Laura Krištofić - jedina stolarka među stolarima

Lauri Krištofić, tridesetosmogodišnjakinji iz Nedelišća, nedavno je svečano u Obrtničkoj komori dodijeljena majstorska diploma za zanimanje stolarke. U, kako se to voli reći, deficitarno zanimanje, i još k tome tradicionalno muško, tako se i službeno upisala jedna od rijetkih žena stolarki. Laura je udana, majka desetogodišnje Lee, završila je srednju školu za tehničara telekomunikacija, ali zbog oca Ivana Dugana, koji je u to vrijeme imao jako puno posla, ušla je u stolarsku branšu, a s vremenom je ocu postala poslovni partner.
- Otac je obrt otvorio 1995. godine, a krajem prošle godine otišao je u mirovinu, pa sam ja u cijelosti preuzela vođenje posla. Kao stolar radim već 16 godina, dosta posla kad nisam u kancelariji odradim u radionici. Radim i na strojevima, izrađujemo uglavnom namještaj po mjeri i stolariju, a najčešće sam na završnoj obradi i u lakirnici, rekla nam je Laura. Na pitanje je li se “našla” u tipično “muškom” zanimaju, odgovara s osmijehom:
- Naravno, da nisam, ne bih to radila. Nisam primijetila da mi je imalo lakše u poslovnom svijetu zbog toga što sam žena, a u samoj proizvodnji čak mi je teže nego muškim kolegama. Srećom, tu je otac koji je uvijek spreman pomoći savjetom - kaže Laura.
UBIJA NAS UVOZ
Kao najveći problem u poslu Laura vidi uvoz nekvalitetnih i jeftinih proizvoda, tako da dobit u stolarskoj branši pada iz dana u dan.
- Ako želiš biti konkurentan i opstati na tržištu, onda tu svoju zaradu moraš rezati iz dan u dan jer druge troškove ne možeš izbjeći. Nažalost, proizvodi od drva više nisu toliko traženi kao prije, plastika i aluminij su preuzeli primat iako pravi poznavatelji znaju prednosti drvene stolarije. Razmišljajući o problemima u našoj struci, došla sam do zaključka da bismo se mi stolari morali nekako udružiti i uobličiti svoje zahtjeve te prepoznati ono što nas najviše muči - “sivu ekonomiju” i “fuš”. I naša obrtnička komora u nekim bi nam stvarima mogla pomoći jer od nje, iskreno, do sada nismo imali nekakve konkretne koristi. Mi trebamo pomoć - ili od lokalne zajednice, ili od države, jer smo u strašnoj krizi, troškovi nas ubijaju.
Možda, na primjer, da uvedu nekakve poticaje za masivni, ili pločasti namještaj. Porezi su nam previsoki, pa smo mi mali proizvođači tako već u startu preskupi jer nam jedna četvrtina cijene proizvoda čini porez. Kada bi država, recimo, s desetak posto sufinancirala proizvodnju kao poticaj za domaći proizvod, to bi nam puno značilo. Mnogo bi se toga moglo napraviti da ima volje i interesa, a ovako - i ovo malo stolara koliko nas je još ostalo osuđeni smo na životarenje i propadanje - u nimalo optimističnom tonu zaključila je novopečena majstorica Laura Krištofić.
Vladimir Trstenjak