MILAN IGNAC, ROM IZ NOVOG SELA NA DRAVI

Od ove godine Milan Ignac (51), Rom rodom iz Paraga kraj Trnovca, sa suprugom Ljubicom (48), Romkinjom rodom iz Kuršanca, na novoj je adresi.
U Novom Selu na Dravi kupio je staru, ruševnu kućicu, uredio je, obnovio, dogradio i započeo novi život u koji je s njim krenuo i sin Alen sa suprugom Natašom i njihovo petero djece – Želimirom (11), Andrijanom (8), Markom (7), Mateom (3) i Alenom (1,5).
NETIPIČAN
Po svom životu, po višedesetljetnom nastojanju da se sa svojom obitelji iščupa iz društvene izolacije u koju socijalna bijeda zatvara mnoge pripadnike manjinske populacije Roma u Međimurju, po desetljećima teškog rada kojim je prehranjivao svoju obitelj – Milan je sasvim netipičan primjer Roma (srećom, više ne i rijedak) koji teži punoj socijalnoj integraciji u društvo, a ne čeka da njegove probleme rješava netko drugi. To je, međutim, izuzetno teška zadaća...
● Mnogim je ljudima teška odluka promijeniti mjesto življenja, naročito ako već imaju normalne uvjete za život, a obitelj je ipak na novoj adresi...
- Ljubica i ja smo prvo živjeli kod mojih roditelja u Paragu, u kolibici, bez struje, vode, bilo čega... I mene je to kopalo i mučilo od rane mladosti. Vidio sam kako se može ako čovjek radi i stvarno sam patio da se iskopamo iz socijalne bijede u kojoj smo rođeni... Sagradio sam kuću u Paragu, komfornu, imao sam prvi hidrofor u cijelom selu. Danas, u penziji, ja tek imam preduvjete za normalan život, a stvorio sam uvjete za početak takvog života i mojoj djeci. Imam 32 godine radnog staža, 10 godina radio sam u GK-u Međimurje, pa zatim 10 godina u Metalcu, 8 godina u komunalnom poduzeću u Nedelišću i zadnjih 4,5 godina u Čakomu u Čakovcu... Uvijek teške, fizičke poslove, po svakakvom vremenu, na otvorenom, od najnižih minusa do najviših vrućina... Došla je i operacija kičme slomljene godinama teškog rada... Sad imam 1.500 kuna penzije.
GUŠIO ME PARAG
● Radi se i dalje, uporno, uređena je nova kuća...
- Koliko mogu i kako mogu, ali ne odustajem jer si to ne mogu priuštiti. Otvorili smo obrt na Ljubičino ime, skupljam sekundarne sirovine sa sinom Alenom, nakupi se nešto i od tog novca se sve ovo (pokazuje gruntište i novouređenu kuću, op.n.) napravilo, ali i uz kredit... Nisam više mogao živjeti u Paragu, gušilo me... Makar se sad u romska naselja dovodi sva infrastruktura, uređuju se, a ja sam kriv za to da se počelo uređivati ta naselja. Danas vidim da to nije rješenje, da bi uz elementarno uređenje naselja trebalo napraviti i nešto drugo...
● Što bi još trebalo, pa već sad se u većinskoj zajednici čuju prigovori da se previše daje, a da sami Romi pokazuju premalo volje za rad?
- Izdvajanje u geto nije dobro ni za kog, pa makar taj geto bio opremljen svom infrastrukturom, opet ostaje geto, opet je to izolirana sredina. Ima svoja unutarnja pravila, red i nered... Krletka je krletka, pa makar i zlatna. Mladi Romi koji su shvatili da se radom, a ne socijalnom pomoći, može van iz bijede teže izlasku iz romskih naselja, teže punoj integraciji u društvo. Mislim da bi im trebalo pomoći, ići u otkup napuštenih gruntišta po selima, dati im da si obnove te kuće, omogućiti im da žive u normalnom susjedstvu. Da imaju svoj mir i da se njihova djeca druže i od malih nogu žive s većinskim hrvatskim stanovništvom. Moji su unuci po cijele dane na igralištu s djecom iz sela, druga je to slika... Normalni susjedi možemo biti samo ako živimo i radimo u normalnom susjedstvu.
LEVAČIĆU PRIZNANJE
● Kad se takvo što predlaže, javljaju se reakcije iz većinske zajednice, Rome se doživljava kao opasnost, gleda ih se kao neradnike sklone alkoholu koji samo gledaju kako živjeti na teret društva...
