Luna obasjala Vilu Mariju u Vugrišincu

Rođen i odrastao u Maslenici, živi u Zagrebu od svoje četrnaeste godine, kad je upisao srednju školu, radio je kao novinar, danas djeluje kao književnik i scenarist. Autor je i prve HTV-ove hrvatske sapunice Vila Maria. U novije vrijeme on je i vinogradar i vinar. Robert Naprta svoju je zagrebačku adresu dopunio jednom međimurskom. Oazu mira i strastvene predanosti proizvodnji vina pronašao je u Vugrišincu.
Razgovarali smo na terasi vikendice pod kojom se prostire podrum pun drvenih bačvi i polica za butelje. Robert Naprta je ugodan sugovornik. Nakon prvog stiska ruke za upoznavanja, obuzme vas osjećaj da ga znate oduvijek. Ležeran i neopterećen, čini se kao da je takav u svakoj situaciji.
U Međimurju baš nismo navikli da ljudi iz drugih regija u ovdašnjem vinogorju kupuju vikendice, podrume, vinograde. Što je Vas navelo na dolazak u Vugrišinec?
- Prije tri godine s obitelji sam bio na kupanju u Toplicama sv. Martin. Supruga Anita i djeca su se kupali, a ja sam se klatio po bregima koji su me se toliko dojmili da sam odmah po dolasku u Zagreb sjeo za internet i počeo tražiti prikladne vikendice i vinograde za sebe. Tako se “dogodilo” ovo u Vugrišincu. Izvadio sam stari vinograd, posadio vlastiti i time započeo svoju međimursku priču. Mnogi meni bliski ljudi tome se još uvijek pomalo čude. Teško me stavljaju u ovaj kontekst (osmijeh).
Koliko ste trsova posadili i koliko božanskog pića iz njih, otprilike, može proizaći?
- Imam 1.700 trsova i u maksimalnoj berbi tu možemo ubrati 3,5 tona grožđa. Procjenjujem da vina možemo dobiti oko dvije do dvije i pol tisuće litara.
Tko Vam obrađuje vinograd, imate li savjetnike?
- Jedan gospodin obrađuje vinograd jer je meni, koji živim u Zagrebu, naprosto nemoguće voditi redovitu, sustavnu brigu o nasadima. Apsolutan kralj mojih gorica je Slavko Kralj i on se njima bavi na dnevnoj razini. U savjetodavnom smislu surađujem s Marijanom Čižmešijom iz vaše poljoprivredne savjetodavne službe. On vodi resor vinarstva i od izuzetne mi je pomoći.
Kad ste se prije tri godine upustili u ovo, jeste li išta znali o vinogradarstvu, vinarstvu i podrumarstvu?
- Nisam znao baš ništa. Osnove sam usvojio u zelinskoj školi za vinogradara i podrumara. Prionuo sam u potpunosti, u godinu dana sve položio i dobio diplomu. Puno sam naučio, ali praksa je nemjerljiva u odnosu na teoriju. Počeo sam doista od nule, a sad mi već polako neke stvari sjedaju.
Podcijenjena
međimurska vina
No, toga zacijelo ne bi bilo da od ranije niste ljubitelje vina.
- Razumijem se u vina kao, neću reći pijanac (osmijeh), ali ne znam koju drugu imenicu upotrijebiti. Da idemo tražiti prikladnu riječ, “pijanac” bi vjerojatno bila najprikladnija, ali svakako sam ljubitelj vina koja ne dijelim na crna i bijela. Posebno volim međimurska vina zato što ovdje oduvijek imate najbolji omjer kvalitete i cijene koju vinari traže za butelju.
Aludirate na to da su međimurska vina jeftina?
- Ona su definitivno podcijenjena, i to 300 posto u odnosu na ono što imamo na hrvatskom tržištu, bilo da je nacionalne ili inozemne proizvodnje.
Ne znamo se prodati.
