Međimurska novinarka u Africi

I dok je prosječan Međimurac možda i čuo za zapadnoafričku državu Benin, iz koje su u Varaždinsku biskupiju došla dvojica afričkih mladića kako bi završila svećeničku formaciju, za njezinu susjednu zemlju Burkinu Faso malo je tko čuo. Razlog nije samo u tome što je to tek jedna od nama dalekih zemalja, nego i u tome što se do 1984. godine zvala Gornja Volta.
Tamo je održan 22. svjetski kongres medija na kojem je katolička novinarka Jasminka Bakoš-Kocijan iz Šenkovca primila nagradu za najbolju novinarsku fotografiju.
- Nakon višesatnog leta zrakoplovom iz Europe do glavnoga grada Burkine Faso koji se naziva Ouagadougou, a čita se Uagadugu, tijekom kojeg smo samo iznad pješčanih dina Sahare letjeli skoro tri sata, dočekala nas je zelena stepa i supsaharske nizinske zemlje o kojoj sam dotad samo znala da je jedna od najsiromašnijih na svijetu, prisjeća se svog nedavnog putovanja J. Bakoš-Kocijan kojoj je na kongresu Međunarodne katoličke udruge medija UCIP uručena ugledna svjetska novinarska nagrada.
Udruga UCIP, kojoj je sjedište u Ženevi, od 1927. krovna je organizacija katoličkih medija, ali i novinara u svjetovnim i vjerskim glasilima iz cijelog svijeta. Već 80 godina, svake treće godine, UCIP priređuje svjetski kongres koji je ove godine prvi put održan na afričkom kontinentu. Na kongresu se ujedno uručuju novinarske nagrade. Među 40-ak dobitnika novinarskih nagrada u 8 kategorija iz svih krajeva svijeta, ove je godine bila i novinarka Bakoš-Kocijan koja izvještava za katoličke medije iz Varaždinske biskupije i kojoj je uručena nagrada za novinarsku fotografiju lani objavljenu u tjedniku Glas Koncila.
Upoznala stvarni život u Africi
Na svečanosti dodjele nagrada 16. rujna nagradu joj je uručio generalni tajnik UCIP-a Indijac Joseph Chittilappilly. Nagrada joj je uručena za promicanje dostojanstva ljudi, pravde i pravednosti te za poticanje plodonosnih promišljanja na području ljudskih prava. Prije Jasminke ovu je nagradu dobilo još dvoje hrvatskih novinara iz Zagreba - Suzana Vrhovski 1992. i Josip Stilinović 1995. godine.
- Kongres je bio prilika ne samo za raspravu o aktualnim medijskim pitanjima današnjice, nego i za međusobno upoznavanje novinara i medija iz cijelog svijeta. Iako smo iz različitih zemalja, povezuju nas ista služba i vrlo slični problemi u radu. Bio je prilika i za bolje upoznavanje stvarnog života na afričkom kontinentu koji se, na žalost, vrlo sporo razvija. Može se reći da se najbrže razvijaju gradovi, no samo u smislu doseljavanja stanovništva sa sela, dok život u njima gotovo poprima izgled “slamova”, a to su siromašne četvrti u kojima ljudi žive u skromnim kućercima i nadstrešnicama - kaže Jasminka.
Sela i ljudi
Kongresu su se odazvali visoki gosti - od predsjednika Burkine Faso Blaisea Compaorea do izaslanika pape Benedikta XVI., predsjednika Papinskog vijeća za sredstva društvene komunikacije mons. Claudija Marija Cellija koji je novinarima poručio da su pozvani biti odgojitelji te promicati promjenu stila života, modela potrošnje i struktura moći čija je zadaća upravljati društvima. Održano je niz predavanja o medijskim, socijalnim i kulturnim temama koje su bile prožete glavnom temom kongresa “Mediji u službi pravednosti, mira i dobroga upravljanja u svijetu nejednakosti i siromaštva”.
- Svečanost dodjele nagrada bila je prilika za kulturnu večer u kojoj smo doživjeli raznolikost i specifičnost Afrike njezinim tradicionalnim pjesmama, plesovima i jelima. Također smo Afriku i tu državu bolje upoznali u nekoliko izleta izvan glavnoga grada. Mise smo svakodnevno slavili na francuskom jeziku budući da je to službeni jezik u većini država na tom području. Posjetili smo niz katoličkih crkava i doživjeli vrlo radosna i živahna euharistijska slavlja. Svi smo darovali i novčane priloge za sirotište Kisito u glavnome gradu koji smo i posjetili. Primio nas je i kralj Mogho-Naba Baongho koji je bio pokrovitelj kongresa. Kralj je član najveće etničke skupine, plemena Mosi koje u Burkini Faso ima 8 milijuna, dok zemlja ima 14 milijuna stanovnika - objašnjava Jasminka koja je sa sudionicima kongresa posjetila nekoliko afričkih sela i raznih lokaliteta u kojima je priređen raznolik program.
Svijet Africi duguje solidarnost!
- Mnogo sam razgovarala ne samo s novinarima iz cijelog svijeta, nego i s domaćinima, ali i s nekim stručnim ljudima iz drugih afričkih zemalja. Tako sam potpredsjednicu UCIP-a akademkinju Joyce Kazembe iz Zimbabvea pitala što je Afrika radila zadnjih 200 godina, dok su Europa i Amerika proživljavale industrijsku revoluciju i razvijale se. Naime, posjet toj zemlji pokazao mi je kako je velik dio Afrike zaobišla i industrijska i agrarna revolucija koje su temelj razvoja društva. Joyce mi je rekla ono što sam željela čuti i iz njenih usta: “Bili smo zauzeti i zaposleni razvijanjem Europe i Amerike.” Može se reći kako svijet Africi duguje solidarnost. Osobito su joj to dužne Amerika i Europa koje su se bogatile odvodeći afrički narod u roblje i osiromašujući afričke zemlje za rudna bogatstva. Posljedice su vidljive na svakom koraku - afrička srednjovjekovna sela, neuređeni siromašni gradovi, nemogućnost daljnjeg školovanja i zapošljavanja... Iako nas dijeli ne tako veliko mediteransko more, Afrika Europljaninu uistinu djeluje ne samo kao drugi kontinent, nego i kao drugi svijet. Razvijeni svijet Africi može i mora pomoći, i to ne samo “vatrogasnim” mjerama dostave hrane na ugrožena područja, nego će trajnu pomoć najbolje pružiti ako tom gladnom i siromašnom narodu pokaže kako “loviti ribu”, kako prehranjivati obitelj, privređivati... Razvijeni svijet pozvan je učiniti maksimalne napore da se afričkom narodu omoguće kvalitetni i pravedni sustavi ekonomije, obrazovanja i upravljanja - kaže Jasminka koja se vratila s raznim dojmovima o licu i naličju afričkog kontinenta.
- Narod u Burkini Faso zovu narod “uspravnih” ljudi, čime žele pokazati da su ponosna nacija. Oni ne mole pomoć i ne vuku na cesti za rukav. No, svijet im je dužan pomoći, a mi katolički novinari osjećamo se potaknuti pozivati na solidarnost s njima jer kao kršćani vjerujemo da je svaki ljudski život jednako vrijedan. Svi se moramo založiti za bolji i pravedniji svijet, u vrijeme rastućeg siromaštva i izrazitih nejednakosti, kada se znanjem i dobrima ne upravlja na pravedan način koji bi svim ljudima, Božjim stvorenjima, pružio ravnomjerne prilike i uvjete za život dostojan čovjeka - zaključuje Jasminka Bakoš-Kocijan.
A. Ličanin