LUDVIK LUKMAN, DOBITNIK STATUE OBRTNIK MEĐIMURJA ZA 2009. GODINU

Ovogodišnji dobitnik najvišeg priznanja koje svojim članovima dodjeljuje Obrtnička komora Međimurske županije je Ludvik Lukman, strojobravar iz Čakovca. Dobio ga je kao znak priznanja za obrtnički staž od 48 godina, ne samo u struci, već i na raznim dužnostima u obrtništvu, od nekadašnjeg Udruženja zanatlija Općine Čakovec, kasnije Udruženja samostalnih privrednika, preko zanatske zadruge “Napredak” i stambeno-poslovnog OSIZ-a, kojima je bio jedan od osnivača do Zanatsko štedno-kreditne zadruge. Put koji je doveo do najvećeg priznanja što ga međimurski obrtnici dodjeljuju kolegama zacrtan je još i prije nego je Ludvik postao majstor i otvorio vlastiti obrt, kako nam sam iznosi u razgovoru koji je ljubazno prihvatio.
- Otac, također Ludvik, bio je strukom češljar. Došao je u Čakovec 1936. godine s Koga, na slovenskoj strani. Otvorio je tu radionicu za izradu češljeva, a ja sam se rodio 1938. godine. Kad se ovdje početkom rata počelo pucati, ratne godine djetinjstva proveo sam kod bake na Kogu, a vratio sam se nakon rata. Osnovnu naobrazbu počeo sam u II. OŠ, tada smo govorili “u Preparandiji”, a završio je u I. OŠ, kao posljednja generacija koja je zavšila sedmoljetku. Upisao sam Srednju tehničku školu i krenuo za strojobravara. Tada je to zapravo značilo vladanje svim vještinama iz metalske struke. Morali smo biti i bravari i glodači i brusači i tokari i drugo. U dodir sa strojobravarijom došao sam preko očevog posla. Naukovati sam neslužbeno počeo već 1952. godine, kod automehaničara Žiškovića, ali sam prešao kod majstora Ljudevita Kovača koji je bio očev partner u izradi češljeva. Neko su vrijeme imali zajedničku radionicu, a Kovač je bio odgovoran za strojarsku stranu procesa jer je za obradu rožine trebalo pripremiti alate.
No, nakon nekog vremena su se razdvojili, počeli su poslovati odvojeno i ja sam ostao s majstorom Kovačom. Privlačila me strojna mehanika. U to smo vrijeme slagali cijele strojeve, napravili smo neke stvari za koje bi se očekivalo da će doći iz tvornice – tračnu pilu, stolnu bušilicu i čak jedan veliki stroj za štepanje đonova cipela za varaždinski VIO i tamo ga pustili u pogon. Radio sam i na održavanju strojeva stare uljare u Čakovcu. To je potrajalo do 1956. godine.
Kako ste postali samostalan majstor?
- Obrazovanje za tokara završio sam s odličnim uspjehom i moj je profesor tada navaljivao na mene da nastavim školovanje i studiram strojarstvo. U mladim se danima ne razmišlja puno i završilo je na tome da nisam išao studirati. Danas mislim da je dobro imati više znanja, pa sam i sinovima, stariji Emil danas ima 45 godina, a Robert 42 godine, rekao neka idu studirati. Ni oni nisu htjeli. Prosudili su, kao i ja onda, da je bolje da se odmah prihvate posla. Oni su sad uz mene, njima će ostati posao.
Imao sam dobru vezu u tadašnjem Vojnom odsjeku i uspio sam isposlovati da me pošalju u vojsku čim prije, već s nepunih 19 godina, da se riješim te obveze. Iz vojske, koja ima priču, vratio sam se u veljači 1959. godine, nakon puna 24 mjeseca. Ubrzo sam našao posao u Metalcu. Trebali su tokare, a ja sam odmah zadovoljio. Onda sam 1960. godine upisao večernju strojarsku školu u Varaždinu, osjetio sam potrebu da nastavim s obrazovanjem. No, kako sam radio u tri smjene, to se teško usklađivalo. Molio sam da mi se izađe u susret, da me se pusti u školu, ali je direktor to zavlačio. Trebali su me za strojem, pa sam 1962. godine otišao. Nekoliko mjeseci opet sam radio kao češljar, a onda sam 15. studenoga 1962. godine otvorio vlastitu radnju. Nekako sam si sklepao radionicu i tako počeo, a hvala bogu, potrajalo je do danas. Počeo sam raditi kao kooperant s tvornicama namještaja. Izrađivao sam vezice i gumbe za jogi madrace za tvornice Hrast i Florijan Bobić u Varaždinu, za Bilo-Kalnik i za KPD u Lepoglavi. Za to je trebalo napraviti pripremu, a trebalo je imati i sposobnost prilagođavanja. Isprva su se gumbi radili u limu, ali ubrzo potom u plastici. Tako se začela naša specijalnost danas - strojna obrada plastike.
Kako ste se onda snalazili na tržištu kao obrtnik. Nije li bilo teže nego danas?
- Posao je bilo teško sklopiti. Kad si rekao da si obrtnik, mnogi nisu htjeli ni razgovarati. No, kad sam jednom sklopio posao, problema vise nije bilo. Ako je bilo novih poslova, meni bi ih prvo ponudili. Ključ je to što na pitanje mogu li izraditi nešto nikad nisam odgovorio “ja to ne znam” ili “ja to ne mogu”.
Prelazak na obradu plastike tražio je značajnu prilagodbu. Kalupi za brizganje plastike u to su vrijeme bili vrlo skupi, a ako ste ih dali raditi drugom majstoru, taj je i zavlačio, dok je u posao trebalo uskočiti brzo. Dosta su i komplicirani, tu je trebalo usvojiti novu tehniku, ali sam uspio u tome i danas već imamo lijepu tradiciju vrhunske kvalitete. Ona se i nastavlja, stariji sin je vrhunski alatničar. Danas 90 posto naše proizvodnje čini obrada plastike, u kooperaciji. Sad radimo dijelove za pegle, a za Novi Ferromont radimo zaštitne čepove. Ovi su možda trenutno najznačajniji proizvodi, ali naš asortiman broji tridesetak proizvoda od plastike.
Još bih znao izraditi češalj
Vještina obrtničke izrade češljeva koju je imao otac Ludvika Lukmana gotovo da je izumrla. Ludvik kaže:
- Gledao sam nedavno na televiziji da u Istri živi još jedan majstor, posljednji u Hrvatskoj. No, ja bih još znao izraditi češalj. Rog se narezalo na komade i iz onog dijela koji je šupalj termičkom obradom trebalo je doći do ploče.
Nju je trebalo skrojiti i formirati, narezati za zupce. U završnoj obradi trebalo ga se brusiti šmirkovim papirom, zatim još glačati tzv. morskom pjenom i na kraju polirati platnom, radi finoće. Nekadašnje strojeve kojima smo obrađivali češljeve sam bacio, morali su napraviti mjesto drugim stvarima. Šteta, jer bi imali povijesnu vrijednost. No, svakog od njih znao bih i ponovo napraviti da zatreba.
Dražen Kovač

