Mirko Vadlja, vatrogasni veteran iz Gornjeg Vidovca

Najviše priznanje Hrvatske vatrogasne zajednice, Povelju “Đuro Deželić” ove je godine od međimurskim vatrogasaca dobio Mirko Vadlja, vatrogasni veteran iz Ivanovca, dugodišnji industrijski vatrogasac u “Čateksu”. Preciznosti radi, Mirko je iz Gornjeg Vidovca, u DVD-u Gornji Vidovec obavljao je najodgovornije dužnosti i ostavio neizbrisiv pečat na odgoju generacija njegovih vatrogasaca. Već je prije bio odlikovan - plamenicom za hrabrost i požrtvovnost 1994. godine i odlikovanjem za posebne zasluge iz 2004. godine koje je dobio zato što je kao predavač tijekom dva desetljeća vatrogasce osposobljavao za zvanje vatrogasca, vatrogasnog dočasnika i časnika. Ne znaju svi cijeniti ono što stoji iza prizanja, kaže Mirko. Bilo je nekih telefonskih poziva da bi se čestitalo, a zapravo s prikrivenim pitanjem “a čime si ti to zaslužio”. Zato mi prenosimo dio bogate Mirkove vatrogasne priče. O svom vatrogasnom vijeku Mirko nam je rekao:
- U vatrogastvo sam došao gotovo slučajno, poslije vojske sam radio na benzinskim pumpama Croatia Petrola u Zagrebu, ali sam dobio premještaj u “Čateks” - ja sam svirao tamburu, a u “Čateksu” se formiralo folklorno društvo. Počeo sam kao tkalac, ali je plaća bila slaba, a nisam taj posao ni radio dobro jer vezanje tankih niti nije išlo skupa s ogrubjelom kožom na tamburaškim prstima. Prešao sam u tvorničku stolariju jer sam strukom tesar i stolar, pa u skladište gotove robe. Ali 1960. godine sam, na prijedlog Stjepana Šarića, danas pokojnog dragog kolege i prijatelja, došao na mjesto industrijskog vatrogasca. Dodatnim osposobljavanjem stekao sam kvalifikaciju stručnog radnika vatrogasca i to ostao do umirovljenja 1993. godine.
Osposobljen
vatrogasac spašava živote
Za vrijeme službe u “Čateksu” dogodilo se nekoliko slučajeva za koje Mirko kaže da pokazuju da osposobljen vatrogasac može brzom reakcijom i stručno utemeljenom intervencijom spasiti ljudski život, a svakako znatne materijalne vrijednosti. Jedan osobito opasan dogodio se 1971. godine.
- Eksplodirali su parni kotlovi na malom parioniku za tekstil. Para i vrela voda potpuno su proželi i radničku kutu i donje rublje jedne od radnica. Srećom, mi vatrogasci, nas desetak, našli smo se baš ispred tvorničke hale jer smo vježbali za državno vatrogasno natjecanje. Na hali su popucali prozori, a ja sam prvi otrčao unutra i kad sam vidio što se ženi dogodilo, strgao sam s nje sve što je imala na sebi, da je oslobodim od odjeće natopljene kipućom vodom. Čim smo je izvukli iz prostorije, puknuo je i drugi kotlić. Došla je hitna pomoć. Jedna sestra je krenula probiti vodne plikove koji su se stradaloj javili na mjestima na kojima je opečena, ali sam je ja zaustavio – osposobljen vatrogasac mora znati i pravila prve pomoći, a jedno je da se plikove opeklina ne smije dirati. Sutradan su me zvali kod direktora, bilo je tamo nekoliko istaknutijih čakovečkih liječnika i čestitali mi na brzoj, a pravilnoj reakciji. Ženi sam život spasio. Prije toga sam slušao prigovore - “pa što ti je bilo da ženu ideš svlačiti do gola”.
Da vatrogasac za intervenciju može dobiti čudnu zahvalu svjedoči slučaj iz 1964. godine.
