Mladi, ne dajte da nas gaze!

Privredna banka Zagreb na kraju je potiho ipak progutala Međimursku banku, na žalost zaposlenih i klijenata. Ali, što je - tu je.
Na seminaru u Hotelu Park, uz puno sendviča i sokova, rekli su nam da je prijelaz na poslovanje preko PBZ-a jednostavan. Umetnite disketu u svoj comp i samo klikajte: Yes, Yes, Yes... i vi ste instalirani.
Kritičnog dana ja sam to pokušao, ali bezuspješno. Gotovo sam poludio pokušavajući na internetu doći do svojih računa i novaca. Onda sam “puknuo” i nazvao direktora nekad Međimurske banke te mu objasnio situaciju: “1952. godine (prije 60 godina) od kuma na firmi dobio sam ondašnjih 1.500 dinara. Bio je to lijep poklon koji sam u cijelosti položio u banku preko puta crkve u Čakovcu. Banka je otada mijenjala lokaciju i ime, ali moj novac uvijek je bio u njoj jer nikad nisam bio u blokadi ili minusu. Taj novac je i danas kod vas u - sada PBZ-u, ali ja više ne mogu do njega. Nemoj me pogrešno shvatiti, ali ja sada imam tri mogućnosti: 1. da pozovem Narodnu banku da vam dođe u inspekciju i utvrdi zašto ja ne mogu do svoga novca, 2. da naprosto odem na vaš šalter, podignem sve svoje depozite i odem u drugu banku ili 3. da mi daš jednog softveraša koji će mi na moj comp instalirati vaš program internet bankarstva.”
Naravno da je direktor odabrao treću varijantu, pa mi je dao čovjeka koji je nakon dva sata kuckanja po mom compu uz neprekidnu mobilnu vezu s centralom u Zagrebu uspio instalirati program. Ja sam odahnuo, a on si je prestao brisati znoj s čela.
Kad sam vratio čovjeka u banku, našao sam se iznenada u koloni srednjoškolaca koji su išli pred županijsku zgradu protestirati što je ministar prosvjete suspendirao njihovu ravnateljicu. Spontano sam se pridružio prosvjednicima kojima je župan čestitao na dostojanstvenom držanju... Među tom djecom, sa svojih 70 godina, ja sam naprosto stršao, pa me jedan novinar pitao zašto ja prosvjedujem. Mladiću, rekoh, to je dugačka priča za koju sad nemamo vremena, pa ću ju napisati.
Evo priče:
1973. godine izgubio sam spor na Ustavnom sudu SRH (nalazi se još uvijek između Sabora i Banskih dvora) zato što sam se kao čakovečka firma bavio lovnim turizmom, a to je u Međimurju mogla samo firma iz Zagreba čije je najveće lovište bio Zrinjevac. Kad sam stojeći saslušao presudu, skupio sam hrabrost i pred punom sudnicom predsjedniku Pejnoviću rekao da je presuda neodrživa (što je kasnije praksa i pokazala) i da će država koja donosi takvu presudu - propasti.
Ja sam progutao presudu, a predsjednik moj komentar - i znate što se dogodilo - za 15 godina država je propala! U novoj državi, što se tiče nas Međimuraca, ponovo je krenulo loše. Ministar unutarnjih poslova Vekić (danas ugledan pravnik iz Osijeka) donio je uredbu i u Narodnim novinama proglasio da se u Međimurje uvode VŽ registarske tablice na automobilima, a Tuđman je zauzeo politički stav da Međimurje bude u sklopu Varaždinske županije. Vodeći međimurski političari to su ćutke prihvatili, ali ne i narod. Zajedno s Mirkom Leichom-Cicijem (na žalost pokojnim), u okviru Međimurskog demokratskog pokreta, organizirali smo peticiju za Međimursku županiju i ČK registarske tablice. U roku nekoliko dana, diljem Međimurja i u Zagrebu, od tamošnjih Međimuraca prikupljeno je 25.000 potpisa, što je sve uvezeno u 7 tomova. To smo Mirko i ja, uz prisustvo čini mi se Dubravka Lesara, snimatelja lista Međimurje, predali u tajništvo Sabora. Nakon toga, VŽ tablice nikad nisu uvedene u Međimurje, a Tuđman, koji nikad nije volio Međimurce (ne znam što je to u nama da nismo simpatični), uskoro je posjetio Međimurje i na nekom skupu (valjda HDZ-a) rekao da mu se ideja, koju je tamo iznio onaj Hranjec - da Međimurje bude županija, čini u redu (?!).
Tako vam je to, moji Međimurci. Ako dopustite da vas Zagreb gazi, on će vas i gaziti. Ako pokažete zube - onda može i drukčije.
Eto, to je moj odgovor na upit novinara zašto sam se pridružio prosvjedu protiv nerazumne smjene ravnateljice Ekonomske škole Dušanke Novak.
Ja vam imam već 70 godina i “socijalne” zube, pa ne mogu više gristi. Ali ima vas mlađih, pa ne dajte da nas gaze!
Mr. Stjepan Makovec, Čakovec