Masterchef Nikola Lesar krenuo na put u Aziju

Pobjednik druge sezone Masterchefa i kolumnist lista Međimurje, 23-godišnji Čakovčanin Nikola Lesar krenuo je u novu životnu avanturu. Ispunjava, kako sam kaže, svoj dječački san te je proteklih dana krenuo na put u daleku Aziju. Uz kuhanje, upravo putovanja su mu strast, a sad konačno, zahvaljujući sponzorima koje je pronašao te dijelom vlastitoj uštedi novca, ima priliku za takvo što. U razgovoru za naše novine, uoči odlaska, osim o azijskoj turneji, Nikola nam je otkrio i još neke detalje iz svog života i kuhinje.
Nikola, zašto baš Azija?
- Njihova kuhinja je totalno drukčija od naše. Nije to kao da jedete neko slovensko ili mađarsko jelo, želim osjetiti ta nova iskustva. Vjerujem da će to biti i kulturološki šok, hoću to doživjeti sad, dok sam još mlad. Nešto od azijske kuhinje probao sam u Zagrebu, ali i to je ipak prilagođeno našem zapadnjačkom stilu i mislim da ni približno nije slično izvornoj azijskoj kuhinji. Ovdje nema ni takvog povrća, niti umaka, a niti takvih kukaca (smijeh).
Kuhaču ćeš zamijeniti fotoaparatom i diktafonom. Jesi li i inače avanturistički tip?
- Odmalena sam, može se reći, opsjednut putovanjima. Valjda nema putopisa naših autora koji nisam pročitao, a pogledao sam i stotine dokumentaraca. Daleke zemlje iznimno me privlače. Želim konačno i sam iskusiti to. Nisam dugo razmišljao jer, kad se dugo razmišlja, obično se pronađu razlozi zašto ne ići, pa se na kraju odustane. Srećom, i roditelji i djevojka potpuno me podržavaju.
Kako otprilike izgleda plan tvog puta?
- Letim iz Zagreba za Moskvu, pa presjedam na avion za Peking. U Kini ću posjetiti nekoliko provincija, i to onih manje poznatih. Za neke na internetu piše da se nisu mijenjale gotovo 3 tisuće godina. Želim doživjeti tu pravu izvornu Kinu - sela, polja riže. U veće gradove ići ću samo kako bih se mogao spojiti na internet i javiti se doma. Nakon Kine, planiram ići u Vijetnam, no ipak, prepustit ću se spontanosti. Spavat ću uglavnom u hostelima. Ako se tamo skompam s nekim backpakerima koji znaju neko dobro mjesto, skrenut ću sa zacrtane rute. Uglavnom, u planu su i Kambodža, Tajland, Malezija, Singapur. Potom letim za Nepal, pokušat ću i na Tibet, no, upitno je hoću li dobiti vizu. Pretposljednja postaja bit će Indija i, na kraju, Šri Lanka. Tamo živi i moj prijatelj, Čakovčanin Ivan Ivančić čiji je otac pilot u tamošnjoj aviokompaniji, pa ću i njih posjetiti. Povratak u Hrvatsku planiram negdje u veljači sljedeće godine.
Mlad si, ideš sam na drugi kraj svijeta. Ima li treme, straha?
- Vodim se za time - ili ću zbog straha ostati doma ili će me upravo on pogurnuti naprijed. S druge strane, sve što bi mi se tamo moglo dogoditi, teoretski mi se može dogoditi i u Čakovcu.
Neko si vrijeme radio u restoranu kuhara Dine Galavagne u Zagrebu. Sad si kod kuće, spremaš se za put. Tko kuha u obitelji Lesar?
- Bio sam u Zagrebu osam mjeseci. U to je vrijeme doma kuhao tata. Dok roditelji rade, kao upravo danas, onda kuham ja.
Što ćeš kuhati?
- Ne znam. Nisam od onih koji dan prije razmišljaju ili pripremaju namirnice. Moram pogledati čega uopće ima u frižideru i škrinji. Skuham ono što pronađem (smijeh). Inače, kod kuće spremam uobičajena jela, kao i, vjerujem, većina drugih ljudi. Za nekakve posebne specijalitete niti nemam opremu, a ni vremena.
