Međimurska je kokoš oplemenjena na mom dvorištu!

Dugogodišnji uzgajivač dvorišne peradi i golubova Alojz Zvonar iz Donje Dubrave i ove je godine u Nedelišću, na IX. državnoj izložbi malih životinja hrvatskih pasmina i 38. izložbi malih životinja Nedelišće 2013. dobio izravnu potvrdu kvalitete svog rada.
Na tzv. specijalki (pasminskoj izložbi unutar opće izložbe) za međimursku kokoš osvojo je dvije šampionske titule (za koku jarebičaste boje i pijetla u narančastoj boji), a jednaku takvu titulu dobio je i za svoj primjerak engleskog velikog gušana.
Nisu to prve titule koje je tijekom duge godine marljivog, ustrajnog, često i mukotrpnog uzgoja Alojz (63) osvojio uz pomoć i potpunu podršku supruge Irene (58).
Kad njih dvoje stanu uz vitirinu u kojoj su izloženi pehari, medalje, plakete – vidljiv je tek mali dio, trag onoga što su postigli, jer sva priznaja ni ne stanu u tu omanju vitrinu, pa su porazmještena po cijeloj obiteljskoj kući, na ulazu u Donju Dubravu, preko puta presušene dravske sratke u kojoj su nekad uživale i njihove guske.
OD DJETINJSTVA
Danas nemaju sve vrste peradi koju su znalački uzgajali. Na dvorištu su tek međimurske kokoši i mnoštvo golubova, a Alojz svoju strast lako objašnjava:
- Od najranijeg djetinjstva, okružen sam svime što je nekad bilo sasvim normalno za naša dvorišta po selima. Od krupne stoke do peradi, kunića, golubova... I na mojoj očevini je bilo tako. Imali smo guske, kokoši, golubove, čak i kozu, svinje, krave. Ne znam čega nije bilo, a nisam se odrekao uzgoja ni kad smo otišli trbuhom za kruhom u Njemačku. Onda mi je brat Franjo Zvonar držao živinu na svom dvoru... Od 1996., otkako smo doma, samo smo se intenzivnije počeli baviti uzgojem, posebno oplemenjivanjem, pasminskim stabiliziranjem naše međimurske kokoši, jer ja sam prije toga iz Njemačke bratu dovozio kokoši kojima je oplemenjivano jato koje smo oduvijek na grunutu imali... Razmnožavali smo jato počevši od susjedinog starinskog pevca, kak’ mi tu velimo...
ODNAVEK SU TU
- Bio sam siguran da u tim kokošima - za koje se nikad nismo pitali otkud su, kakve su, samo su odnavek tu, može nešto prepoznatljivo, i to međimursko, definirati.
Kad sam uopće počeo govoriti o ideji da se pasminski stabilizira, definira naša međimurska kokoš, nekima je to bilo smiješno, neki su prognozirali da od toga nikad ništa neće biti...
Nije baš bilo lako. Od 1992. godine, taj uzgoj čisti se, a tek 2006. godine prvi je put u Nedelišću, na izložbi, usvojen tzv. radni standard za međimursku kokoš.
KOKA ZA SVE
- Mislim da ta naša kokoš ima baš poželjne osobine za tipična seoska kućanstva, da ne govorim da je idealna za danas sve traženiju ekološku proizvodnju i jaja i mesa. To je kokoš koja ima visoku mesnatost i kvalitetno meso, visoku nosivost, dobra je za držanje na otvorenom, u ispustima, jer odlično skorištava svakovrsnu hranu, otporna je i robusna, a uz dobru ishranu, daje od 180 do 210 jaja godišnje! To je mirna perad, ranozrela. Već s 4 do 5 mjeseci starosti pilenke počinju nesti jaja...
A TEK PEVEC
- O tome kako atraktivno izgleda najbolje govore fotografije jer - tko god vidi toga našega pevca, kokota, odmah i prizna: E, tak mora izgledati pravi kokot! I koke su lijepe, skladne.
Da bismo došli do čiste pasmine, uvijek sam u uzgoju imao po četiri genetski razdvojene porodice, kako bih u selekciji pomladak sparivao s najboljim (željenim svojstvima). Ubacivanjem krvi velsumer kokoši i talijanske jarebičaste u autohtoni domaći uzgoj, uspjeli smo postići niz željenih svojstava i stvoriti pasminu međimurske kokoši. Kasnije je još dodano nešto gena grahoraste nesilice i, nakon svakog unosa krvi oplemenjivača, pomladak se u uzgoju sparivao isključivo na domaće starinske kokoši. Konačno, danas imamo definirana tri soja po boji unutar pasmine: jarebičastu, narančastu i pšeničnu boju.
Da se u uzgoju nisam pridržavao strogih pravila za stabilizaciju i oplemenjivanje pasminskih svojstava, počevši od ishodišnog jata, od svega toga ne bi bilo ništa, a vidite: imamo i homozigotnost u uzgoju!
MEĐIMURSKA KOKOŠ SVUDA
- Jako sam ponosan što je naša međimurska kokoš jasno prepoznatljiva i raširena po cijelom Međimurju, kod puno uzgajivača, ali i u Podravini, Zagorju, Prigorju, Dalmaciji, a i Slovenci su došli po matične jedinke za uzgoj...
Sad su doma u volijerama matična jata, tek 24 koke i osam pijetlova, jer zima je, nova se uzgojna sezona priprema. Za koji tjedan počinjemo s nasadom jaja, a slično je i u golubarniku u kojem su uz velike engleske gušane i obični pismonoše...
LJUBAV SE NE TRŽI
- Zadnjih godina posvetili smo se samo uzgoju međimurske kokoši, pa više ne držimo guske. Imali smo i po dva para embdenske i tuluške guske, uvijek jato od 40 do 50 komada domaće dravske guske, što nije bilo dobro jer su se guske previše zanimale za repove naših pevci, a isto tako i pure koje smo uzgajali, pa su bile svadljive. Imali smo i race, bili smo kao u zoološkom vrtu.
Pitaju ljudi – pa kaj, kak’ ti se to isplati?! A ja velim - nikaj se ne isplati jer to je prvenstveno hobi, a hobi je ljubav, a ljubav se ne trži, niti se kupuje! (M)