Mlijeko međimurskih proizvođača bez aflatoksina
Međimurje je, barem zasada, no, i stručnjaci i mljekari procjenjuju da će tako i ostati, zaobišla afera „Aflatoksini“.
- Čudno nam je s obzirom na to da je bila sušna godina. To se uvijek pojavljivalo u sezonama s više kiše, kad se vidjelo da kukuruz pljesnivi. No, stručnjaci kažu da je pojava aflatoksina moguća i za sušnih razdoblja. Preventivno ćemo umiješati fiksatore, odnosno sakupljače mikotoksina. Jest da je trošak i da ti fiksatori nisu jeftini, ali bolje je biti siguran te izbjeći probleme koje imaju drugi - kaže tajnik Udruge proizvođača mlijeka Međimurske županijem, ujedno i potpredsjednik Saveza udruga proizvođača mlijeka Hrvatske, Bojan Kolarić.
Na svojoj farmi u Turčišću Kolarić drži 46 krava pasmine holstein. Bilo ih je, ističe, i više, no, broj je morao smanjiti jer nije imao dovoljno hrane.
Upravo bi hrana mogla biti razlog što je međimurske proizvođače, uz sve druge nedaće s kojima se godinama susreću hrvatski mljekari, zaobišla posljednja – aflatoksini.
- Većina međimurskih proizvođača, tako i ja, krave hranimo hranom koju sami proizvedemo ili uzimamo gotovu smjesu od otkupljivača mlijeka. Oni kukuruz otkupljuju od ljudi s našeg područja. U Slavoniji, u kojoj je utvrđeno najviše slučajeva povećane razine aflatoksina, možda uvoze hranu slabije kvalitete. Krave su vjerojatno pojele hranu zaraženu mikotoksinima - pretpostavlja Kolarić koji se mljekarstvom bavi od 1994. godine.
Obrađuje ukupno 60 hektara zemlje, od čega 40 ima u zakupu, a ostalo je njegova vlastita. Za svoje potrebe hrane proizvede dovoljno. Kukuruz pohranjuje u selu kod jedne tvrtke, žitarice skladišti na svom domaćinstvu, sam radi silažu, koristi inokulante za vrenje... Dnevna proizvednja mlijeka na njegovoj farmi kreće se od 500 do 800 litara mlijeka. Isporučuje ju varaždinskoj Vindiji.
Tko je kriv?
Problem se može brzo riješiti promjenom stočne hrane od koje je došlo do kontaminacije ili korištenjem mikofiksatora u postojećoj hrani. Problem koji se u medijima ne spominje je odgovornost za prisustvo toksina u hrani. Još uvijek nije obrazloženo u kojem je dijelu lanca došlo do propusta i tko je od subjekata kriv za ovaj propust, navodi se u pismu koje je ovih dana hrvatskim medijima poslala „grupa zabrinutih građana“, a potpisuje ga Ivana Koić, diplomirana inženjerka prehrambene tehnologije.
U lancu preko kojega je hrana došla do farmi zasigurno je došlo do propusta i do manjka kontrole, a vezano uz taj propust, još uvijek nije utvrđeno čija je to odgovornost. Mljekari imaju pravo znati tko je kriv i krivac bi trebao snositi troškove štete. Ako je glavni izvor toksina kukuruz, što je najizglednije, pitanje je odakle je došao taj kukuruz, tko je bio odgovoran za njegovu distribuciju i kvalitetu? Odgovorni za ovaj propust dužni su odgovarati zakonski i moralno, smatra Koić.
Bojan Kolarić kaže kako su trgovački lanci ti koji, uz ostala, prodaju i mlijeko upitne kakvoće, porijeklom najčešće iz BiH. I najveći hrvatski otkupljivači uvoze, no, iz zemalja članica EU, poput Mađarske i Poljske u kojima je kontrola kvalitete ipak na višoj razini. S druge strane, kvalitetno mlijeko naših proizvođača izvozi se u zemlje zapadne Europe. Tako Hrvati piju nekvalitetno mlijeko jer je jeftinije i obrnuto, tvrdi Kolarić.
Mljekarske muke
Županijski veterinarski inspektor Ljubomir Kolarek izvješćuje da stručne službe kontroliraju mlijeko u cisternama. Ispituje se sadržaj cijele cisterne, što je otprilike 10 tisuća litara mlijeka. Ukoliko bi se u kojoj pronašla povećana koncentracija aflatoksina, tada bi uslijedila inspekcija od farme do farme, dok se ne otkrije izvor.
I bez aflatoksina mljekarima već dugo nije lako.
- Cijena je uvijek preniska. Čak je cijena vode veća od otkupne cijene mlijeka. Trenutno dobivam 2,43 kune po litiri za mlijeko s 4,2 posto masnoće i 3,4 posto proteina.
To je mlijeko vrhunske kvalitete, za kakvo se treba namučiti. No, ni s tom cijenom - velike zarade nema. Pokrivamo se samo zato što smo farmu izgradili bez kredita i većih zaduženja. Posjedujemo nešto vlastite zemlje i nemamo nikog zaposlenog. Na farmi radimo ja, supruga i sin - priča Kolarić. Manje farme koje imaju od 10 do 20 krava propadaju. Preostaje oko 50 većih OPG-a, pa se godišnje u Međimurju proizvede oko 20 milijuna litara mlijeka. Oko 90 posto otkupljuje Vindija, a ostalo mljekare Bohnec i Hamer…
U mljekarskim krugovima sve se više spominje i mljekomat kojim se omogućuje izravna prodaja pravog, domaćeg mlijeka na kućnom pragu. I sam Kolarić razmišlja o nabavci tog uređaja, no, ipak je oprezan.
- Nisam siguran koliko bi ljudi „poteglo“ do Turčišća kad mlijeko, premda slabije kvalitete, mogu komotno kupiti u svakoj trgovini. Postavljanje mljekomata na atraktivnijoj lokaciji iziskivalo bi i dodatne troškove, poput nabavke vozila za prijevoz i druge.
U današnje, krizno vrijeme sve je to teško, kaže.
Što se tiče aflatoksina, i međimurski mljekari, iako „neokrznuti“ tim aktualnim problemom, pitaju se nije li ponovo sve prenapuhano. Posebice dok se zna da je u SAD-u dopuštena deset puta veća koncentracija mikotoksina, nego u zemljama zemalja Europske unije. Propise treba poštivati, no, uvijek vrijedi propitkivati i njihovu opravdanost, odnosno svrsishodnost.
Velimir Kelkedi
Izvor: 3019
Ostalo iz kategorije "Arhiva"
09.11.2015
Cvrčak i mrav iz druge basne
08.11.2015