Na primjer, samo za kuhanje goveđeg temeljca treba vam 7 do 8 sati. Možda ponekad malo eksperimentiram s uobičajenim jelima, stavim nekakav dodatak, tek toliko da vidim kako će na kraju jelo ispasti, kako će okusi štimati. Naravno, ima dana i dok mi se ne da baš kuhati, ali jako rijetko. Ipak, kuhanje doma ne smatram obvezom, pa uživam i u tome.
Tko bolje kuha - ti, mama ili tata?
- Ne bih se u to upuštao (smijeh). Svatko ima svoj stil kuhanja. Ne znam, nekako svi naginju prema tati, mama puno radi, pa ne stigne toliko kuhati, ali svi fino kuhamo.
Što si prvo u životu pripremio od jela, ako ne računamo sendviče i tome slično?
- Sjećam se, još dok sam bio osnovnoškolac - špagete bolognese. Mislim da je, s obzirom da mi je bilo prvi put, ispalo solidno.
Odakle uopće tvoja strast za kuhanjem?
- Sve je to povezano i sa željom za putovanjima. Puno čitam, gledam dokumentarce. Smatram da hrana ima puno dublju priču nego većina ljudi to vidi. Za mene to nije da se najedem, pa da ne budem gladan. Hrana je za mene emocija. Ako odem u neku državu i naručim si neko jelo, po tome ću znati kako ti ljudi i žive, barem dijelom.
Kakvu hranu (osim međimurske) preferiraš?
- Francuska i talijanska kuhinja su mi najdraže. One su i najpoznatije, a nekako je od njih cijela priča o gastronomiji i počela.
Roštilj ili kotlovina?
- Skoro podjednako, no, ipak više naginjem roštilju. Meso na grillu – to je to!
Gulaš ili bograč?
- Definitivno bograč. Obožavam divljač.
Riba?
- Mislim da je slatkovodna riba podcijenjena, a ukusnija je od morske. Tim više jer je u Međimurju nemoguće uvijek kupiti svježu morsku ribu.
Što ne voliš jesti?
- Nisam izbirljiv, volim većinu hrane. Prije sam imao averziju prema iznutricama. Nisu mi baš sjedale. No, nakon rada u restoranu, zaključio sam da sve može biti fino, samo ovisi o načinu pripreme.
Tvoje mišljenje o međimurskoj tradicionalnoj kuhinji?
- Tvrdim da još uvijek nismo svjesni koliko zapravo jaku ponudu imamo. Samo je ne znamo plasirati prema van i usmjeriti. Nijedna hrvatska regija nije toliko bogata jelima kao mi. Čak ni Istra.
To mi je reklo i puno profesionalnih kuhara. Ovdje ima puno dobrih restorana u kojima se pripremaju izvorna jela. No, malo je i smiješno dok su, primjerice, ispod pretepenog graha na meniju, skuša ili lignje. Nadam se da će s vremenom međimurska kuhinja postati mnogo prepoznatljivija.
Konkurencija u kuharskom svijetu u Hrvatskoj?
- Dosta sam mlad, pa me tako i gledaju. Ovaj dio s Masterchefom ljudima izgleda iznadprosječno dobro, no, kuharski svijet je stvarno opasan. Poznati i cijenjeni kuhari većinom su veliki egoisti, strogi. Ja mogu imati 10 Oskara i pobijediti na 5 Mastechefova, ali ako nešto zeznem u kuhinji, vrlo vjerojatno ću dobiti otkaz. Konkurencija je iznimno velika.
Kako je bilo raditi u restoranu vrhunskog kuhara Dine Galavagne?
- Bilo je pogrešaka, čak sam u nekim trenucima mislio da neću izdržati, no, eto, nekako je išlo iz dana u dan. Nije to kao kuhati doma. Kuharski posao je stresan, gosti ne smiju predugo čekati, a jela moraju biti po standardima. Svi iz Masterchefa znaju da je Dino prilično strog po tom pitanju.
Na kraju, vratimo se putovanju. Imaš li već planove što nakon povratka?
- Stečena iskustva pokušat ću pretočiti u putopisnu knjigu. Već razmišljam i o drugim putovanjima. Posebno me privlači Afrika. No, korak po korak.
Razgovarao Velimir KELKEDI