KRISTIJAN KNEZIĆ, jedini uzgajivač svinje mangalice u Međimurju

U posljednjih dvadeset i više godina veliko gospodarstvo koje je početkom XIX. stoljeća utemeljio Pavel Knezić u Vugrišincu (zapravo na tromeđi Železne Gore, Prekope i Vugrišinca) bilo je zapušteno, a ako je to preteška riječ, bolje je reći – neaktivno. Priroda je svoje učinila. Na deset hektara oko starinske kuće građene pred više od 150 godina, zidane štale iznad koje je drvena nadgradnja sjenika te postrance jedne hižičke koju su domaćini zvali žganjara, a u njoj se nije samo žganjarilo, već i kolinilo, prerađivalo sve što zemlja daje. Sve to, a i klet s boltanim podrumom obgrlilo je divlje raslinje - ono od najžilavije sorte, akacija, bazga, prave lijane gožve, a i samoniklo voće, divljaki jabuke, šljive...

NEMAM PRAVO ODREĆI SE BAŠTINE

I na tako zaraslom posjedu vidljivo je – tu se nekad dobro gospodarilo, tu je bilo veliko gospodarstvo, a Kristijan Knezić, 36-godišnji ekonomist iz Strahoninca koji polako seli na djedovinu, šesta generacija muške glave obitelji, odlučio je:
- Obnovit ću ovo gospodarstvo, osjećam da nemam ni moralno ni bilo koje drugo pravo zapustiti nešto što je vrijedno u tradicijskom, kulturnom, obiteljskom i svakom drugom pogledu. Baština. Odlučio sam udahnuti novi život gospodarstvu koje je bilo – može se to vidjeti na svakom koraku, na svakoj zgradi, po alatima, opremi – u svoje vrijeme sigurno jedno od naprednijih u okolici.

ŠESTA GENERACIJA VRAĆA SE DOMA

- Ja sam šesta generacija obitelji Knezić na ovom našem brijegu. Tu je gospodarstvo prvi imao Pavel Knezić, moj predak dalje od čukundjeda, onda moj čukundjed Jakob Knezić, pa pradjed Juraj Knezić, moj djed Joža Knezić, a već u generaciji moga oca Branka Knezića krenulo se s gospodarstva na škole, u druge poslove...
Tada poljoprivreda na ovakvim gazdinstvima počinje gubiti utrku s modernim vremenom, tada se rasprodalo konje, rogato blago, prestalo držati svinje, perad...
No, izgleda da će se u mojoj generaciji ljudi konačno okrenuti obnavljanju, oživljavanju tradicijskih vrijednosti i načina života koji je u punom svom cvatu bio blizak prirodi, po mjeri čovjeka (makar se i teško fizički radilo) koji je imao svoj ritam bez stresa kojim je obilježeno današnje vrijeme...

SI PONOREL ILI TI SE ZMEŠALO?

- Kad sam počeo obnavljati, zapravo čistiti imanje, nisam do kraja ni sam znao odakle početi. Ali, počeo sam... Izgledalo je to kao nemoguća misija - pol obitelji je mislilo da sam ponorel, pol da mi se zmešalo, ali krenuo sam tvrdoglavo u borbu s podivljalim grmovljem, samoniklom šumom, raskrčio zemljište za nasad lješnjaka, imam 2.300 sadnica, nešto je pod obnovljenim vinogradom, nešto ima starog vinograda koji treba iskrčiti... Ostavio sam stabla starinskih sorti jabuka, šljiva... Znate, nisam ja usamljen u ideji koju pokušavam ostvariti. Vidim da se mjestimično u gornjem dijelu Međimurja još poneki zanesenjak upušta u sličan pothvat kao i ja... Ima nas koji se trudimo očuvati zemlju naših djedova i tradiciju našeg kraja, no, na žalost, mnogi odustaju jer nema sluha javnih službi za probleme ljudi koji se bave specifičnom vrstom poljoprivrede. Samo se puno priča o pomoći onima koji bi gospodarili u otežanim uvjetima, u okruženju koje treba repopulirati... Kad bolje promislim, to me ni ne čudi. Ni moja supruga Marijana (iz perspektive kozmetičkog salona koji ima) u početku nije baš s oduševljenjem slušala moje maštarije što želim i planiram, ali malo-pomalo, kako pobjeđujem u borbi za očuvanje ovog gospodarstva, i ona me s našim kćerkama Lucijom (7) i Leom (14) počela češće pratiti na brijeg. Vidim da počinje uživati u nečem što na očigled iz dana u dan poprima novi oblik, ide sve skupa k nekakvom smislu.

