KRISTIJANA MURK: Željka nema, ali živim za naše sinove!
Nakon što je, već uobičajeno, provjerila jesu li njezina tri sina u svojim sobama i pogasila svjetla, te kišne večeri trideset osmogodišnja Kristijana Murk iz svoje kuće na čakovečkom Jugu zagledala se u dugu i pustu ulicu. Kroz guste kapi gledala je kako povremeno prolaze automobili. Jedan od automobila bio je policijski. Dečki su, vjerojatno, bili u uobičajenoj ophodnji. Hladnoća i toplina istovremeno su udarile u najbolniji dio njezinog sjećanja. Jedne takve, puno hladnije zimske večeri prije osam godina izgubila je tlo pod nogama, a krhotine i nakon tako dugo vremena pokušava sastaviti u jednu cjelinu.
DAN KAO I SVAKI DRUGI, ALI…
Bio je dan kao i svaki drugi, priča nam Kristijana. Živjeli smo u Mihovljanu, u odvojenom dijelu kuće s roditeljima moga supruga Željka. Ujutro sam Željka našim golfom dovezla pred Policijsku upravu. Na rasporedu mu je bila cjelodnevna smjena. Toplo me poljubio na rastanku. Vidimo se na večer, rekla sam, a on je izašao iz automobila. Požurila sam kući u kojoj su me čekali još uspavani jedno i pol godišnji Fran, Filip i Renato. Filip i Renato spremali su se u školu, jedan u drugi, drugi u peti razred osnovne. Željko i ja puno smo strepili za Frana. S dva i pol mjeseca dijagnosticiran mu je tumor i oporavljao se od operacije i liječenja. Bili smo čvrsto uvjereni da će sve biti u najboljem redu. Zbog Frana sam bila na produženom porodiljskom, njegovo zdravlje nam je ipak bilo najvažnije. Ionako sam radila u Trgocentru koji je već tada bio pod stečajem. Cijeli taj dan obavljala sam poslove po kući.
VIJEST JE ODJEKNULA PARKIRALIŠTEM
Oko 17 sati na parkiralištu iza Prve osnovne škole sa svoja dva mlađa sina čekala sam Renata koji se svaki tren trebao pojaviti, ispričala je Kristijana. Namjeravali smo skoknuti na pola sata do bratića u Savsku Ves, a potom pokupiti Željka kad u 18 sati završi s poslom. Slušala sam Radio1 kad se oglasio voditelj s najnovijim vijestima. Oko 15 sati u Čakovečkoj ulici u Nedelišću, u prostoru poslovnice Varaždinske banke dogodilo se oružano razbojništvo. Počinitelj je bio maskiran i naoružan. Prisilio je djelatnika da mu preda novac. Sve raspoložive policijske snage bile su usmjerene u potragu za njim, uključujući specijalnu jedinicu te helikopter. Odmah sam pomislila na Željka, da je i on krenuo s njima. Da, tako je i bilo. Uostalom, Željko je iznad svega volio svoj posao. Kao mladi policajac, na početku Domovinskog rata, prošao je nekoliko ratišta i nijedna situacija nije ga mogla iznenaditi. Znala sam da se to neće brzo završiti, pa sam s djecom krenula u Savsku Ves.
NAJNOVIJE VIJESTI – ZAPUCALO SE!
Kod bratića smo svi zajedno nastavili slušati vijesti. U jednom trenutku voditelj je rekao da se na mjestu događaja i zapucalo! Streslo me. Od svih tih ljudi tko je pucao i je li možda netko ranjen, prostrujalo mi je glavom. Kasnije su rekli da ima ranjenih, mrtvi se, na sreću, nisu spominjali. Nakon što je izvršio razbojništvo u banci, uz prijetnju automatskom puškom, razbojnik se udaljio. Kasnije je policija, oko 16,15 sati njegov golf bosanskih registarskih oznaka našla na poljskom putu u Pušćinama. On je s torbom punom novca i automatskom puškom nastavio pješice u pravcu Varaždina. Policija je, zajedno s kolegama iz varaždinske PU napravila čvrsto okruženje u području varaždinskog mosta. Obruč se stezao. Razbojnik je prije varaždinskog mosta skrenuo u Dobšinu grabu, šumski predio u pravcu vikendica – prisjećala se Kristijana detalja koje je kasnije saznala.
