Međimurske nogometne sutkinje: Ivana Lisek iz Šandorovca

U ranom djetinjstvu Ivana Lisek iz Šandorovca je, umjesto lutaka, kao igračku odabrala nogometnu loptu. Godine su prolazile te se ispostavilo da ovaj odabir nije bio slučajan:
- Ne znam kada sam zavoljela nogomet, no na fotografijama iz djetinjstva svugdje sam s loptom. Kao školarka sam se željela uključiti u nogometni klub, no, na žalost, u Međimurju takve mogućnosti gotovo da i nema. Kasnije sam trenirala tenis i odbojku, ali nogomet je i dalje ostao moj sport broj 1 - priča Ivana Lisek kojoj se prošlog proljeća ostvarila želja da potrči nogometnim terenom. Kao nogometna sutkinja.
- U obitelji smo moja majka Đurđica i ja najveće zaljubljenice u nogomet. Tata Zlatko u mladosti je igrao za negdašnji šandorovečki nogometni klub, dok sestra Tanja ima sasvim druge interese - studira medicinu. Mama i ja tijekom sezone svake nedjelje odemo na neku od utakmica, a jednom smo prilikom obje ostale ugodno iznenađene kad smo na terenu ugledale - sutkinju. To je bio presudan trenutak za mene. Raspitala sam se o mogućnostima i uskoro završila edukaciju za nogometnu sutkinju. Proljetos sam imala vatreno krštenje te počela suditi. Prvo suđenje imala sam u Belici i ono čega se najviše sjećam s te utakmice je trema. Kako se u sezoni svakog vikenda nižu utakmice, tako je i napetost popuštala. Sada je ostalo samo uživanje i ljubav prema nogometu, što me i dovelo u ove vode. Kao glavna sutkinja, proljetos sam sudila limačima te mlađim i starijim pionirima, a u utakmicama seniora bila sam pomoćni sudac. Ukazali su mi veliku čast i mogućnost prikupljanja iskustva uvrstivši me 3 puta kao pomoćnu sutkinju u II. međimurskoj ligi - dodaje Ivana Lisek (26).

UČITELJICA - IGRAČICA

Ivana Lisek je diplomirana učiteljica i vodi romski razred u Osnovnoj školi Kuršanec u kojoj je i sama nekada završila osnovno obrazovanje. Uz bolju cirkulaciju krvi, bolje se uči, a za ubrzavanje pulsa najbolji je - nogomet:
- Kad nam na red dođe sat tjelesne kulture, moji učenici i ja formiramo ekipe i zaigramo nogomet. Redovito i ja budem igračica - kaže Ivana te dodaje da joj profesija pomaže u uspostavljanju i građenju autoriteta (i) na sportskom terenu.
- Najčešće sudim upravo djeci na koju moramo posebno paziti, zbog čega nogometni suci primjenjuju malo drugačije metode. Strože sudimo, što znači da se na prekršaj ukazuje na vrijeme, kako bi se izbjeglo ozljeđivanje djece. Ne biste vjerovali kako one najmlađe ponese žar nadmetanja te su u stanju nehotice ozbiljno ozlijediti jedan drugog. To sprečavamo strožim suđenjem - pojašnjava Ivana.

SIROVE STRASTI

Ivana je znala što je čeka kad na teren uđe u sudačkom dresu jer je ranije, kao gledateljica, imala prilike naslušati se jedinstvenih nogometnih psovki upućenih igračima, a osobito sucima i njihovoj rodbini.
- Vrlo brzo sam svladala vještinu isključivanja. Jednostavno, ne čujem što mi dobacuju iz gledališta i u potpunosti se koncentriram na praćenje igre. No, onaj djelić koji sam i čula me, uglavnom, nasmijava. U donjem Međimurju imaju specifične “nogometne psovke” koje nigdje drugdje nisam čula, no uglavnom je riječ o lascivnostima i muškošovinističkim dobacivanjima koja nisu za javnost. A redovita su dobacivanja poput: “Zemi si kuhaču! Vrni se f kuhju, tam ti je mesto!” i tome slično. No, diskriminacije nema među kolegama sucima i delegatima. U tom krugu vlada ozračje koje bih najprije mogla nazvati - zaštitničkim. Kolege su mi puno pomagale prilikom prvih suđenja i ta je podrška na početku iznimno važna. Podrška su mi i igrači koji su mi znali prilaziti nakon utakmica, čestitati i reći: “Dobro ste sudili.” Igrači su najstroži “suci” sucima zbog želje za pobjedom i zato njihovo priznanje ima posebnu vrijednost i jako motivira - dodaje Ivana. Među igračima su iznimno rijetki oni koji joj se suprotstavljaju i prigovaraju na nepriličan način jer, kaže, uglavnom su džentlmeni i prema sutkinjama se odnose s većim respektom nego prema sucima. Ivanin sportski izgled ne znači da je isključivo izdržljiva trkačica bez ženstvenosti. Kad ne provodi vrijeme u sudačkom dresu, Ivana uživa u glazbi - članica je folklorne i tamburaške skupine u šandorovečkom KUD-u.

ŠARMERI

U svom sudačkom iskustvu imala je prilike upoznati i - šarmere:
- Ima i “upucavanja”. Smijeh se prolomio kad mi je na jednoj utakmici u Svetoj Mariji iznenada prišao igrač i - poljubio me. Uz osmijeh sam mu zaprijetila prstom i rekla da mu to neće pomoći. Ima i onih koji traže broj telefona - kaže mlada nogometna sutkinja.

PO BLATU I NA KIŠI

Kad se nogomet voli, i nije toliko teško postati sudac - teško je to ostati:
- Nije baš jednostavno kako se na prvi pogled može učiniti. Prije svake polusezone moramo ponovo polagati ispit (u pisanom obliku), ali i normu, tj. fizičku spremnost koja se može održati isključivo redovitim vježbanjem. Kondiciju, uglavnom, održavam trčanjem te bicikliranjem. Što se tiče samog suđenja, na terenu je potrebna dugotrajna koncentracija uz intenzivno kretanje. A vremenske prilike nisu uvijek optimalne: trči se i po blatu i kiši i na velikoj vrućini - kaže Ivana Lisek koja je dosegla svoj san i s tribina u muški sport ušetala kao - šefica!
Željka Drljić
Snimio Dubravko Lesar