Mnogi još kažu: “Gle, žena za volanom”

Živimo u svijetu koji se sve brže mijenja, ali se neke stvari iz prošlosti drže žilavo. Jedna je i podjela uloga među spolovima, u svim oblastima života, pa i u izboru zanimanja. Još je neobično ako za upravljačem vozila namijenjenog prijevozu putnika ili tereta vidimo ženu, čak i kod nas u Međimurju, a mi smo manje patrijarhalni nego drugi u Hrvatskoj. Nikolina Horvat iz Novog Sela Rok i Ivana Topličanec iz Čakovca dvije su takve neobičnosti. Izdvajaju se iz klišeja kao u Međimurju jedine iznimke u muškom svijetu profesionalnih vozača u putničkom prometu. Ni u okolici nema puno sličnih primjera, jedan u Varaždinu i jedan u Đelekovcu.
Djevojkama
preporučujem, u izboru zanimanje uzmite i vozačko u obzir
Ivana Topličanec vodi tvrtku IF Turist, sa sjedištem u Pribislavcu. Vodi je silom prilika – pred nešto više od godinu dana iznenada joj je preminuo suprug Franjo, mnogi su ga znali kao Frenkija, jedan od najistaknutijih prijevoznika u putničkoj branši. Ivana kaže:
- Suprug je na mene obrt prenio 2007. godine. Ionako se spremao u mirovnu, pa sam ja počela preuzimati odgovornost i za vođenje poslova. Bili smo usmjereni na turizam, ali sada, kad smo mi međimurski prijevoznici preuzeli linijski prijevoz, to nam je glavni dio posla. Potreba posla navela me na to da i sama sjednem za volan. Za vozačicu D kategorije, koja je uvjet za upravljanje većim vozilima u cestovnom prijevozu putnika, ispit sam položila u studenom 2010. godine. Još prije toga trebalo je položiti ispit C kategorije, za teretna vozila. Sad ću, u proljeće, završiti i trogodišnje obrazovanje za profesionalnog vozača u Otvorenom učilištu iz Nove Gradiške i bit ću kvalificirana vozačica. Tako sam htjela, iako to nije uvjet za upravljanje autobusum. Treba stalno stjecati nova znanja, tehnologije se mijenjaju, a s ulaskom u EU, mijenjat će se i propisi koji određuju ovu profesiju. Vozači će imati licencu s važenjem od pet godina, a nakon toga će se morati ponovo polagati ispiti. Sada je to svedeno samo na obavljanje liječničkog pregleda.
Vozni park čini jedan veliki autobus od 50 sjedala, zatim jedan od 33 mjesta i jedan s 21 mjestom koji Ivana sama vozi, dok u poslu pomažu još dvojica kolega. Ivanini autobusi voze na liniji Gornji Mihaljevec - Vugrišinec, a nedavno je preuzela i liniju Lopatinec - Dragoslavec. Sama vozi na liniji Štefanec - Ivanovec i drži liniju od Srednje škole u Prelogu do Čakovca (samo u jednom smjeru). Nedavno je prezela i liniju Lopatinec - Dragoslavec. Ocrtava nam kako izgleda dio radnog dana:
- Popodnevna tura počne mi 17.50 pred školom u Ivanovcu. Odvezem se u Štefanec, zaustavim na tri mjesta, a onda istu rutu ponovim za pedeset minuta. Potom odem do Preloga, oko 19 sati pokupim srednjoškolce i odvezem ih u Čakovec, po potrebi sa zaustavljanjem, a u 19.25 sati s autobusnog kolodvora krenem na liniju za Lopatinec i Dragoslavec. Nakupi se tu oko pet sati sjedenja za volanom, ili dvjestotinjak mjesečno, ali se to izdrži. Možda napornije znaju biti turističke vožnje. Ljudi su različitih ćudi, svatko hoće svoje, ali i to je dio posla. Nije mi žao što radim ovaj posao, a mogu bez daljnjega reći – da, žene to mogu raditi, jednako dobro kao i muškarci. I drugim ženama, osobito mladim djevojkama koje životno zanimanje tek biraju, zato mogu preporučiti da u obzir uzmu i vozačko. Dobrih profesionalnih vozača uvijek treba, a nema razloga da žena ne bude dobar vozač.
Jedan mi je putnik rekao – nikad nisam izmolio toliko krunica kao sad, kad me žena vozila
Druga od onih koje se ne drže uobičajene podjele na ono što žene rade, a što ne je Nikolina Horvat koja (i) kao vozač radi u obiteljskoj firmi sa suprugom Mirkom. Strukom je inače ekonomistica, pa ona vodi i organizacijsku stranu posla, prima narudžbe i organizira linije. To sigurno nije manje važan dio posla. Suprug i ona imaju dva velika autobusa, tri mala kombija i jedan manji autobus s 20 mjeta za čiji upravljač sjeda Nikolina. U poslu pomažu još trojica kolega vozača. Zanimljivo je napomenuti da Nikolina nije radila u izvornoj struci, ali je dvije godine kao odgojiteljica radila u dječjem vrtiću. Voziti je počela 2002. godine – i u njenom je slučaju potreba obiteljskog posla bila odlučujuća da sjedne za volan.
- Najviše se bavimo turizmom, a tu ima i vrlo dugih linija. Pokazala se potreba da uz supruga tu bude još jedan vozač. Već osam godina vozim djecu na relaciji Poleve – Strahoninec. Neke koji su onda, na početku moga bavljenja ovim poslom krenuli u osnovnu školu, sad ću ispratiti u srednju. Vozim i ljude s HE Čakovec. To nije stalna, ali je česta linija, a sad smo preuzeli i linije za školu u Nedelišću, od Pušćina do Nedelišća, Slakovca i Dunjkovca, pa opet u Nedelišće.
Nikolina ne smatra opterećenjem to što u ovom poslu treba kontaktirati s puno ljudi, osobito u turističkom prijevozu. S ljudima je lijepo raditi, a i djeca su zlatna, kaže. Uz turistička putovanja vezana su neka iskustva koja govore o tome kako ljudi doživaljavaju žene profesionalke za volanom.
- Isprva nije bilo lako, bila sam sama na dugim linijama, za Lourdes ili za Czenstochowu. Danas to ne radim. Tu su djeca, dva sina, pa ne mogu duže izbivati iz kuće. Neki su mislili da sam ja turistički vodič. I danas je naš mentalitet takav da je rekacija mnogih: ”Gle, žena za volanom.” Na jednom od putavanja za Czenstochowu jedan mi je putnik rekao da nikad nije izmolio toliko krunica koliko sada, kad ga je žena vozila – prisjeća se, sada kroz smijeh Nikolina.
Dražen Kovač