- To je najveći problem i bilo bi zgodno da se lokalni mediji, koji samom vinarstvu daju prilično prostora, time počnu baviti kroz jednu drugu prizmu. Mislim prije svega na mogućnost da utječete na dnevnu politiku koja se mora ozbiljno pozabaviti ovim pitanjem. Ne samo u gospodarskom smislu, već i turističkom. Istarsko je vino došlo u prvi plan zato što je Istarska županija napravila program koji njihovo vinogradarstvo i vinarstvo stavlja u kontekst europske atrakcije. Nedostaje ta sprega politike, turizma i svega ostalog što se tu može i treba uklopiti. Imate potencijal koji je, po mojoj procjeni, potpuno neiskorišten. Ja sam ovamo upao sa strane i nisam pozvan da o tome govorim mjerodavno, ali vidim da ovašnji ljudi rade pošteno i vrijedno, da imaju sjajna vina i da im treba pomoć. Ne mogu štrigovski vinari sami organizirati svoj sajam ili festival. To mora biti određenje cijele regije.
Sve međimursko
Vino držite u drvenim bačvama. Čije su?
- Jako sam ponosan na to što sam uspio pronaći dobrog bačvara - Stjepana Pozveka iz Dunjkovca. Bačve su od dobro osušenog slavonskog hrasta. Čak sam mišljenja da se vinarstvo i podrumarstvo u Hrvatskoj treba više vratiti drvu, a manje zastupati bačve od inoxa iako razumijem da suvremena tehnologija i kontrolirano vrenje imaju svoje prednosti.
Otkrijte nam još jedan detalj - zašto ste svoje vino nazvali Solum i tko je autor ove lijepe etikete?
- Kako se bavim pisanjem knjiga, to je područje u kojem sam naišao na inspiraciju. Knjiga fratra Josipa Bedekovića iz XVIII. stoljeća Natale solum..., koja je ujedno i povijest Međimurja, pa je mjesto našla u čakovečkom Muzeju, u sebi sadrži tezu da se sv. Jeronim rodio u Štrigovi. Povijesno neutemeljeno, ali zanimljivo kao pokušaj. Ta je knjiga tako krasna, od uveza do teme, da sam ponešto od toga želio iskoristiti. Natale solum znači rodnu grudu, solum je tlo, zemlja. Etiketu za butelje izradio je moj prijatelj, slikar i cvjećar Saša Šekoranja.
Surađujete li s našim vinarima?
- I da i ne. Nisam odavde što je moja prednost i mana. Naime, teško je ljude uvjeriti da ja nisam šminker kojem je ovo samo fora. Želim se ozbiljno baviti vinima i za to će trebati još dosta vremena, osobito ako se budem želio nametnuti kao ozbiljan proizvođač. Volio bih se ovime ozbiljno baviti narednih dvadesetak godina i da me to, pored knjiga, veseli u životu. U svjetlu ekipe vinara koju imate u Međimurju, moja je proizvodnja skromna. Kao konkurent ja tu nemam što tražiti, ali imam ambiciju proizvesti dobro vino i eventualno ga prodati. Poštujem ovdašnje ljude, zbog njih i njihove sjajne proizvodnje sam, na koncu, došao ovamo. Probao sam međimurska vina, većinu vinara upoznao puno ranije. Možda bih u ovoj zgodi istaknuo ovdašnje legende Franju Lebara i Avgusta Bobnjara. Oni su imali prve etikete u bivšoj Jugoslaviji, oni su nešto iznimno.
Ljudi “po ćefu”
Po Vama, kakvi su Međimurci?
- Super. Lijepo su me prihvatili. Ovdašnji ljudi su “po mom ćefu”. Vrlo ste vrijedni, a nekome tko je rodom iz Dalmacije to vjerojatno bude prvi dojam (osmijeh). Ovdje svi nešto rade. Ljudi su samozatajni i to mi kao osobi odgovara jer sam i sam takav. Ovdje mi jednostavno sve odgovara - od zraka do ljudi. Osim toga, i Čakovec je fantastičan grad. U njemu je sve. Malen je, sve je blizu, a opet dovoljno velik jer u njemu imate baš sve što čovjeku treba.
Zašto iz Maslenice u Zagreb?
- U Zagreb sam pošao u srednju školu, u Vojnu gimnaziju. Bilo je to osamdesetih i u ono se vrijeme to se smatralo prosperitetnim zanimanjem. Mnogi koji su išli sa mnom u školu sada su u raznim vojskama, a neki nisu.