NETKO JE POVIKAO – ENO GA, BJEŽI!
Željko i njegov kolega Stjepan Balić pri kraju su svoje smjene bili upućeni baš na taj punkt prije vikendaškog naselja i čekali daljnje naređenje. Zatim je netko od mještana koji se tu našao viknuo ugledavši razbojnika: Eno ga tamo, bježi! Željko i Stjepan bez razmišljanja su potrčali za njim. Stjepan je malo zaostao, a Željko mu je doviknuo neka puca u zrak. Razbojnik se sakrio iza prve vikendice i u trku iz torbe izvadio automatsku pušku. Začuo se rafal koji je pokosio Željka, a Stjepan je za dlaku izbjegao ranjavanje. Vezom je pozvao pomoć, ali Željko je iskrvario na mjestu događaja – tužno je dalje Kristijana pričala svoju priču. U to sam se vrijeme vozila kući grozničavo razmišljajući. Bilo je raznoraznih situacija i sva sreća što je netko samo ranjen. Možda u tom trenutku grozno zvuči, ali rekla sam sebi - valjda od svih tih ljudi nije ranjen upravo on. Ako mi je on, sve će se riješiti, samo da je živ. Nekoliko puta mobitelom sam nazivala muža, ali već me, sigurna sam, nije mogao čuti… Susjed koji radi u Hitnoj pomoći nazvao me dva puta pitajući jesam li čula vijesti. Sada znam da je provjeravao vozim li se kući. Da ne objave vijest pogibije prije nego ne budem na sigurnom. S djecom sam stigla kući, popela sam se na kat i za koju minutu saznala da je ranjeni policijski službenik preminuo. Pokušavala sam doći do daha. Dvije minute kasnije začuo se zvonac na ulaznim vratima. Zagledala sam se u stepenište i lagano krenula dolje. Znala sam što me čeka iza vrata.
TRENUTAK KOJI JE I ŽELJKO U SVOM POSLU MRZIO
Otvorila sam ih, a pred vratima su stajali načelnik postaje prometne policije Ladislav Požgaj i njegov pomoćnik Siniša Šajnović. Negdje u blizini stajala su i kola Hitne pomoći. Ja sam bila žena policajca i riječi nisu bile potrebne. Izgubila sam svijest. Najbližima priopćiti istinu, to je bio trenutak koji je moj Željko najviše mrzio. Kao kroz maglu, sjećam se da nam je kuća u tom trenutku bila ispunjena samo jaucima i plačem.
UBOJICA JE NASTAVIO BJEŽATI
Kada je naša cijela obitelj proživljavala najteže trenutke, tada još uvijek nepoznat pljačkaš banke banuo je u prvu vikendicu nedaleko mjesta Željkovog ubojstva i oružjem vlasnika prisilio da ga svojim automobilom izvede iz policijskog obruča. Krenuli su, ali ubojica je odustao shvativši da neće uspjeti. Žurno je izašao i povukao se dublje u šumu.
Te noći živa u termometru spustila se na minus sedamnaest. Ubojica je nešto prije ponoći odbacio oružje i torbu s 300.000 kuna te odlučio preplivati Dravu na varaždinsku stranu. Uspio je. No, dočekala ga je policija. Spavalo mu se. Bio je mokar, polako se smrzavao… Rekli su da se zove Marcel Budimir, da je dobro poznat policiji i da je sa zagrebačkog područja. Kad ti se svijet sruši, ništa više nije važno, najmanje ime ubojice, priznala je sjetno Kristijana.