BAŠTINU NIJE ČASNO POTRATITI

- Uostalom, u prebiranju po ostacima ovog gospodarstva, među starim sam zapisima našao nešto što me pogodilo i u čemu sam se osjetio upravo prozvanim. U jednom je starom almanahu zapisano: onaj tko posjeduje staru baštinu, koja je ostala od predaka, mora je obrađivati i uživati i od nje živjeti. A nije časno da je potrati i potroši bez velike nevolje, već kako nalaže stari zakon i običaj, da je ondje ostavi gdje ju je i našao.
Ja nisam našao baštinu, znao sam da je tu, a još sam više znao da je ne smijem potratitri i potrošiti jer ovaj je lokalitet idealan za rasprodaju za vikendice i slične beskorisne gradnje, nego obnoviti.

PRVO MANGALICE, PA ŠTILOVKA

- Obnova je teška, fizički, financijski, guta vrijeme, energiju... Ali imam pomagače i vidim da će s vremenom taj trud biti nagrađen. Moja baka Paulina mi je savjetnik i moralna podrška, a u raskrčivanju zemljišta pomagači su mi specifični.
Prije nego se sa štilovkom krene na samonikle akacije i drugo raslinje koje je okupiralo posjed, teren mi čiste mangalice. Svinje koje su kao pasmina iz Hrvatske nestale. Naši su stari te svinje zvali terek-fajta, što je vjerojatno proisteklo iz mađarskog naziva za mangalice koji je govorio da je to turska svinja. No, tu je također zabuna. Zabuna koja je proizašla iz činjenice da se iz Srbije, koja je bila dugo pod Turcima, u Beč dogonilo svinje u čordama. Pred više od dvjesto godina. Putem se u toj trgovačkoj ruti (a ruta je išla preko nas) zadržalo nešto tih svinja i u Podravini, kod nas... Naši stari su ih uzgajali, zato sam ih ja uzeo. Inače se mangalica danas prepoznaje kao mađarska pasmina svinja koja po svojim karakteristikama nije pogodna za komercijalni masovni tov i uzgoj. Možda se zato ja jedini u Međimurju bavim uzgojem mangalice. U Hrvatskoj se vodi kao izumrla pasmina jer, prema nekim procjenama - u Hrvatskoj ih ima tek oko 150 komada. Zadnji (poznati) primjerci iz organiziranog uzgoja odvezeni su s farme Prkos u Dalju 1991. godine za Srbiju i to je bio kraj uzgoja mangulice u Hrvatskoj.
Na mom ih imanju u ekstenzivnom uzgoju držim (zasada) 22 komada. I imam poseban plan s njima. Naime, biotehnički instituti u Novom Sadu i u Budimpešti meso mangalice analizirali su i dokazali da ima 50% manje kolesterola nego piletina! Mangalica se danas uzgaja najviše u Mađarskoj, Austriji i Švicarskoj – jer tamo se prepoznala kvaliteta mesa, proizvodi se brendiraju i idu u najskuplji cjenovni razred, a od te pasmine svinja proizvodi se i najpoznatiji španjolski pršut pata negra.
Naši stari su pred dvjesto godina samo za tu pasminu svinja i znali...
Budući da imam sve uvjete za uzgoj i povećanje krda na ovih 10 hektara posjeda, uz kultiviranih 5 hektara pod nasadom, dovoljno je mjesta za prirodni uzgoj mangalica.
A zatim i za proizvodnju delikatesnih prerađevina od mesa mangalice. To je jedan od budućih dijelova ponude budućeg ekoetnogospodarstva. Zaokruženo – moja ideja je da se obnovi i u besprijekorno stanje dovede stara kuća kao središte gospodarstva. Obnovit ću i štalu u koju bih, čim bude moguće, želio smjestiti bar jednog međimurskog konja. Perad je već tu jer bez peradi nije bilo starinskog gospodarstva. U žganjari mislim urediti interijer s izlošcima starih alata i naprava s gospodarstva, zagrijat će se s vremenom i krušna peć, pospremat će se opet u boltane podrume starinske jabuke i vino, pripremiti ponuda soka od neprskanih jabuka, skuhati pekmez od šljiva, ispeći dobra rakija, vina će biti koliko treba tek za goste koji bi došli na suhomesnate proizvode, na zalogaj zdrave domaće hrane...

LJEŠNJACI ZA FINANCIJSKU LOGISTIKU

- Nasad lješnjaka u ovoj je mojoj priči nešto što bi trebalo donositi financijsku zaradu jer znam da se neće odmah, ni tijekom godinu-dvije, na ekoetnogospodarstvu za seoski turizam postići financijski efekti za samodostatnost. Ali – tu je povezivanje s drugim, sličnim gospodarstvima, tu je nešto što bi moglo biti prava priča o seoskom turizmu, o ruralnoj idili koja za turiste ne mora biti glumljena. To je moj plan, a sad vi procijenite jesam li ponorel ili mi se zmešalo ili vidim možda koju godinu dalje perspektivu koju se danas podcjenjuje kod nas, a europsko je okruženje već debelo koristi.
Marijan Belčić