Međimurke su gazdarice otporne na životne nedaće!

Povodom 10. rujna - Svjetskog dana prevencije samoubojstava - s mr. sc. Marijom Vinković Grabarić, dr. med., specijalisticom psihijatrije, subspecijalisticom psihoterapije te sudskom vještakinjom, razgovaramo o licu i naličju crnih brojki samoubojstava i pokušaja samoubojstava u našem kraju.

U suradnji s Policijskom upravom međimurskom, saznajemo da je u razdoblju od 2010. godine do 31. kolovoza 2014. godine u Međimurju samoubojstvima izgubljeno 95 života! Ipak, spašeno je više: u istom vremenskom razdoblju evidentirano je 108 pokušaja suicida. Najcrnje su bile 2012. i 2013.: tada je ukupan broj pokušaja i samoubojstava bio najviši u promatranom razdoblju (22 samoubojstva i 18 pokušaja tijekom 2012. godine te 19 samoubojstava i 26 pokušaja 2013. godine). U ostalim godinama, ove brojke tek su neznatno niže. Brojčani podaci koje su nam pripremili u PUM-u pokazuju da u našem kraju žene znatno rjeđe podižu ruku na sebe od muškaraca: od 2010. do danas, 18 žena je izvršilo samoubojstvo, a 40 ih je pokušalo, dok je suicid počinilo 77 muškaraca, a 68 je bilo pokušaja.

U prvih 8 mjeseci ove godine, 18 je osoba počinilo suicid, od čega 16 muškaraca; 17 osoba je pokušalo izvršiti samoubojstvo. Među spašenima su 15 muškaraca i dvije žene.

Doktorica Marija Vinković Grabarić, koja je godinama bila dio stručnog tima Djelatnosti psihijatrije u Županijskoj bolnici, a sada radi u svojoj poliklinici Duša u Čakovcu, kaže da jedan detalj, razvidan iz navedenih brojki, iskače iz svjetskog prosjeka prema kojem suicid češće počine žene. U Međimurju je obrnuto:

- Međimurke su dominatne, one su gazde u kući, što je jedan od mogućih odgovora zašto je više pokušaja samoubojstava, ali i suicida među muškarcima. S druge strane, muškarci manje verbaliziraju svoje probleme. Žene češće idu psihijatrima i liječnicima drugih struka, odnosno, više traže pomoć, što također može biti poveznica. Poznato je da je među muškarcima češći kompletan suicid iz prvog pokušaja, što znači da se radi o osobi koja se nije suočavala s problemom uz pomoć prijatelja, nekog iz obitelji ili liječnika. Što se tiče izbora sredstva počinjenja, prema statistici, muškarci češće suicid izvršavaju vješanjem ili vatrenim oružjem, naprimjer, dok je kod žena češće uzimanje tableta.

FAKTORI 

RIZIKA

Je li predrasuda kad ljudi kažu: onaj koji puno priča o samoubojstvu, taj se sigurno neće ubiti?

- Ima ljudi koji češće pokušavaju samoubojstvo i na taj način zapravo manipuliraju okolinom. To je njihov stil komunikacije i traženja emocionalne potpore okoline. Ipak, 20 posto ljudi i iz ove strukture završi u suicidu, ali zbog nesretnih okolnosti. Svakako je važno naglasiti da svaki pokušaj samoubojstva jest poziv u pomoć i znači da je voda došla do grla. Psihijatri znaju kako tretirati ljude iz određenih struktura i procijeniti koliko je situacija uistinu ozbiljna.

Utječe li životna dob na potencijalno počinjenje?

- Prema svjetskim istraživanjima, mlađa populacija je ugroženija, iako ne možemo reći da je to pravilo. Nakon 50. godine života, čovjek iza sebe ima kontinuitet, zreliji je, ima drugačije kriterije. Dok mlađi ljudi, od 20. do 45. godine života, gubitak posla ili kakvu ovrhu, primjerice, mogu doživjeti kao smak svijeta.

Koji su faktori rizika?

- Crte osobnosti, poput impulzivnosti, tj., naglosti u reagiranju na traumatsku situaciju. Nadalje, pokazalo se da svi koji pokušavaju ili počine suicid imaju tri do četiri puta više stresnih događaja tijekom života od ostale populacije. Faktor rizika je i opterećenost psihičkim poremećajima ili smetnjama, bez obzira jesu li dijagnosticirani ili ne. Tu je i genetska predispozicija, vidljiva u modelu identifikacije s nekim iz obitelji koji je počinio samoubojstvo. Ali i zdravi ljudi tijekom života zbog teških situacija mogu proći i po nekoliko suicidalnih kriza, samo što im zdravlje omogućava da ih lakše prebrode.