- Prije nego sam došao na smjenu, išao sam kod soboslikara, majstora Ignaca Lepena. Bilo je to oko pola dva i bio sam u odori. Razgovarali smo i u jednom trenu primijetili da iz susjedne kuće suklja dim. Uskočio sam unutra, vatra se nije još razgorjela, izvukao sam vlasnika kuće van i strgao s njega odijelo koje je počela hvatati vatra. Kasnije su na poziv došli i vatrogasci, ali nisu imali posla - ja sam vatru jednom vedricom vode ugasio. No, ovaj, kojeg sam izvukao iz kuće, meni za zahvalu odvalio je šamar. Živio je sam, bio je i sklon piću, pa je, izgleda, zadrijemao s cigaretom u ustima i tako izazvao požar. Onako u bunilu, pomislio je da sam provalnik. Majstor soboslikar zafrkavao me i rekao mi - ako sad ti njega ne tresneš, onda ću te i ja. Slušao sam, osim toga, i pitanja: “Pa kako si se ti to, Vadlja, baš tu zatekao?” Eto, slučaj je htio, a dobro je što bilo tako. Slična situacija bila je u samoj Mihovljanskoj ulici, u susjedstvu nekadašnje “Čateksove” tvornice.
- Išao sam na posao, a na jednoj od kuća u kojoj je živjela jedna romska obitelj sukljao je dim – domaćica je odložila glačalo na dasku i ona se počela smoditi. To je, srećom, bio tek početni požar. Ušao sam i iznio van dječaka, stanarovog sina. Na mjesto događaja je došla i milicija, a vratio se i stanar koji je bio odsutan. Jedan od milicionara mi je rekao - Vadlja, domaćin se boji se da mu nešto iz kuće nedostaje. Ma nemoj, odgovorio sam, pa tu je svjedoka puno - uvijek kad izbije požar, bude puno onih koji gledaju s najvećim zanimanjem - valjda je bilo onih koji su vidjeli zašto sam ulazio u kuću. Ali i tu se opet među vatrogascima koji su stigli čulo pitanje kako se tu Vadlja našao.
Jedna od najvećih, ako ne najveća intervencija u kojoj je Mirko sudjelovao, bio je veliki požar u MTČ-u 1974. godine, kad je buknulo skladište gotove robe.
- Na intervenciju je moralo mnoštvo vatrogasaca, i mi iz “Čateksa” smo pritekli u pomoć. Došla je i vojska koja je imala zadatak iznijeti van robe koliko se god može. Tada sam bio zapovjednik gornjeg ra-jona tadašnjeg Vatrogasnog saveza Općine Čakovec i naredio sam da vojska izađe iz skladišta. Događalo se to na zapadnoj strani bivšeg pogona čaraparije. Jedan oficir zapitao je tko je naredio da se vojska povuče. Rekoh – ja, jer ovdje ja zapovijedam, a vojnici nemaju zaštitne maske. Kad gori tekstil, a k tome i sintetika, razvijaju se opasni plinovi i to je za vojnike bez maski moglo biti vrlo opasno.
Neke epizode bile su zanimljive iako nije gorjelo
U epizodi iz 1965. godine nije bilo neposredne opasnosti - Čakovec je 1965. godine posjetio Tito, a razgledao je i “Čateks”. - Imao sam tada slobodno i radio nešto na krovu kuće. Nazvao me Stjepan Šarić i rekao: “Dođi, i vatrogasci moraju biti tamo.” Moja prisutnost u jednom se trenutku i osjetila - stajao sam blizu Tita i suradnika dok su razgledali pogon, a Bogdan Crnobrnja, tada šef Titovog kabineta, izvadio je tabakeru kako bi zapalio. Rekao sam mu: “Oprostite, ne može, pušenje je tu zabranjeno.” Sutradan me kod sebe pozvala jedna drugarica, bila je sekretar poduzeća i vodila i kadrovske poslove, a inače je bila istaknuta u političkom životu tadašnje Općine. Zapitala me zar nisam mogao biti bar malo fleksibilan? Zašto, odgovorio sam. Biste li voljeli da se nešto dogodilo, pa da novinski naslovi budu “Tito posjetio Čakovec, “Čateks” izgorio”? Treba biti taktičan s ljudima, ne odmah posezati za kaznama, nego prvo objasniti, ali se ne smije ni popuštati – u radnim prostorijama tekstilne industrije neodgovorno bačen opušak brzo izazove zlo. Rijetko sam to činio, ali je nekad trebalo predložiti skidanje s plaće kao kaznu onima koji se zabrane pušenja nisu držali.
