Arhiva 12.12.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:59.

Lora Vidović, hrvatska pučka pravobraniteljica

S prvim danom ožujka ove godine Lora Vidović imenovana je pučkom pravobraniteljicom. Tim je mjestom zamijenila dotadašnju funkciju predstojnice Ureda UNICEF-a u Zagrebu. Obećavajuća karijera naše sugovornice tema je razgovora za list Međimurje, no, zanimljiva nam je i zbog toga što je uz Čakovec veže dio mladenaštva i otac Anto Dragić, umirovljeni profesor tjelesne i zdravstvene kulture kojeg prepoznaju generacije i generacije nekadašnjih srednjoškolaca.
Pučkom pravobraniteljicom imenovani ste 1. ožujka ove godine. Možete li reći da ste “pohvatali konce” novog posla i čime ste trenutno najviše zaokupljeni u radu?
- Nije mi bilo teško relativno brzo pohvatati konce budući da sam kao zamjenica pravobraniteljice za djecu imala dosta znanja i iskustva o djelovanju pravobraniteljske institucije. Naravno, Ured pučkog pravobranitelja je veći i pokriva veliki broj znatno širih područja rada od drugih pravobraniteljskih ureda, pa je posao utoliko i složeniji. Naime, osim što se bavimo zaštitom ljudskih prava građana kada ih povrijede javnopravna tijela, Ured pučke pravobraniteljice obavlja i poslove središnjeg tijela nadležnog za suzbijanje diskriminacije, kao i Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje torture i drugih oblika nečovječnog postupanja. Uz to, važno je i medijski promicati teme iz područja ljudskih prava i na taj način senzibilizirati javnost za ovo važno područje. Naravno, nakon što sam preuzela dužnost, trebalo je odmah odraditi dosta posla vezanog uz unutarnje ustrojstvo Ureda: imenovati zamjenike, donijeti nove podzakonske akte, ustrojiti Ured u skladu s novim očekivanjima i potrebama... Kad pogledam unatrag, mogu reći da je zaista puno posla odrađeno u ovih osam mjeseci iako je količina posla i dalje jako velika, a dinamika intenzivna. Primjerice, ove smo godine u Uredu zaprimili gotovo 80 posto više pritužbi građana u odnosu na isti period lani, a i aktualne društvene teme traže našu veliku angažiranost.
Došli ste iz Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, okupirani ste ljudskim pravima od početka radnog vijeka, no, u saborskoj raspravi uoči Vašeg imenovanja povedena je rasprava kako nemate 15 godina iskustva u ovom polju.
- Iako sam odgovarala na neka medijska pitanja, i dalje smatram da nije potrebno puno komentirati jer političku raspravu koja je prethodila mom imenovanju nisam shvatila osobno, nego kao dio parlamentarne, međustranačke dinamike. Moj životopis dostupan je javnosti, a i članovi Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav iz svih stranaka koje su u Odboru zastupljene složili su se da ispunjavam sve kriterije potrebne za imenovanje.
Da je na mom mjestu
muškarac...
Je li teže bilo dobiti posao u UNICEF-u ili u Pučkom pravobraniteljstvu?
- Teško je to uspoređivati budući da su postupci imenovanja dosta različiti. Mom izboru u UNICEF-u prethodio je izuzetno zahtjevan i dugotrajan proces u koji su bili uključeni najviši dužnosnici Regionalnog ureda u Ženevi. S druge strane, saborsku proceduru oko mog imenovanja pratio je interes javnosti i politička rasprava koja svakako nije bila lagana.
Nedavno ste naglasili da građani naše pravosuđe smatraju neučinkovitim, netransparentnim i korumpiranim. Možete li nešto učiniti da se taj “imidž” promijeni?
- Procjena koju sam iznijela utemeljena je na dojmu građana koji se može iščitati iz pritužbi koje zaprimamo u Uredu. Sudeći po tome, percepcija je građana kako je pravosudni sustav neučinkovit i korumpiran te kako ne postoji povjerenje da su donesene presude utemeljene u pravu.
Naravno, moja uloga, kao pučke pravobraniteljice, u području pravosuđa, a posebno kad se radi o pojedinim sudskim odlukama, vrlo je ograničena i takva treba i ostati imajući u vidu da je sudbena vlast neovisna i samostalna i da odluku suda smije mijenjati i ukidati samo viši nadležan sud. No, jako je važno i potrebno, putem reforme pravosuđa i na druge načine, jačati povjerenje građana u sustav i time mijenjati percepciju. To je, prije svega, odgovornost same sudbene vlasti i Ministasrtva pravosuđa.
