Majzek: Siniši Golubu nagrada za prodavanje magle

S Čakovčaninom Josipom Horvatom Majzekom, poznatim međimurskim istraživačkim fotografom i - kako su ga neki mediji nazvali, šaptačem pticama, razgovarali smo dan prije blagdana svetog Josipa. Upravo na taj dan, kao po pravilu, tvrdi Majzek, ali i mještani međimurskih naselja uz rijeku Muru, već godinama unatrag, u našem se kraju, nakon zime, prvi put pojave prve rode.
Uz različite izložbe, “štrkima”, kako ih nazivaju Međimurci, Majzek je posvetio i svoju prvu knjigu Naše rode, objavljenu krajem prošle godine. Izdao ju je o vlastitom trošku i to, kako kaže, zbog nerazumijevanja za njegov rad lokalnih vlasti, posebice Međimurske županije i Javne ustanove Međimurska priroda. U međuvremenu je pripremio i novo djelo, a o svemu govori za MEĐIMURJE.
Ponajprije, odakle interes baš za rode?
- Još od malih nogu fasciniran sam njihovim letom. U to vrijeme rodino gnijezdo nalazilo se na zgradi Lovca, u centru Preloga, gdje sam ih tada i promatrao. Roda je slab letač, no, ima velik raspon krila. To djeluje veličanstveno. S druge strane, fotoaparat sam prvi put u ruci imao u sedmom razredu osnovne škole i otada ga nisam ispustio. Spojio sam svoje dvije strasti i pretvorio ih u hobi. Međimurje je poseban kraj. Uz Muru, posebice na području općina Podturen, Dekanovec i Domašinec, još postoje meandri, niske livade koje natopi Mura - netaknuta divljina. To je područje bogato florom i faunom i u njemu se nalazi puno hrane, ne samo za rode, već i za sisavce. Kad je riječ o rodama, uz Dravu ih se pojavljuje tek nešto malo kod Vularije i Draškovca, i to zato što je okoliš dravskog bazena uništen izgradnjom dvaju akumulacijskih jezera za hidrocentrale, pa nema prave prirode...
Rode pratite i prstenujete još od 1987. Kako se kreće njihov broj u Međimurju?
- Medimurske rode dolaze iz Afrike, Bosporskim tjesnacem. Uvijek prvo dolete mužjaci. I to u pravilu na mjesto na kojem su i prethodne godine imali gnijezdo. “Poprave” ga, tek zatim stižu ženke. A dolaze upravo kako bi se parile i podigle novo potomstvo. Jedne je godine bilo samo deset parova na gniježđenju, dok je sljedeće na gniježđenje znalo doletjeti i po 26 parova. Broj varira svake godine. Prilikom gniježđenja rodi, naime, smetaju dugotrajne proljetne kiše. Na perju ima impregniranu mast koju nanese kljunom, kako se ono ne bi namočilo. No, ta mast se, kad kontinuirao pada kiša, tijekom nekoliko dana spere. Da ne bi došlo do pothlađenja same rode, ona jednostavno napusti gnijezdo, a jaja u gnijezdu se ohlade i propadnu za tu sezonu. Posljednjih godina više ne prstenujem, već na području naše županije samo brojim mlade rode pred polijetanjem.
Jedini ste u Međimurju snimili i vrlo rijetku - crnu rodu...
- Čak mi je i legendarni međimurski ornitolog Andrija Lesinger svojevremeno rekao kako se u Međimurju ne gnijezde crne rode, već ih ima u Mađarskoj, a kod nas dolaze samo povremeno, po hranu. No, nešto mi nije dalo mira. Obilazio sam šume donjeg Međimurja i još 1998. godine naišao na otprilike 18 metara visoko stablo hrasta te otkrio prazno gnijezdo. Danima sam čekao, a tada je doletio mužjak crne rode. Bio sam oduševljen. Otada ih pratim svake godine. Jedanput sam se popeo na samo stablo i fotografirao mladunce pred polijetanjem - četiri jedinke. S obzirom da su jako rijetke, zabranjeno ih je čak i prstenovati, kako ih se ne bi uznemiravalo, no, ja sam od Zavoda za ornitologiju dobio dozvolu za to. Sve što sam zabilježio u knjizi Naše rode nastalo je iz osobnog opažanja i promatranja, nisam koristio podatke iz drugih djela ili s interneta.
Kako zapravo izgleda Vaš “izlazak” u prirodu?
- Automobilom dođem do lokaliteta koji želim istraživati, opremu stavim u tačke i vozim ih kroz šumu, do same lokacije. Ako snimam ptice, penjem se na drvo, uz opremu na sebi. Ukoliko snimam sisavce, čekam u zasjedi napravljenoj od šatorskih krila. Najčešće na večer. Ponekad je potrebno čekati cijelu noć, a ponekad dobru fotografiju okinem u prvih pola sata. Pri svemu je, što bi možda rijetko tko pomislio, posebno u hladnom razdoblju godine, najvažnije imati kvalitetnu obuću. Zamislite da nekoliko sati stojite u blatu ili na snijegu. Par posebnih cipela koje nosim stoji 250 eura. Ljeti su problem komarci. Ne smijete nanositi sredstvo za odbijanje komaraca jer životinje to odmah nanjuše i jednostavno vas zaobiđu u većem luku.
