MIRAN ZADRAVEC IZ JAL ŠOVCA U EMISIJI RTL-a “LJUBAV JE NA SELU”

Miran Zadravec iz Jalšovca predstavio se hrvatskoj javnosti u nedjelju, 29. svibnja u emisiji RTL Televizije - Ljubav je na selu. Ovaj 38-godišnjak bavi se ratarstvom i stočarstvom na obiteljskom gospodarstvu, a svakodnevicu dijeli s majkom Brankom i ocem Ivanom. Iza njega je iskustvo sudjelovanja u Domovinskom ratu, rad u Ministarstvu obrane, ali i nedostatak vremena za sebe i drage ljude. Upravo ovo posljednje odlučio je promijeniti. U potrazi za onim što svakoga od nas čini potpunim, za ljubavlju, odlučio je okušati sreću (ili možda sudbinu?) u TV emisiji. Odmah smo ga pitali o njegovoj “uvjetnoj slobodi”.
Kako to da je muškarac Vaše dobi “stari dečko”? Niste imali sreće u ljubavi?
- Još uvijek sam slobodan jer sam dugo vremena bio potpuno okupiran obvezama na poslu i kod kuće, na poljoprivredi. Čovjek naprosto zanemari samog sebe. Onda u određenim godinama to spoznate i kad prođete 35., razmišljate kako to nadoknaditi? Postoji li način?
Postoji sigurno, ali ne bih želio ići glavom kroz zid. Imam određeno životno iskustvo i nastojat ću ga iskoristiti najbolje moguće za sebe. Kad me pitate o ljubavnoj sreći, ne mislim da je nisam imao. Prije bih rekao da se nisam znao posvetiti osobi s kojom sam bio. Nisam posvećivao dovoljno ni pažnje ni razumijevanja, ali to bih sada znao jer sam nešto naučio iz toga. Znam detektirati gdje sam se spotaknuo u odnosu i mislim da ću se ubuduće znati nositi s odnosom koji imam s partnericom.
Što kao muškarac želite za sebe?
- Stvoriti dobar život. Volio bih da sa ženskom osobom s kojom ću živjeti imam skladan odnos, dobru kemiju, prilagodbu, poštovanje i podršku. Ne gajim iluziju o idealnom odnosu ili braku, ali ne bih volio odnos opterećen nerazumijevanjem.
Kakve Vam se žene sviđaju na prvi pogled, a što vam je kod žena doista važno?
- Prvi, dakle vizualni dojam znači nešto, ali nije presudan. Vanjština mi nije najvažnija i na prvi pogled mi nije važno je li žena brineta ili plavuša (osmijeh). Cijenim osobe koje znaju poštivati drugu stranu.
Uz kakvu se osobu vidite danas-sutra?
- Nešto između smirenog i adrenalinskog tipa žene. Nekoga tko će znati sa mnom (osmijeh). Moji roditelji su u braku trideset godina, ali ne percipiram kroz njih odnos kakav bih želio imati. Život naprosto ne dopušta da uspostavite savršenu vezu, ali možete na njoj raditi i već to vas može činiti zadovoljnima. Nikako ne bih bio u vezi s osobom koja dolazi iz obitelji u kojoj dominira alkohol. Antialkoholičar sam i ne bih mogao biti s nekim iz takve obiteljske atmosfere. Nikoga ne želim uvrijediti svojim stavom, ali ja se s time ne bih mogao nositi.
Prijava iz znatiželje
Koji su Vaši razlozi prijave u Ljubav je na selu?
- Prijavio sam se iz znatiželje. Ideja mi se učinila zgodnom. Takvo iskustvo ne može biti na odmet. Kad je snimanje počelo, shvatio sam da ono iziskuje neka nova snalaženja. S druge strane, da publicitet može biti dvojak - to mi je jasno od samog početka.
Imate li očekivanja od emisije?
- Prepustio sam se, što bude, bit će. Može doći do boljih i lošijih promjena, važno da se nešto događa na tom planu.