Iz Vašeg životopisa iščitavam kako ste uz pitanja prava djece u karijeri bili zaokupljeni i pitanjima položaja žena. Smatrate li da su žene kod nas žrtve “staklenog plafona” u poslovnom svijetu i jeste li Vi ikad bili u takvoj poziciji?
- O ovome bi pravobraniteljica za ravnopravnost poslova zasigurno imala više informacija, ali ako me pitate za moje osobno iskustvo - iako do staklenog plafona sama još nisam stigla, uistinu se kao žena nikada nisam osjetila diskriminiranom.
No, moram reći da sam, otkada radim ovaj posao, u nekoliko situacija doživjela dosta ružne razgovore, izjave i objave, prepune predrasuda i stereotipa, za koje vjerujem da se ne bi dogodile da je na moje mjesto imenovan muškarac.
Obitelj kao i svaka druga
Recite nam ukratko o svojoj obitelji i kako Vam izgleda prosječan radni dan?
- Moj se radni dan vjerojatno ne razlikuje uvelike od uobičajenog. Važno je da smo svi na vrijeme na poslu i u školi i svi se zajedno u obitelji trudimo izaći na kraj s brojnim dnevnim obvezama. Vjerujem da je tako i u drugim obiteljima sa školskom djecom. U tjednu, nakon zadaća, treninga i jezika, malo je vremena za bilo što drugo, a i vikendi su nam najčešće zaokupljeni dječjim sportskim obvezama.
Uz Čakovec Vas vezuje dio odrastanja i otac Anto Dragić, prof., koji je ovdje stotinama nekadašnjih srednjoškolaca poznat kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. Dopuštaju li Vam obiteljske i poslovne obveze češće dolaske u naš grad?
- Oduvijek sam jako voljela Čakovec i vrijeme koje sam tu živjela zaista mi je u najljepšem sjećanju. Na žalost, upravo zbog toliko različitih obveza, ne dolazim u Čakovec koliko bih voljela, ali se veselim svakom, pa i najkraćem dolasku.
Klincima su bake i djedovi uvijek važni. Recite, koliki utjecaj ima Vaš otac na Vaše troje djece?
- Prije svega, moram reći da mi je tata uistinu velika podrška i oslonac u životu - u malim, svakodnevnim, ali i u onim velikim, životnim pitanjima.
Puno se druži s unucima i sigurna sam da ima veliki utjecaj na njih, a meni je zbog toga svakako drago. Dobar odnos baka i djedova s unucima od neprocjenjive je važnosti za cijelu obitelj, a kod nas su, naravno, najčešće na dnevnom redu, osim školskih, i sve sportske teme.
Mandat pučke pravobraniteljice trajat će Vam osam godina. Kakav je tim s kojim radite, kako gledate na budućnost posla i što ste zacrtali kao prioritete?
- Izuzetno sam zadovoljna imenovanjem zamjenica za koje je trebalo nešto malo više vremena. Također, moji savjetnici i savjetnice su vrsni stručnjaci u svojim područjima, s velikim iskustvom u radu i u najvećoj se mjeri oslanjam na njihovo znanje i stručnost. Osim daljnje senzibilizacije javnosti za teme iz područja ljudskih prava i suzbilajnja diskriminacije, i rada po pritužbama, jedan od prioriteta u budućnosti, nadam se tijekom 2014. godine, mi je približavanje institucije građanima i otvaranje područnih ureda u Osijeku, Rijeci i Splitu. Bolja dostupnost građanima svakako je preduvjet za bolje i kvalitetnije sagledavanje ljudskih prava u Hrvatskoj.
Na početku karijere radili ste kao ataše za ljudska prava u Oslu, u Norveškoj. Vratite li se kad u te dane - ako ništa drugo, onda zbog toga jer su vjerojatno bili manje kompleksni nego ovi danas?
- Često razmišljam o vremenu provedenom u Oslu. Iz više razloga. Svakako da mi je život tada bio jednostavniji, ali bila sam i mlađa, a prema svojoj mladosti uvijek gledamo s nostalgijom. Oslo zauzima posebno mjesto u našoj obitelji i zbog toga što nam se tamo rodio srednji sin.
No, sve ono što sam tamo naučila u određenoj je mjeri promijenilo i moje dotadašnje razumijevanje uređenog društva i prava kao takvog. Vrlo pojednostavljeno, prosječni Norvežanin reći će vam da mu je važno držati se zakona jer to društvo čini sigurnim i uređenim. Voljela bih da na taj način razumijevamo sigurnost i pravo i mi u Hrvatskoj, umjesto da najčešće tražimo načine kako zakon zaobići ili pronaći u njemu neku rupu.
Aleksandra Ličanin

Izvor: 3059