Je li točno da stresan događaj u životu, kao okidač za podizanje ruke na sebe, jednom čovjeku može biti kvar računala, a drugom smrt člana obitelji?

- Može. U starijoj populaciji na vrhu ljestvice stresa je često smrt supružnika, a kod mladih ljudi, u tom smislu, okidač može biti i kvar kompjutora ako mu je računalo  jedini prozor u svijet. U novije vrijeme, česti okidači znaju biti zloćudne bolesti koje se pojavljuju u sve mlađoj populaciji.

 I kod nas je u posljednje vrijeme policija istraživala slučajeve navođenja (osobito mladih) ljudi putem interneta na samoubojstva. Vreba li i s te strane opasnost?

- Indiciranje, odnosno, navođenje na suicid na taj je način moguće primijeniti kod psihički labilnih osoba. Takve se osobe fiksiraju na navoditelja, a ne verbaliziraju problem unutar obitelji. Svaka dobra obitelj mora znati s kime im i kako dijete komunicira, što čita, što sluša... Permanentni razgovor o svim temama način je da se dopre do djeteta.

JOŠ SMO 

ZAOSTALI

Kako okolina može prepoznati osobu kojoj treba podrška i kako joj pomoći?

- Čovjek suočen s problemom koji ne može riješiti počinje zakazivati na poslu, u obitelji, dekoncentriran je, neraspoložen, teško je ostvariti komunikaciju s njim, ili pada u depresiju koja se ogleda kao potištenost i bezvoljnost. Znakovi su vrlo vidljivi i laicima. Tada s čovjekom treba razgovarati, savjetovati ga, dati mu emocionalnu podršku. To nije samo dužnost liječnika, već cijele zajednice. Da bismo uočili da netko ima problem, moramo biti upućeni jedni na druge, no, toga je u današnjem ritmu života premalo. Koncentrirani smo samo na sebe i baš nas briga za drugoga, s čestim obrazloženjem “ionako imam previše svojih problema”. Nastupila je samoagresija u komunikaciji, kao najlošiji oblik zatvaranja. Nedostaje pozitivne energije i onda, kad se netko ubije, okolina kaže “nitko nije znao što mu je bilo”. A znakova je bilo, samo je trebalo otvoriti oči.

Traže li ljudi pravovremeno stručnu pomoć kad se nađu pred problemom od kojeg ne vide horizont?

- Još uvijek smo jako skloni krivom mišljenju da ne trebamo ići psihijatru jer tamo idu samo oni koji su duševno bolesni. Zaostali smo u tim shvaćanjima i ne prihvaćamo da je psihijatar doktor kao i svaki drugi. Nažalost, takvih mišljenja ima i među liječnicima. U praksi mi se događa da mi pacijenti dolaze samoinicijativno jer ih liječnik opće prakse nije htio uputiti. Još uvijek smo praznovjerni. Bilo bi poželjno da pomoć liječnika potraži i zdrav čovjek suočen s problemom koji ne može riješiti, radi pravovremene prevencije. Značajnu ulogu igraju liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji se zbog opterećenosti ne mogu dovoljno posvetiti ovoj zdravstvenoj problematici, a trebali bi. U recentnim svjetskim podacima piše da se jedna trećina ljudi koji pokušaju ili počine suicid u tjednu prije počinjenja pojavi kod svog liječnika. Dakle, treba prepoznati. Treba ljude pitati kako su. O čemu razmišljaju... razmišljaju li možda o samoubojstvu itd. Kad ljudi počnu razmišljati o suicidu, vizualizirati ga, u 99 posto slučajeva trebaju hospitalizaciju. Psihijatar će vještinom brzo ući u problem i povesti pacijenta prema rješenjima.

Kako bi javni mediji trebali izvještavati o suicidima? 

- U medijima u obzir dolazi samo diskretno izvještavanje, na razini statistike, jer sve drugo može izazvati indukciju ponašanja i dovesti do poplave samoubojstava. Nikako izvještaje o tome ne bi trebalo isticati na naslovnicama ili kao vijest dana u elektroničkim medijima.

LIJEKA IMA

- Svi problemi su rješivi. Sa svojim pacijentima uvijek dolazim do ključnog odgovora: ne postoji razlog zbog kojeg bi se isplatilo dići ruku na sebe. S tim odgovorom riješili smo već 95 posto problema. U trenucima kad voda dođe do grla, pomoći ima na svakom koraku: u prijatelju, poznaniku, članu obitelji, liječniku... 

Kad to shvatimo - ostaju nam samo lijepe teme za razgovor: o prijateljima, osobi od povjerenja koju bismo svi trebali imati, o “malim” stvarima koje nas raduju i kojima se trebamo vratiti... Ima lijeka, kaže doktorica Vinković Grabarić.

Željka Drljić