pola te litraže! Pa po kojoj je to logici?
IMATE LI SAVJET?
- Osim toga, zar naša visoka struka stvarno ne može riješiti za kozarstvo poticanje dva ciklusa jarenja, kao što je u europskim zemljama uhodana praksa? Onda mi ne bismo bili bez mlijeka i bez prihoda osjetan dio godine. Naš – biologijom životinja nametnut – prazan hod nam nitko ne pokriva. Sve koze imaju jarad praktično u isto vrijeme, isplata predanog mlijeka uvijek je odgođena, poticaji su praktično izbrisani. Ima li netko savjet za nas kozare – što napraviti. Neka me netko uvjeri da se isplati napuniti moj kozarnik u koji stane dvostruko više koza nego ih je sada...
Marijan Belčić