Imate jednoipolgodišnjeg sina Petra. Je li dobro vrijeme da se uključite u emisiju koja osigurava izuzetan publicitet? Bojite li se da će netko procijeniti da nešto činite iz očaja?
- Napravio sam to iz razloga koji ja znam i koji je moj, a to što će drugi procjenjivati, ostavimo njima. Neki ljudi možda u emisiju ulaze radi toga da budu viđeni, ali ja ne.
Kako su reagirali roditelji, prijatelji, bliski ljudi?
- Roditelji su prihvatili moju nakanu jer imam dovoljno godina da upravljam svojim životom. Prijatelji imaju dvojake reakcije i to je u redu. Različiti smo, različito gledamo na ljude i događaje i radimo stvari iz različitih pobuda.
(Ne)skriveni motivi
Je li Vam i voditeljica Marijana Batinić pomogla da nastup bude lakši?
- Vrlo je prijazna i njezin pristup vam otvori put ka tome da budete opušteni iako je samo snimanje prilično naporan posao. Cijeli dan se uzimaju kadrovi za nekoliko minuta priloga. Zahtjevno je i baš zato mi je ovo iskustvo ugodno i dragocjeno.
Kakva je atmosfera na snimanju?
- Prilično napeta (osmijeh). Puno je detalja koji se od vas kao protagonista traže, a isto tako, i ekipa mora poštivati regule televizije kao medija koji je vrlo zahtjevan. Ne znam koliko je tjedana sudjelovanja u emisiji preda mnom, ali nadam se da će biti ugodno.
Hoćete li znati procijeniti žene koje su se u emisiju javile iz drugih pobuda, primjerice medijske eksponiranosti, a ne iz želje da doista upoznaju osobu s kojom će “klapati”?
- Mislim da ću to odmah prepoznati. Imam nešto “životne škole” i mislim zapravo da većina ljudi to može prepoznati.
Jeste li imali djevojku koje se sjećate s posebnim veseljem?
- Kako da ne? Neću imenovati, ali da, ima osoba s kojima sam proveo izuzetno lijepe trenutke.
Imate facebook profil. Je li bilo javljanja nakon emisije?
- Bilo je svakakvih komentara, i pozitivnih i onih upitnih. Dolaze mi i poruke s lažnih profila, no prevladavaju iskrene poruke i podrška.
Je li teško sresti, upoznati žensku osobu ovdje u Jalšovcu?
- Ne, ako ste društveni i krećete se među ljudima, onda nije.
Ratar i stočar, a nije ranoranilac
Bavite se poljoprivredom.
- Da, ratarstvom i stočarstvom. Uzgajamo kukuruz, pšenicu i druge kulture, imamo krave, junice, telad. Obveze dijelim s roditeljima, no većina poslova je na meni.
Kako izgleda Vaš dan?
- Hiperaktivno (osmijeh), ali i ovisno o vremenskoj prognozi i potrebama. Obavim sve što moram, a za sebe uvijek nađem vremena.
Seljaci, u pravilu, rano ustaju. Jeste li i Vi od tih?
- Nisam. Roditelji od jutra odrade svoj dio posla, a ja to ne moram. S obzirom da volim dulje spavati, jer sam noćna ptica, ne bunim se.
Može li se živjeti od poljoprivrede?
- U ovim vremenima baš i ne, točnije prilično teško. Ne radim to da mogu preživjeti, već zato što me to smiruje i daje motivaciju za novi dan.
Poljoprivreda je Vaše opredjeljenje oduvijek ili...?
- Sad to nazivam hobijem, a mislim da ću kasnije od toga i živjeti. Naime, još uvijek sam djelatan u Ministarstvu obrane, no vjerojatno ću u mirovinu. Kanim nasljedstvo u poljoprivredi održati. Ne moram ništa zaraditi, važno mi je samo raditi. Razmišljam i o okrupnjavanju, no dajmo vremenu da pokaže. U svakom slučaju, planiram ostati u Jalšovcu.
