MOJ PRVI UČITELJ: Dražen Srpak - Dragutin Repalust

Gdje dogovoriti susret aktualnog gradonačelnika Murskog Središća i njegovog učitelja primarnog obrazovanja? Prvi je školu prerastao, drugi umirovio, kod kuće im se ne sjedi, u lokalu je bučno. Izbor gradonačelnika Dražena Srpaka pao je na njegov ured. Njegov susret sa 76-godišnjim učiteljem Dragutinom Repalustom bio je dirljiv, ali prvenstveno duhovit i šarmantan.
- Primorali ste me da se prisjećam školskih dana. Puno toga zatomite, ali ne zaboravite, pa kad iz ladice u glavi počnete vaditi slike i događaje, obradujete se, kaže odmah na početku susreta Dražen Srpak kojeg u razgovoru s učiteljem upoznajem u drugom svjetlu.
Kako je razgovor tekao, tako se iz gradonačelnika oglašavao dječak koji s punim poštovanjem gleda u svog nastavnika i s blagim osmijehom, ali i osjećam djetinje krivice, propituje svoje postupke iz školskih dana. Ta vidljiva doza respekta prožela je cijelu prostoriju.
U kakvom su, našim sugovornicima, sjećanju gradonačelnikovi učenički dani, što o njima kaže učitelj Repalust, kakvi su običaji nekada vladali u školi i drugo - bile su teme koje smo dotaknuli u kratkom prisjećanju na sedamdesete godine prošlog stoljeća.
- U prvi razred osnovne krenuo sam 1972. godine. Drug Repalust ostao mi je u sjećanju po tome što je bio pravedan. Zanimalo ga je kakvi smo na nastavi, pišemo li zadaću i učimo li, a ne čiji smo, kaže središćanski gradonačelnik.
Još uvijek svog učitelja zovete “drug Repalust”?
- Pa da, s tim smo odrastali i tako je ostalo do danas.
Drug Repalust, što Vi kažete na to?
- Učenici su me zvali drug, a onda sam s promjenama početkom devedesetih godina postao gospodin. Razlika je u tome što sam se u vrijeme u kojem su me zvali drug uistinu osjećao kao gospodin. Radio sam s ukupno 240 učenika i kako je vrijeme odmicalo, tako sam uviđao da su promjene svijesti i kulture takve da mi ne odgovaraju. Zato sam i otišao u prijevremenu mirovinu.
Pravedan učitelj zauvijek vas
obilježi
Pitam obojicu: je li u školi bila gužva?
Repalust: Bila je tolika gužva da sam sa svojim razredom prva dva razreda bio u novoj školi, a treći i četvrti razred polazili smo u staroj školi u kojoj je danas vrtić. Razredi su bili veliki, s po trideset djece. Kad bi u pete razrede došla i djeca iz područnih škola, definitivno je bilo premalo prostora za sve nas.
Srpak: Sjećam se da smo u staroj školi bili u četiri učionice i da su sve bile dupkom pune. Ali među nama nije bilo privilegiranih po tome tko su im roditelji i koliko su utjecajni. Ako je odnos u školi bio korektan u tom smislu, onda susreti s učiteljem izgledaju kao naš danas.
Znači, učitelj Vam je bio dobar?
- Hm, ako ga malo ne pohvalim, neće ni on mene, je l’ da? Sjećam ga se jako dobro, a ako je mene uspio izvesti na put da postanem gradonačelnik, onda je dobar. (osmijeh) Znate, vrijeme je bilo potpuno drugačije nego što je danas, praktično neusporedivo. Danas dijete padne u školi, slomi ruku, pa se sjate svi - od policije preko socijalnog radnika do hitne pomoći. Nekad bi sam bio kriv za to što si nespretan i još si doma dobio malo batina jer ne znaš paziti na sebe. I vidite da smo mi iz tih i takvih vremena dobri, ne smatramo se traumatiziranima, ne trebamo stručnu pomoć nekoliko profesija radi slomljene ruke. Evolucija. Kako u životu, tako i u školi. Dakle, druga Repalusta pamtim po tome što me vezuje uz vrijeme u kojem je sve bilo jednostavnije, normalnije. On je bio strog, nije bilo popuštanja ni za koga. S tim vrijednostima na koncu izađete iz škole, poštujući učitelje i profesiju, znajući da pravednost ima važnu ulogu u životu svakog od nas i da je principijelnost zahtjevna.
Repalust: Dražen je u pravu. Nekad su djeca morala slušati starije i autoritete. To je bila bit odnosa kakvi su vladali. Nekad je u razredu glavnu ulogu imao učitelj, a danas je imaju djeca. Stvari su postavljene naglavačke. Tko je tu radi koga? Djeci i mladima dopušta se previše, a struka je izgubila na težini i ugledu. Potpuno nepravedno. To je u suprotnosti s pravim značajem učiteljskog poziva. Pa ti ljudi obrazuju djecu, dakle, u samoj su osnovi njihovog budućeg života.
Djetinja laž i
njezine posljedice
Sjećate li se neke zgode iz klupe?
- Kako da ne? Imali smo nastavne listiće koji su se ispunjavali za domaću zadaću. Jednom nisam ispunio šest listića iz matematike i neobavljenog posla došao sam u školu. Kad je učitelj rekao da predamo listiće, ja sam rekao da sam ih zaboravio doma.
Pitao me: Doma si zaboravio, ali si ispunio, je l’ da? Odgovorio sam potvrdno, pa me potom pitao jesam li u školu došao biciklom. I? Pretpostavljate da me poslao tim istim biciklom kući po listiće. Malo sam se provozao, vratio se i rekao učitelju da listiće ne mogu naći.
Repalust: Mama je sigurno s njima potpalila vatru.
Srpak: Haha, da, to bi bio dobar izgovor. I dobro, sjednem ja i kažem Bojanu Kodbi, koji je sjedio do mene, da nisam ni išao doma po listiće, već da ih imam u torbi, ali ih nisam ispunio. Tako je Bojan Kodba hitno digao ruku i rekao: Druže, u torbi su mu listići! Dobio sam ocjenu jedan. Veliki jedan.
Repalust: Eto, vidite. Svatko bi dobio jedan za nešto ovakvo. Imao sam 30 učenika i svakom sam mogao usporediti znanje, bez obzira na ime, na to čije je dijete. Kod mene nikad nije bilo prepirki oko ocjena. Ali, gledajte, Dražen je od prvog do četvrtog razreda prolazio s vrlo dobrim, a u višim razredima s odličnim. On jest bio učenik za odličan i u nižim razredima, ali mislim da je bio malo opušten.
Jeste li odlazili na izlete?
Srpak: Jesmo, ali to su uvijek bili kratki izleti, negdje blizu. U višim smo razredima išli na logorovanje, to je bilo lijepo.
Bolest
Učitelju, sjećate li se Dražena Srpaka dobro s obzirom da ste radili s preko 200 djece?
Repalust: Moram vam priznati da ne pamtim obilje detalja vezanih uz Dražena, ali se sjećam njegove mame. Bila je izuzetno brižna i redovito je dolazila u školu na informacije. Njegovi su roditelji uvijek pokazivali interes za obveze u školi. Uostalom, znate kako je s djecom: doma kažu jedno, a u školi i u imeniku događa se nešto drugo. Tako je to, pa svi smo bili djeca.
Srpak: Kako to možete reći? (osmijeh)
Repalust: Pa sad reci da nije tako.
Srpak: Sjećam se da, kad sam imao žuticu, učitelj mi je došao u posjet, zajedno s troje učenika iz razreda. To je danas nezamislivo, ali tada je to bilo normalno. Znam da su tata i učitelj onda popili po čašu vina za moje i njihovo zdravlje.
Kako je bilo na primanju u pionire?
Srpak: Imam fotografiju, pogledajte. Sjećam se da su klupe bile složene u ključ, mame su sjedile uokolo, tate nisu bile na prisegi. Imali smo kratku predstavu i onda obvezno fotografiranje.
Susreti
Sjećate se djevojaka iz razreda?
Srpak: O da. Biserka Hren danas je učiteljica, išla je sa mnom u razred, a dobro se sjećam i blizanki Branke i Marije Čanadi s kojima sam kasnije išao i u srednju Tehničku školu u Lendavi. Nas dečki bilo je više nego curica, a danas je obratno. Onda su se cure morale boriti za naklonost (haha).
Srećete li se vas dvojica i danas?
Repalust: Naravno. Ja se krećem uglavnom kroz svoju ulicu u kojoj imam dobro društvo koje rado zapjeva, a Dražen se kreće u svim ulicama na području grada i naselja, pa se nužno sretnemo.
Srpak: Neki dan sam naišao na učiteljevo društvo, pjevali su kao da je priredba. Kod njih je uvijek veselo.
Učitelju, Vi ste inače iz Draškovca. Kako ste se nekad skrasili ovdje, u Murskom Središću?
Repalust: Ovdje sam našao curu, svoju suprugu Mariju, djevojački Mezga, i tako sam ovdje ostao. Imamo dvojicu sinova - Zorana i Sašu, i njihove obitelji.
Aleksandra Ličanin

