Međimurci vole svoje konje

U subotu, 24. rujna svečanom skupštinom Udruge uzgajivača međimurskog konja Međimurec u Domu sindikata u Čakovcu obilježena je 10. obljetnica Udruge i provođenja programa očuvanja kritično ugrožene od izumiranja autohtone pasmine međimurskog konja, prvozabilježene hrvatske pasmine konja u europskoj i svjetskoj hipološkoj literaturi.
Prije skupštine sudionici svečanosti mogli su razgledati izložbu poštanskih maraka koju su postavili međimurski filatelisti, a u referatu na skupštini predstavljeni su rezultati truda uloženog u očuvanje dragocjenog dijela zavičajne baštine Međimurja, time i dijela nacionalne kulturno-povijesne baštine čiju se prepoznatljivost nastoji očuvati u velikom mnoštvu nacionalnih kultura s kojima ulaskom u Europsku uniju dolazimo u izravan dodir.

POČELO JE S TRIDESETAK

U vrijeme osnivanja Udruge, 22. rujna 2001. godine međimurski konj kojeg je pred više od jednog stoljeća Austrija poznavala kao murinsulanera, Poljska kao muransulana, Nijemci kao murana, a Mađarska, kojoj je državno-pravno Međimurje pripadalo, bilježila nazivom muraközi ló (međimurski konj) bio je doslovce pred iščeznućem.
Pasmina konja koju su uzgojili Hrvati (Međimurci i oni sa sjeverne strane Mure) pod tuđom vlašću, za koju je statistika zabilježila da je u Ugarskoj početkom XX. stoljeća imala oko 200.000 grla, 2001. godine bila je svedena na tek 28 kobila i 3 pastuha i jasno je od početka bilo da se članovi Udruge bore za opstanak kritično ugrožene pasmine.

BEZ ŽIGA I DOMOVNICE

Dodatna poteškoća bila je što se prije osnivanja Udruge - u neznanju i nesnalaženju - nakon Domovinskog rata i uspostave suverene Republike Hrvatske - krenulo u obnovu konjogostva, ali s označavanjem konja u kojem (u početku) nije bilo žiga međimurskog konja. Mnogi su međimurski konji označeni žigom HR-hladnokrvnjaka ili HR-posavca, pa i na područjima tradicionalnog uzgoja (Podravina ili Zagorje, primjerice), sve do trenutka u kojem je međimurski konj proglašen (i prepoznat) kao kritično ugrožena autohtona hrvatska pasmina i nešto je konja ipak dobilo međimurski žig. Danas je to malo krdo od pedesetak konja s kojima se mukotrpno obnavlja uzgoj u čistoj krvi.

IMA TKO BRINUTI

Tu je zadaću na sebe preuzela Udruga uzgajivača međimurskog konja Međimurec koja je po utemeljenju, nakon nekoliko godina pravog lutanja i posrtanja, uopće objašnjavanja što je to što Udruga želi postići, ipak uspjela da se u Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja Republike Hrvatske 2003. g. konačno upiše i međimurski konj, čime se Udruzi otvara i formalno pravo pristupa sredstvima iz proračunskih izvora, što ne znači da su ti izvori (do današnjeg je dana tako) dostupni ili izdašni.
Sve je i dalje još uvijek na upornosti samih uzgajivača, na snalažljivosti rukovodstva Udruge u potrazi za novcem potrebnim za održavanje zdravlja životinja, za troškove održavanja zoohigijene, poboljšanje uvjeta držanja konja...
Koliko se u tome uspijeva, pokazala je I. tematska izložba međimurskih konja na Trgu Republike, održana pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i uz suorganizaciju Grada Čakovca – na mjestu na kojem je malo tko očekivao takvu izložbu. Tim više je bilo oduševljenje tisuća posjetitelja izložbe koji su mogli pogladiti konja, jahati ili voziti se paradnim kočijama po Perivoju Zrinskih.
Udruga je u deset godina uspjela udvostručiti broj za rasplod sposobnih kobila i omica, osiguran je i unos svježe krvi kupovinom pastuha (međimurskih) iz Mađarske, a kvalitetu rada Udruge posebno je podiglo motiviranje i znanstvenika s Agronomskog fakulteta i Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su pro bono, žrtvujući vlastito vrijeme, trpeći osobno ne male troškove, svoja znanja nesebično stavili na raspolaganje Udruzi.

ALI TREBA I DRŽAVNA POMOĆ

No, ukoliko program očuvanja i unapređenja uzgoja međimurskog konja ne bude uskoro prepoznat u resornom ministarstvu poljoprivrede, na čiju se adresu uzalud nekoliko godina šalje projekte i molbe, ili u nekoliko drugih ministarstava koja moraju valorizirati i očuvanje kulturno-povijesne baštine i značaj programa za regionalni razvoj i gospodarske potencijale – ljubav uzgajivača, agilnost aktivista Udruge, dobra volja i trud znanstvenika-volontera pri Udruzi – neće biti dovoljni za očuvanje međimurskog konja.

SKUPŠTINSKA DEKLARACIJA

Zbog toga će Udruga – odlučeno je i najavljeno na skupštini - Petru Novačkom, predsjedniku Skupštine Međimurske županije, uputiti prijedlog da, u skladu sa svojim ovlaštenjima i Statutom Međimurske županije, u skupštinsku proceduru na usvajanje uputi na početku desetljeća biološke raznolikosti (2011. – 2020. - Generalna skupština UN 65/161) prijedlog Deklaracije o zaštiti i očuvanju međimurskog konja kao dijela originalne i specifične zavičajne baštine Međimurja. Računa se da je ta deklaracija među ključnim preduvjetima za spas komadića nesumnjivo dragocjene kulturno-povijesne baštine Međimurja i Hrvatske, uz pronalaženje novog ekonomskog smisla za držanje konja u okruženju u kojem su pred više od 150 godina uzgojeni kao prva, najstarija hrvatska autohtona pasmina konja.
Želi se motivirati seoska domaćinstva koja planiraju razvijati seoski turizam, posebno vinogradare i vinare koji uređuju kušaonice vina i druge ugostiteljsko-turističke kapacitete, da međimurskog konja uzmu na svoja gospodarstva te podignu vlastitu ponudu korištenjem tih konja za ekološku obradu povrtnjaka, pa čak i odabranih vinograda, za transport turista sa zapregama između kušaonica vina na vinskoj cesti izvan konvencionalnih asfaltiranih prometnica - kroz vinograde, polja i šume, te konačno i za rekreaciju i sport (rekreacijsko jahanje na seoskim gospodarstvima, zaprežni sport)...
Izložba je pokazala da Međimurci vole svog konja, samo ljubav nije dovoljna da ga se očuva od iščeznuća. (MB)

KONJE SU IZLAGALI...
Franjo Slamek iz Šenkovca, Danijel Petković iz Štrukovca, Josip Hren iz Pribislavca, Marijan Bužić iz Novog Sela Rok, Dražen Topličanec i Vladimir Belović iz Totovca, Ivanka i Mario Horvat iz Malog Mihaljevca, Ivica Mikulaj iz Palovca, Josip Magić iz Leštakovca (VŽ županija) Franjo i Ana Štefan, te dr. sc. Antun Kostelić i Mladen Novak iz Preloga, Drago Vurušić iz Ivanovca, Mario Vranović iz Gardinovca. Reprezentativnom zapregom mladih pastuha Udruge upravljali su Dalibor Tkalčec iz Strahoninca i Robert Črep iz Ivanovca koji o tim pastusima i brine.