Vjeruje u
muško - ženska
prijateljstva
Kako provodite slobodno vrijeme?
- Volim otići na plivanje na Gradske bazene Čakovec ili u Toplice sveti Martin. Idem i u vinograd jer me to opušta. Rado otputujem izvan Međimurja prilagođavajući sve sebi jer sam sada to u mogućnosti, no rado bih sve podijelio s nekim. Slobodno vrijeme provodim i sa sinom Petrom koji me ispunjuje na najplemenitiji način. Očaran sam time što dijete u čovjeku može izazvati. Kako ne živim s majkom djeteta, zakinut sam za onaj dio očinstva koji uključuje svjedočenje prvoj izgovorenoj riječi, prvim koracima, jednog dana polasku u školu, ali tu sam maksimalno moguće i to ću biti uvijek.
Tko su Vaši prijatelji?
- Imam dosta prijateljica i prijatelja, a to vam je kod mene prilično razgranato u smislu da su neki od njih ovdje u Međimurju, a neki u Zagrebu i drugim gradovima.
Vjerujete li u muško-ženska prijateljstva?
- Vjerujem, naravno. Takva prijateljstva i sam imam. Teza da između muškaraca i žena prijateljstvo uvijek biva prožeto i strašću po meni nema čvrsto uporište.
Što mislite, hoćete li naići na srodnu dušu upravo u Ljubav je na selu?
- Ne znam, ali se nadam. Mislim da pozitivno razmišljanje vodi pozitivnom ishodu, a negativno garantira rezultat negativnog predznaka.
Aleksandra Ličanin

Prešaltavanje
Miran Zadravec: Neki mi kažu da sam hrabar što sam stao pred kameru, da sam solidan i ležeran u nastupu. Tipično za sve moje prijatelje je to što su me pitali zbog čega u emisiji nisam govorio na međimurskom dijalektu, već na standardu? Radio sam niz godina u Zagrebu, pa mi je nekako ostalo u navici da se “prešaltam”.

Miranov ratni put
Od 1993. do 1995. godine Miran je proveo na ratištu, kao pripadnik 7. gardijske brigade - Pume. Kući se vratio 1996. godine.
Miran Zadravec: Bio sam u Bosanskom Grahovu, Livnu, Dubrovniku. Za agresije u Grahovu bio sam ranjen u nogu i bradu, a trojica mojih prijatelja tada su poginula. Kad sam došao na ratište, bilo me jako strah. Onaj tko kaže da na ratištu, osobito u prvim danima, nije osjećao strah, taj laže. Prirodno je osjećati strah jer ratovanje naprosto nije prirodno stanje stvari. Prvih tjedan dana mislio sam da će mi srce iskočiti iz grudi. Kasnije se prilagodiš uvjetima u kojima živiš. Rat je takav - ili ja ili oni.

Kakvi ste izašli iz rata?
Miran Zadravec: Svatko od nas nađe način da se nosi s posljedicama koje ne mogu ne ostaviti traga. Nisu ni svi išli u rat iz istih povoda. Neki su to činili iz koristoljublja, no stava sam da je većina ušla iz čistog domoljublja i bez kalkulacija. Ja sam se pridružio 7. gardijskoj brigadi, Pumama, odmah nakon redovnog služenja vojnog roka. Pripreme su bile zahtjevne, iscrpljujuće, ne samo fizički, nego i psihološki. Mnogi su već tada odustali. Po završetku ratnih djelovanja, još godinu dana proveo sam u Zadru, Sabunikama, Pirovcu, Vodicama, dok se stanje dovodilo u normalu. Bio sam i na obuci ročnika u vojarni, a potom sam u jesen 1996. došao gore, na sjever. Život je kratak i krhak, namjeravam ga proživjeti u ugodnom okruženju, kako prirodnom, tako i ljudskom. (al)