Kristian Novak, autor romana "Črna mati zemla"

Doktora znanosti, profesora kroatistike i germanistike iz Vrhovljana Kristiana Novaka (34) posljednjih se tjedana u književnim krugovima doživljava kao novu spisateljsku zvijezdu. Kritika mu je osobito naklona povodom objave novog romana Črna mati zemla, kvalificirajući autora kompetentnim pripovjedačem, a roman kompleksnim iz više razloga - od onih jezičnih do činjenice da isprepliće tri radnje.
Roman Črna mati zemla potaknuo je književnu javnost da potraži i Obješene, Novakov prvijenac iz 2005. godine.
Od siječnja prošle godine K. Novak radi na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Odsjeku za kroatistiku, a dotad je radio na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kojem je i danas vanjski suradnik na diplomskom studiju za prevoditelje.
- Ne znam kakav je život u Rijeci jer u dva dana odrađujem cijelu nastavu, a nakon toga se vraćam u Zagreb u kojem živim. Rijeka je zanimljiv, multikulturalan grad, a ljudi su znatno otvoreniji za mnoge stvari, dok se u Zagrebu deset godina nisam mogao priviknuti. Sa suprugom Mirnom Šenjug Novak živim na Trešnjevci. Supruga je rodom iz Virovitice i oboje žudimo za sredinama iz kojih smo došli. Dok ne vidim svojih zelenih “pet sa pet”, nisam miran.
Gdje ste upoznali suprugu?
- Na karateu. Oboje smo bili hrvatski reprezentativci. To je zanimljiva priča. Uopće se nismo podnosili dvije godine, a onda smo malo popričali i počele su frcati iskre.
U karateu ste osvajali medalje.
- Počeo sam trenirati 1992. godine u Svetom Martinu, a potom u čakovečkom Globusu i na koncu u zagrebačkoj Croatiji. Od 1996. do 2009. bio sam reprezentativac, kategorizirani vrhunski sportaš te osvojio šest velikih medalja na europskim i svjetskim prvenstvima.
Tri fabule
Jeste li očekivali ovakav uspjeh romana Črna mati zemla?
- Ne. Roman je nastajao četiri godine i već sam imao takav vremenski odmak da sam izgubio onaj kritički. Kad pišete, onda to radite sa strašću koja je trenutna, a potom čistite tekst i kad to, čišćenje, radite po četvrti put, više nemate osjećaj je li to uopće dobro. Kritika? Samo sam priželjkivao da me ne zgaze. Književna kritika otvara neka značenjska područja koja čitatelj laik ne može procijeniti, ali nisam siguran da je ona uvijek kriterij kvalitete. U svakom slučaju, bio sam vrlo sretan. Roman nije mogao bez kajkavštine. Ako želite autentične likove, oni moraju autentično govoriti. Urednik Kruno Lokotar, koji je štokavac, postavio mi je pitanje: Kako ćemo to prodati, tko će to čitati? Razmislio sam i ostao kod kajkavštine u dijelu romana vezanom uz djetinjstvo glavnog lika. Ispostavilo se da je to dobro. Eto, čitaju i oni koji nisu kajkavci.
Tko su likovi iz romana?
- Svi su likovi fiktivni. Radnja se događa između 1980. i 1991. u fiktivnom selu u sjevernom Međimurju, ali kreće iz suvremenosti, prateći priču jednog afirmiranog, mladog hrvatskog pisca. On polako pada u životni bezdan, nakon neuspjele ljubavne veze u kojoj je cura skužila da joj laže o sasvim trivijalnim stvarima iz djetinjstva i mladosti. Ostavila ga je i potom se on nađe u situaciji da ni sam ne zna što mu se događalo u prošlosti, no, ne može se ničega ni sjetiti. Sve je potisnuo... ima tu amnezije. Dolazi do okidača koji ga vraća u sjećanje, u selo u Međimurju u kojem priča priču o djetetu koje nakon smrti oca postaje problematično... od konflikta s vršnjacima do prijatelja. Dvije godine poslije, u selu se počnu događati samoubojstva koja nisu objašnjena, a on se nađe u blizini svake žrtve.
Gdje je rođena ideja o priči?
- Jedan je lajtmotiv smrt mog oca i sjećanje na stanje u kojem sam mislio da je sve o čemu mi stariji govore laž. Nikome nisam govorio da mislim da je još živ. Zatim je drugi motiv bio sjećanje na zaredana samoubojstva u Međimurju u vrijeme u kojem sam bio osnovac i srednjoškolac. Treći je motiv iz vremena studija, kad sam se počeo pitati u kolikoj je mjeri zapravo moguće sjećati se nečega zadržavajući elemente stvarnog iskustva, a koliko je to kreativan proces u kojemu se dodaje, oduzima, preoblikuje.
Povijesna sociolingvistika je područje Vašeg znanstvenog interesa. Koju ste temu obradili u doktorskom radu?