Mnogi bi vatrogasac poželio da može ispričati slična sjećanja. No, Mirko kaže da to ne smatra razlogom za nagradu.
- Svojim je priznanjem i Hrvatska vatrogasna zajednica htjela istaknuti važnost mog djelovanja kao dobrovoljnog vatrogasca na razvoju protupožarne preventive. Mojom je inicijativom u Gornjem Vidovcu, u dijelu Ivanovca u kojem odgovornost za zaštitu od požara ima moj DVD, postavljen niz vatrogasnih ormarića, sa po 60 metara cijevi, hidrantskim nastavkom i ključem te mlaznicom. To je koštalo svega nekoliko tisuća kuna, a u nizu situacija pokazalo se izvanredno dragocjenim u gašenju početnih požara jer vatrogasci nisu uvijek svojim vozilima mogli prići mjestu na kojem je buknula vatra. Staro je pravilo da jedan stručni i vješti preventivac može spriječiti nastanak više požara nego što ih pet stotina vatrogasaca može pogasiti. Ali to se ne uvažava uvijek niti se protupožarna preventiva cijeni dovoljno.
Smatrao sam da
moram pomoći i kad ne gasim
Mirko Vadlja dijelom vatrogasne etike smatra i pomoć u nevolji i onda kad se ne radi o požaru. Strukom tesar, odazvao se pozivu crkvenog odbora da napravi krov vjeronaučne dvorane.
- Bio sam zapovjednik Društva, članovi Upravnog odbora su me podržali i nekolicina mi se pridružila u poslu. Posljednjeg, desetog dana radova svratio jedan mještanin i kad me ugledao, omaklo mu se “J.... mu, sad i komunisti rade za crkvu.” Tu je bio i kapelan (tada je Ivanovec bio filijala čakovečke Župe) i prekorio ga, rekao mu da u deset dana nije od mene čuo ružnu riječ. Mene je zapitao koliko će stajati naš trud, a ja sam rekao “Ništa, to je bilo dobrovoljno.” Kapelan je tada glasno rekao da to ne čudi jer je Isus bio prvi komunist. Mirko je doista bio član SK, knjižicu i sad ima, kaže, nije ju bacio. Dodaje:
- I moji su me u Partiji pitali jesam li baš morao raditi za Crkvu, i to dobrovoljno. Pa nisam to učinio za Župu, rekao sam, to su me sumještani zamolili, smatrao sam obvezom pomoći čime mogu. A mještani su mi i sada na tome zahvalni.
Nije to ni jedini takav slučaj. Kao tesar i kao vatrogasac, besplatno je napravio krov pogorjeloj obitelji u Štefancu, obnovio pogorjeli gospodarski objekt u Gornjem Vidovcu i jasno, besplatno napravio krov za na domu svog vatrogasnog društva.
Dražen Kovač

DVD GORNJI VIDOVEC
Još uvijek aktivan
Mirko još uvijek pomaže u radu DVD-a Gornji Vidovec, kao njegov počasni zapovjednik, viši vatrogasni časnik i predsjednik Nadzornog odbora, prvenstveno u preventivnom djelovanju. To je vodeće ljude Vatrogasne zajednice Međimurske županije ponajviše potaknulo da ga nominiraju za Povelju i plaketu s likom Đure Deželića. Najviše vatrogasno odlikovanje osobno mu je uručila predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor na proslavi 135. obljetnice Hrvatske vatrogasne zajednice u Karlovcu.
- U tih 135 godina, ugrađeno je i mojih 57 godina, vjerujem primjernog rada, i na to sam ponosan. Budućim dobitnicima odlikovanja želim da ih steknu bez opasnosti za život i da osposobljenošću i znanjem zasluženo nose odlikovanja i zvanja. Pozdravljam sve vatrogasce Hrvatske i svijeta.(d.k.)