Kako Vaša obitelj prihvaća česta noćna izbivanja?
- Sve obiteljske obveze obavim prije odlaska na teren, a supruga Ružica i kćerka Ines daju mi punu podršku. Moram zahvaliti i graničnim policijama Hrvatske i Mađarske što mi svih ovih godina izdaju dozvole za neograničeno kretanje po rijeci Muri, od Općine Podturen sve do Općine Legrad. Sa Slovenijom imam usmenu dozvolu za kretanje po rijeci Muri.
Prilikom promocije knjige Naše rode, krajem studenoga prošle godine najavili ste i novi projekt...
- Uz rode, posvetio sam se i istraživanju dabrova koji su fascinantne i lukave životinje. Pri kraju je izrada monografije koju sam nazvao Dabrova priča na, zasad, 156 stranica, A4 formata u boji, s više od 200 fotografija. U Hrvatskoj je dabar bio istrijebljen krajem XIX. stoljeća, no, ponovo je nastanjen 1996. godine, na inicijativu Bavarskog instituta za životinje i u suradnji sa Šumarskim fakultetom Zagreb. Pod vodstvom dr. sc. Marijana Grubešića, pokrenut je projekt Dabar u Hrvatskoj. Tako je 1997. godine uz rijeku Dravu, pokraj Legrada naseljeno 29 dabrova, a ukupno 85 jedinki u prirodu je pušteno i na područjima uz Savu, Česmu i Veliku. 19. ožujka 2005. godine, ponovo na “Jožefovo”, na Dravi sam prvi put vidio dabra. Možda će nekome zvučati čudno ili izmišljeno, nisam ga uspio fotografirati jer me iznenadio, ali sam odmah potom fotografirao stablo vrbe koje je glodao. Aparat ima vremenski kod, pa se vidi datum. Otada se bavim dabrovima. Na to me potaknuo i novinar vašeg tjednika Marijan Belčić koji je prvi pisao o dabrovima u Međimurju. 2011. godine na naslovnici Lovačkog vjesnika objavljena je moja fotografija dabra. Gotovo cijelu noć čekao sam u šumi, da bi se životinja pojavila u 3.05 sati ujutro. Dabar ima izrazito razvijen njuh, a istodobno, unatoč masi koja može doseći i 35 kilograma, kreće se gotovo beščujno. Zato se fotografiranje dabrova često svodilo na noćno nadmudrivanje između njih i mene, što je nevjerojatan osjećaj. Neki životinje najprije uhvate u zamku, zatim ih puste, pa snimaju, no, sve moje fotografije nastale su bez prisile, samo čekanjem i promatranjem. One životinje prikazuju u izvornom staništu, prirodnog ponašanja. U knjizi Dabrova priča bit će mnoštvo fotografija kakve još nitko nije vidio, no, još ne znam kad će biti objavljena jer samo trošak tiskanja iznosi 36.000 kuna. To ne mogu realizirati vlastitim sredstvima, a slično kao i s knjigom o rodama, razumijevanja resornih ministarstava i lovačkog saveza baš i nema. Ipak, već planiram i idući projekt, posvećen još jednom našem sisavcu - vidri.
Već ste javno kritički govorili o odnosu prema zaštiti prirode Međimurske županije i Javne ustanove Međimurska priroda...
- Imam kolekciju više od 100.000 fotografija, ne samo životinja, već i rijetke ili endemske biljne vrste, gljive, ribe... Već se desetljećima bavim tim hobijem, sve o vlastitom trošku. Djelujem samo u Međimurju, od kojeg pokušavam stvoriti brend, pa smatram da imam pravo iznositi i svoju ocjenu. Kod mene u kući materijale je pregledavalo deset doktora znanosti. Svi mi skidaju kapu, no, na tome sve najčešće i ostaje. Kad govorim o odnosu Županije i Javne ustanove, kako postoji županijska Nagrada Zrinski, ja bih uveo Baltazarovu nagradu, po crtanom liku profesora Baltazara. On je jedini uspio prodati maglu u dobrotvorne svrhe. Među prvim dobitnicima takve nagrade bio bi ravnatelj Javne ustanove Međimurska priroda Siniša Golub jer on radi upravo to. Godinama priča o nekom muzeju, ovome ili onome. I bivšem i aktualnom županu prodaje priče da je voda mokra, cijev šuplja i da je trava zelena, i to prolazi. A rezultat je gotovo nikakav. Nema sluha ni u drugim institucijama. Primjerice, naši učenici odlaze na Cres gledati bjeloglave supove. Zašto djeca iz drugih dijelova Hrvatske ne bi ovamo dolazila vidjeti rode, dabrove ili vidre i sve ostalo. Ono što nudi Javna ustanova - šetnju uz Muru, nema smisla. Svatko može doći i šetati uz Muru. Znate li da, primjerice, u Međimurju postoji živo stablo opsega debla nevjerojatnih 8,6 metara, šire i od legendarne nedelišćanske platane. Za njega nitko ne zna, samo ja znam lokaciju, no, zaista postoji. Sličnih atrakcija ima mnogo. Jedini smo takav kraj u Europi.
Velimir Kelkedi