Razgledao sam piramide i deltu Nila

- U vojsku sam s nepunih 19 godina otišao u Trebinje, a potom u Nikšić. Osnovna mi je obuka bila za rad u tehničkoj službi, zasigurno zbog struke, u vojnoj knjižici je pisalo da sam strojobravar.
No, nakon nekog vremena, nas trojicu izdvojili su i poslali na posebne zdravstvene pretrage u trajanju od po 10 dana, prvo u Sarajevo, a onda i u Zagreb. Nisu nam rekli o čemu se radi, ali je nekako procurilo – bili smo određeni da idemo u mirovnu misiju na Sinaj. Kasnije sam od oca čuo da se u to vrijeme i milicija češće kretala u susjedstvu, zbog sigurnosnih provjera.
U prosincu 1957. godine krenuli smo brodom Jugoslavija iz Rijeke i nakon četiri dana i noći plovidbe pristali u Port Saidu. Naš kontingent od 600 vojnika tamo je šest mjeseci čuvao granicu. Vozili smo cisternu s vodom.
Tako sam prošao teren sve do Akabskog zaljeva na Crvenom moru. Dani odsustva su danas lijepa uspomena - deset sam dana bio u Kairu, posjetio sam Keopsovu piramidu, a razgledao i deltu Nila. Bio sam radoznao, neki drugi su radije svo vrijeme proveli u hotelu. Upravo su u to vrijeme bili i izbori za Saveznu skupštinu, sjećam se da sam glasovao u jugoslavenskoj ambasadi u Kairu. Deset dana sam proveo i u Bejrutu.
Lijep grad, ali stranac nije nužno bio posve siguran, ako je u civilu, skrenuo mi je pozornost jedan ljubazan domaćin. No, naša uniforma s oznakom mirovnih snaga UN-a na desnom rukavu, a jugoslavsnskog kontingenta na lijevom, u tom je smislu pružala punu zaštitu.

Sinovima nisam predlagala da idu u trgovce

Sa suprugom Margaretom Ludvik se upoznao na jednoj od čajanki koje su se održavale u nekadašnjem Partizanu, danas Macanovom domu. Vjenčali su se 1962. godine, Ludvik je svoj posao počeo na njenoj “domovini”.
Margareta je bila prodavačica, prvo u Zvijezdi, pa u Čakovečkom magazinu, na kraju u Trgocentru. Dosta je radila u prodavaonicama tekstila, ali najduže u prodaji sportskih artikala. Je li bila u iskušenju da sinove pokuša usmjeriti u svoje zvanje, umjesto u suprugovo strojobravarstvo, pitamo.
- Ma ne, kaže nam smijući se – ni pitanje zapravo nije bilo baš ozbiljno.
- Nije to baš ugodan posao, s ljudima je teško raditi. Sad uživam u penziji, ništa mi ne fali – samo novac - još se malo našalila.
Dom je već pun
priznanja, ali ribičkih
Dom obitelji Lukman pun je trofeja – Ludvik je u svojim interesima svestran, a i uspješan u nekim drugima osim profesije. Bio je aktivan motociklist i automobilist. 1956. godine je imao jednog od prvih DKW-a u Čakovcu, s MZ-om je sudjelovao i na uličnim i ocjenskim natjecanjiima. Strastven je i uspješan ribič. “Zarazio” se negdje 1962. godine. Ludvik kaže:
- Ako se htjelo na Muru, bio je to lijep put, a ja sam imao motor, pa me brat moje supruge Laci Kovačić nagovorio da ga vozim. Tako sam se ja okušao i to me drži do danas, dok se Laci kasnije pasivizirao.
Ludvik je i u ribičiji imao sigurnu ruku – 1996. godine bio je član ekipe ŠRD-a Čakovec koja je sudjelovala na klupskom svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a onda još jednom, četri godine kasnije, u Portugalu. Sin Emil i u tome je naslijedio oca. Svojedobno je bio član državne reprezentacije Jugoslavije na svjetskom prvenstvu u Mađarskoj. Statua “Obrtnik Međimurja” ipak je u kući dobila počasno mjesto.