KAD SE MORA NASTAVITI DALJE, A ONDA OPET…
Pogled na malog Frana podsjetio me na Željkov i jednostavno sam morala nastaviti dalje. Iz ralja zloćudne bolesti sad sam ga dalje nastavila izvlačiti sama, jednostavno sam morala živjeti za svoje sinove. A onda, mjesec dana nakon Željkove pogibije, vozila sam srednjeg sina liječniku i prije samog ulaska u Čakovec ugledala kako netko leži na cesti. Ljudi su se okupili i ništa se nije vidjelo. Prišla sam bliže i ugledala ruksak i jaknu svog najstarijeg sina Renata. Odsjekle su mi se noge. Ležao je, grčio se. Doživio je epileptički napad. S jedanaest godina smrt oca jako ga je pogodila i to je bio rezultat stresa. Idućih dana krenuli smo u borbu i protiv njegove bolesti. Mjesec dana nakon toga, za jedne njegove kontrole s liječnicom sam pričala o simptomima. Jedan od njih bio je i – „zagledavanje“, što me odmah podsjetilo da se to događa srednjem sinu Filipu. Nakon pregleda, i njemu je dijagnosticirana epilepsija. U tom trenutku trebala sam svoga muža kao nikada. Teret koji nosim težak mi je, moram priznati, ali ne posustajem. Naučili smo živjeti i hvatati se u koštac sa svakim novim danom jer sam upamtila uvriježene riječi u narodu da nam Bog ne daje veći teret nego što ga možemo nositi.
JA ŽIVIM ZA NJIH JER TAKO MORA BITI
Nekoliko mjeseci nakon Željkove pogibije, preselili smo mojim roditeljima koji me i danas u svakom trenutku bodre i pomažu. Od roditelja smo preselili u našu novu kuću na čakovečkom Jugu. Ubrzo nakon Željkove pogibije, počela sam raditi u policiji. Tu nalazim pomoć i podršku. Željkovi i moji sinovi redovito uzimaju terapiju, povremeno doživljavaju napade i borimo se zajedno sa svakim novim danom. Živim za njih jer oni su mi sve. Renato ima 19 godina i student je prve godine FOI-ja u Varaždinu. Filip je šesnaestogodišnjak i učenik je trećeg razreda Graditeljske škole u Čakovcu. Fran je učenik četvrtog razreda u Drugoj osnovnoj školi u Čakovcu. Naši sinovi nikad ne pričaju o tome da Željka nema, već o onim mjestima na koja ih je vodio i koja smo posjećivali svi zajedno. Sačuvala sam njegovu značku, uniforme, odlikovanja i nekoliko sentimentalnih stvari koje me uz njega vežu. Osam dana prije pogibije proslavio je 33. rođendan, a ja sam imala trideset. Život nas je razdvojio i to još uvijek nisam preboljela, iskrena je danas trideset osmogodišnja Kristijana. Nisam imala vremena žalovati, niti vremena za sebe. Zato mi je još uvijek teško i ponekad se u sebi naljutim na njega. A onda opet krenem dalje i oprostim mu što nas je ostavio. Radio je posao koji je najviše volio i znam koliko mu je značio. Osjećam ga svuda oko nas i to je ono što se nikad neće izgubiti.
Zinka Čižmešija
40 godina
Marcel Budimir iz Zagreba, tada 30-godišnjak, u trenutku ubojstva policajca Željka Murka i uhićenja imao je iza sebe dvadesetak teških kaznenih djela - nekih pravomoćnih, nekih nepravomoćnih. Za oružanu pljačku, ubojstvo Murka, pokušaj ubojstva, posjedovanje oružja i otmicu dobio je maksimalnu kaznu od 40 godina. Izdržava je u Lepoglavi. Na slobodu bi trebao izaći 2043. godine.
Izvor: 2945
Ostalo iz kategorije "Arhiva"
09.11.2015
Cvrčak i mrav iz druge basne
08.11.2015