Poruka gradonačelniku
Dragutin Repalust: Drži se, Dražene, disicipline i reda, ne dopusti da ti po glavi skaču. Čujem da jesi takav, da voliš red.
Dražen Srpak: Radio sam u sustavu koji ima hijerarhiju i strogu disciplinu, jednostavno se tako posložite u svim dijelovima života. Odatle moj poriv da i u uredu Grada vlada red.

Učitelj
Dragutin Repalust: Počeo sam raditi 1967. godine u Hlapičini, potom u Križovcu i naposljetku u Murskom Središću. Radio sam s 240 učenika i kao učitelj ne možete ne primijetiti da se djeca mijenjaju.
U sve kraćem vremenu, promjene su sve veće. Svaka generacija bila je drugačija. Od individualnosti do odnosa prema učiteljima, nastavi, znanju općenito. (al)

Sjećanja na fotopapiru
Dražen Srpak: Kad sam gledao stare albume, moram vam priznati da se nisam isprva prepoznao na fotografijama iz osnovne škole. Nakon duljeg vremena, sjećanja navru. Najljepše je kad uzmete fotografiju u ruku. (al)

Dražene, pratim te!
Dragutin Repalust: Pratim Draženov rad još iz razdoblja u kojem je radio na graničnom prijelazu, pa kad se posvetio političkom radu, vremenu u kojem je bio dogradonačelnik i sad. Nekad sam imao mini moris i svako malo sam se vozikao preko mosta u Sloveniju, srećući Dražena na carini. Sad, kad je gradonačelnik, samo mogu konstatirati da nam mladi i spretni ljudi trebaju. Bivšem gradonačelniku Josipu Dobraniću iskreno sam rekao da to nije posao za njega jer on za Grad nije imao vremena. Gradonačelnik se 24 sata dnevno poslom treba baviti kako treba. (al)