- Znam, sve mi je to poznato i nije to tako od jučer. Treba odati priznanje bivšem županu Branku Levačiću koji je o tim problemima progovorio otvoreno. Godinama su bili pometeni pod tepih i svi su se pravili da ne postoje. Nisam u svemu Levačićev istomišljenik, ali da nije progovorio kao župan, danas bi situacija bila ista kao pred deset ili dvadeset godina... A dogodilo se nešto jako zanimljivo. Svim Romima koji su se uspjeli izvući iz romskih naselja, skrasiti se negdje – kroz noć se dogodila promjena. Ne samo njima, nego i susjedima kojima su došli. U međusobnom upoznavanju profitirali su i jedni i drugi. Romi su naučili kako se živi u uređenoj sredini, a njihovi susjedi Hrvati da među nama ima onih koji imaju volje za rad, za život kakvim žive svi normalni ljudi. I onda se dogodi to međusobno povjerenje i prihvaćanje. Pa ne može se Rome doživljavati samo kroz crne kronike i misliti da su svi kriminalci, kradljivci, nasilnici...
● Ipak ostaje stalni kolektivni prigovor – imate velike socijalne pomoći, premalo radite...
- Za socijalu nisu baš Romi sami krivi. S jedne strane – ja nisam čuo ni za kog na svijetu kome se nešto nudi, a on to ne bi uzeo. Postoji i druga strana tog problema: mladi Romi koji su krenuli u školu, stekli struku, zvanje, nemaju priliku živjeti od svog rada. I onda primaju socijalnu pomoć. Od nečega moraju živjeti! Posao je jedini izlaz iz svih situacija i problema. Samo, kad se zapošljava – mnogi poslodavci, čim čuju da posao traži Rom, Cigan... priča je gotova, šanse za posao nestaju.
VOLJA I ZLOVOLJA
● Što je s onima koji pokušavaju samostalno raditi - evo, to skupljanje sekundarnih sirovina postalo je hit...
- Bilo je to neko vrijeme jako unosno, sad je tako, za životarenje. Ali, gledajte... Skupljam sekundarne sirovine u Sloveniji, po Prlekiji. Ljudi me poznaju, zovu, a na granici me netko iz čiste zlovolje (s naše strane, ne slovenske) maltretira da je 200 ili 300 kila starog željeza na kamionetu opasan otpad?! Pa da ne mogu voziti, pa čiji je kamionet... Ma pusti me raditi da prehranim obitelj! A imam uredno sve, od papira do kamioneta. Jedan mi je naš policajac na granici rekao – Milan, ti imaj najljepši kamionček u Međimurju. A stari je to mercedesov kamionet, samo smo ga uredili baš kako treba. No, u čemu je problem? Oni koji bi otvorili nekakav obrt vide kakve ja imam probleme radeći uredno i po zakonu, pa idu u drugu krajnost. Radi se na crno, švercerski, jer na pokazanu volju za rad dolazi zlovolja samo zato što smo unaprijed sumnjivi za nešto? Mene se maltretira zbog nekoliko stotina kila željeza koje vrijedi 30 lipa po kili, a koliki su uništili poduzeća, pa nemaju nikakvih posljedica?
Kamo sreće da ima više onih koji žele bilo što raditi umjesto primanja socijalne pomoći!
● Usporedite, na osobnoj razini, život Roma nekad i sad, ove vaše obiteljske uvjete...
- Život Roma pred 30 godina? Onda se nitko nije dao van iz tog romskog geta, iz ciganjščaka, kako su Hrvati zvali ta naselja, Romi nisu željeli živjeti drugdje. Danas ne znam mladog čovjeka kojem nije životna želja iz geta pobjeći van. Evo, ja sam sa sinovom obitelji sad tu, u Novom Selu na Dravi. Imamo 2,2 hektara veliko gruntište, platio sam ga 27.000 eura, zadužio se kreditima. Ali imamo sad sve što nam treba, komfornu kuću, imamo i ovu ljetnu kuhinju u kojoj se više radi jer hranimo si svinje, kokoši... Iduće godine na vrtu ćemo zasaditi krumpir, povrće, kukuruz za prehranjivanje svinja i peradi. Želimo živjeti baš kao i naše susjedstvo.
● To je primjer života kakav žele i drugi Romi?
- Za mnoge, ili za veći dio mlađe populacije, to je dobar primjer. Moramo naći rješenje za romsku djecu koja su stekla struku, zanat. Jako ih je puno, kao što je u Paragu i puno penzionera koji su dokaz da Romi mogu i žele raditi samo ako im se pruži prilika.
Mladima treba pružiti priliku, oni teže potpunoj integraciji u društvo, ako ih se ne prihvati bez predrasuda – opet se vraćamo u začarani krug socijalne bijede u getima romskih naselja.
Marijan Belčić