Recimo, Ante Tomić je moj školski kolega, a danas također piše knjige kao i ja. Tu je i Nebojša Taraba koji danas radi kao TV producent.
Kako počinje Vaša karijera spisatelja?
- Nema povoda. Ili imate ili nemate nešto što ćete napisati. Jednostavno se na neki način želite izraziti jer u sebi nosite tu potrebu i ne možete je objasniti. Zapravo je ni ne treba objašnjavati, samo trebati pisati.
Ranije ste radili kao novinar. U kojim uredništvima?
- Počeo sam na Radiju 101, potom sam pisao za Mladinu, ST, pa prešao u Globus. Neko vrijeme radio sam u Areni i OTV-u, Omladinskoj televiziji.
Postoji li uredništvo ili posao koji Vam je najljepši?
- Teško mi je to reći. Sve je imalo svoju čar. Kako se razvijate kao čovjek i pojedinac, sve u određenom dobu bude na svoj način atraktivno. Najluđe je bilo u ST-u s Marinkom Božićem. To vam sa sigurnošću mogu reći.
Prva hrvatska sapunica
Scenarist ste prve hrvatske sapunice Vila Maria. Prije tri mjeseca izašao je Vaš najnoviji roman, fantazija, Luna. Na prvi pogled mi se čini da ovo dvoje nema dodirnih točaka, osim Vas samih kao autora.
- Ako ste dovoljno maštoviti, svejedno je u kojem se žanru krećete. Preduvjet je da imate mašte i da ste pismeni. Hoće li na koncu to biti krimi roman ili sapunica ili fantazija - potpuno je svejedno. Ja si nešto složim u glavi, ideje mi dolaze i onda počnem pisati. Nemam problem “skakanja” iz jednog žanra u drugi. Važno mi je pisanje samo. Jedino što ne želim jest pisati o samom sebi. Mislim da je to nešto najgluplje, a to je trenutno dosta jak žanr kod nas u Hrvatskoj.
Približite nam ukratko iskustvo pisanja scenarija Vile Marije.
- Vrlo naporno. Devet mjeseci doslovno neprekidnog rada, tisuće i tisuće kartica teksta. To je prevelik posao i praktično ga je nemoguće raditi samostalno, ali ja sam ga odradio. Nekad to naprosto uspije. Nema tu puno filozofije - sjednete i pišete. Iako, rad na Vili Mariji, koji je iza mene, pravo je luđaštvo.
Luna
Vaš novi roman Luna prodaje se uistinu brzo. Nakon tri mjeseca od izlaska, u tisak već ide drugo izdanje.
- Roman je fantastičan (osmijeh). Vani se to zove phantasy, a kod nas se može zvati “fantastičan”. Roman sam pisao za djevojčice, za uzrast od 12 do 17 godina i jako sam se trudio da to baš tako napravim. Bojim se da u tome nisam uspio. Sve poruke i reakcije koje dobivam stižu od njihovih vršnjakinja i njima se roman najviše sviđa. To je fenomen na koji nemam odgovora. Šalu na stranu.
Želim reći da, koliko god bih se želio približiti publici koja je stara kao moja kćerka, to se čini prilično nemogućim. Ispostavilo se da se ciljana publika proširila na dob od 12 do 42, s čime nisam računao i zbog toga mi je sve to tim zanimljivije. Drago mi je što je cijela prva naklada već prodana i što predstoji druga, ali primjećujem da moji krimi romani nisu takvom brzinom nestajali s polica knjižara.
Možda se publika zaželjela drugačijeg žanra?
- Vjerojatno. Ali moram priznati da sam se i nadao da će Luna biti dobro prihvaćena kod publike. Možda će mi se spočitavati podilaženje publici, no na to jedino mogu reći da sam to svjesno učinio - baš kao što je svaki pisani roman svjesatan čin.
Što radite u slobodno vrijeme?
- Nemam ga. Jedino ako se u slobodno vrijeme ubraja to da kad sam doma - da idem u trgovinu, kuham i bavim se djecom, Petrom kojoj je 13 i Šimunom kojem je 9.
Kako provodite ljeto?
- S obitelji sam bio malo na moru, a na kopnu sam u pravilu na relaciji Zagreb - Vugrišinec.
Aleksandra Ličanin