- Tema je bila Višejezičnost i kolektivni identitet iliraca. Proučavao sam XIX. stoljeće i način na koji su ilirci kreirali hrvatski nacionalni identitet, a time i kakav je utjecaj imao hrvatski jezik koji je u ono vrijeme bio jezik čobana i pastira. Građanska elita govorila je njemački. Činjenica je da su ilirci bili višejezični i da se o njima puno pisalo, ali o temi koju sam obradio baš i ne. Moje primarno područje jest sociolingvistika, dakle, općenito odnos društva i jezika. Proučavam uglavnom XIX. stoljeće jer je ono jako zanimljivo u smislu formiranja nacionalnih država koje su u temelju uvijek imale jedan standardizirani jezik. Time bih se mogao baviti cijeli život, ali trenutno radim u manjoj ekipi u bilateralnom projektu Austrije i Hrvatske. Radimo interaktivni atlas germanizama, tražimo punktove po zemlji i informante uz pomoć kojih proučavamo kako se koja riječ kaže u nekom mjestu.
Uživancija
stvaranja
je li pisanje ono što želite raditi?
- Definitivno jest, no, u našoj zemlji to nije aktivnost od koje se živi. Imam priča koje bih želio ispričati i to me raduje. Nisam sretan ako ne pišem i to je princip mog djelovanja u životu. Primaran mi je proces fabuliranja, motiviranja likova. To je uživancija.
Uživate li u uspjehu Črne mati zemle ili već mislite o novoj knjizi?
- Uspjeh na književnoj sceni Hrvatske relativan je pojam. Treba vidjeti kako će to funkcionirati idućih godinu dana. Još neki ljudi trebaju reći svoje mišljenje.
Nominirani ste za književne nagrade.
- Jesam za dvije, a vjerojatno će nominacija biti još. Moj je urednik vrlo benevolentan prema meni i očekuje neke nagrade, no, super je kod knjiga to što se uspjeh mjeri idućih deset godina.
Što radite kad dođete u Vrhovljan?
- Ovdje imam mamu Mariju i širu obitelj, prijatelje iz škole s kojima se družim. Trenutno kosim travu, što je super nakon zagrebačkog betona.
Učiteljica
Sestru Sanju spominjete kao vrlo važnu kariku u svom životu.
- Sestra Sanja naučila me čitati i pisati. Od nje sam kasnije naučio štošta i o elementima kvalitete književnoga teksta, ali i činjenicu da ne treba pisati pod svaku cijenu. Ona kaže: “Buraz, ako nemaš kaj bitno reći, nije loše bit’ malo tiho. I nemoj maltretirati svojim tehniciranjem. Daj mi upečatljivu priču, pa ću čitati.” Ona je bila kontrola kvalitete i za Obješene i za Črnu mati zemlu.
Mladi nisu tupi
Kad smo kod tuđica, primjećujete li da mladi govore drugačije?
- Dinamika jezične mijene najbrža je upravo kod mladih jer oni uvijek nastoje govoriti drugačije od starijih. Zna se čuti da su mladi danas zatupljeni. Ne, oni su u drugoj situaciji nego smo mi bili. Već pojavom interneta ne moraju pamtiti toliko stvari. Neće zato njihove kognitivne sposobnosti biti manje, već će se prometnuti u nešto drugačije, kreativnije.
Mladi obrazovani ljudi odlaze iz Međimurja, a doma se vraćaju jer imaju “nešto zelenila za košnju”. Vidite li se doma?
- Da, samo ne znam što bih radio. Vratio bih se kad bi ovdje postojao sustav u kojem bih mogao raditi malo na poslu, malo doma. Kvaliteta života u Međimurju neusporediva je s onom u Zagrebu iako taj grad puno pruža.
Dijalekt na udaru
je li kajkavski dijalekt na udaru zagovornika njegovog potiranja?
- Tvrdolinijaška struja među kroatistima nije ništa novo. Već se davno iz škole pokušala izbaciti teza da je mjesni govor itekako vrijedan i da čini bogatstvo. Cilj učenja hrvatskog jezika trebao bi biti dobro ovladavanje standardnim jezikom, pravopisom itekako, ali i usaditi svijest da je dijalekt blago i bitan prilog cjelokupnosti hrvatskog jezika. Hrvatski jezik su svi idiomi kojima se ljudi koriste, pa i dijalekti supkultura.
Znanost na niskim granama
- U ovom novom sustavu Ministarstvo znanosti pokušava od sveučilišta napraviti korporacije. Nisu bitna istraživanja koja nemaju veze s multinacionalnim korporacijama ili s novim tehnologijama. To se ne financira, kao ni humanistika. Najviše me ljuti kad pročitam da su humanisti ti koji gutaju novac iz proračuna, a ja sam svoje zadnje tri znanstvene konferencije sam platio. Sam plaćam da bih hrvatsku znanost i hrvatski jezik negdje promovirao, a onda pročitam da naš ministar Željko Jovanović omalovažava humaniste. Naravno da netko tko istražuje lijek za rak treba dobiti više proračunskog novca od mene koji istražujem sociolingvistiku XIX. stoljeća. Ali dokle će ići? Smanjili su nam plaću i sad zarađujem kao tajnica u nekoj korporaciji - kaže Kristian Novak.
Aleksandra Ličanin