MOJA PRVA UČITELJICA: Bojan Jambrošić - Vesna Horvat

Mladi pjevač iz Čakovca Bojan Jambrošić pohađao je Prvu osnovnu školu Čakovec. Naš svojedobni poziv da se susretnemo s njim i njegovom učiteljicom razredne nastave spremno je prihvatio, uz ogradu da ćemo termin intervjua morati dobro planirati. Zbog obveza koje ima u Zagrebu, u kojem danas živi i radi, relativno rijetko dolazi u Čakovec, no, ne treba sumnjati da čežnja njegovih roditelja Jagode i Zvonimira te dolaske čini češćima.
Bojan je ostao isti kakav je bio i prije nego što ga je upoznala cijela nacija. Jednostavan, pozitivan i iskreno prijazan. Njegove osobite ljudske kvalitete valja zahvaliti obiteljskom krugu, što posebno ističe i njegova učiteljica Vesna Horvat.
- Poznajem Bojana i iz đačke klupe i iz susjedstva. Sjećam se - kad sam došla raditi u Prvu osnovnu školu Čakovec i osnovala Mali zbor, njegovim sam roditeljima pri prvom susretu rekla da im “sin zna pjevati”, priča nam učiteljica Vesna koju Bojan zove “drugarice”.
Vesna Horvat: Nek me zove “drugarice”, meni je to potpuno prirodno.
Vraćamo se korijenima ove učiteljice i u mislima putujemo u Viroviticu.
- Moj je otac Međimurac, a majka Slavonka. Upoznali su se u Virovitici i tamo vjenčali. Kad mi je bilo pet godina, došli smo živjeti u Međimurje. Tu sam završila osnovnu školu u Pribislavcu, ali sam u srednju školu otišla u Viroviticu. Ostavila sam ovdje roditelje i brata jer mi je tamo bilo lijepo. Bila sam članica Gradskog kazališta s obzirom da sam htjela nastaviti sa studijem glume. No, u obitelji su se dogodile neke bolesti i prilike mi nisu išle na ruku, pa sam upisala nekadašnju Pedagošku akademiju u Čakovcu. Nisam požalila. Ljubav prema kazalištu ostala je, ali posao s djecom i druženje s njima svaki dan ne bih mijenjala. Mislim da sam odabrala pravi posao. Diplomirala sam 1981. godine i odmah počela raditi. Vrijeme je bilo takvo da ste mogli odmah dobiti posao. Radila sam trinaest godina u OŠ Domašinec - PŠ Dekanovec i potom došla u Prvu OŠ. Isprva sam radila u PŠ Krištanovec godinu dana i potom došla u matičnu školu.
Bojan Jambrošić: Mi smo učiteljici bili prva generacija ovdje. Krenuli smo u prvi razred 1992. godine, a zamijenila nam je učiteljicu Emiliju Fileš.
Vesna Horvat: Tako je. Bojanov razred bio mi je prva generacija. Preuzela sam ih u trećem razredu i uz njih me vezuju prva iskustva rada u školi u gradu.
Bojan je Vesnino otkriće
Bojan Jambrošić: Meni je u posebno ugodnom sjećanju to što smo s učiteljicom dobili i Mali zbor. Ona ga je osnovala i živo se sjećam naših proba. Nisam ja pjevao prije nego je došla drugarica Vesna Horvat u školu. Rekla je mojoj mami “sin vam zna pjevati”. To mi je i mama sad spominjala kad sam joj rekao da se idem s vama sresti. Priredbe smo imali stalno, naš Mali zbor uvijek je nastupao, a ja sam se stvarno trudio izboriti za neki solo.
Vesna Horvat: Kao nastavnici, možemo birati aktivnosti koje ćemo provoditi s učenicima, ovisno o tome za što se osjećamo najkompetentniji. Otkako znam za sebe, ja sam pjevala i to prenosila na djecu. Osim što smo radili male predstave, pjevali smo i u zboru.
Bojan Jambrošić: Mi smo se sretali i u zboru poslije.
Vesna Horvat: Jest. Pjevala sam u školi, na fakultetu i potom kao članica PZ-a Josip Štolcer Slavenski. Bojan i ja smo u zboru zajedno pjevali dvije godine, a onda sam se povukla zbog bolesti. Zadnjih deset godina ne pjevam jer me alergija dotukla, pa s glasom ne mogu baš činiti što hoću. Možda bih i mogla zapravo, ali kad krene alergija, krenu i suze na oči, pa sam plava, pa teško dišem, a probe su redovite i na njima se mora biti. Dakle, nema me u zboru, ali od pjevanja nisam odustala. Znate, kad je Bojan ušao u Slavenski, ja sam se hvalila da je on moj učenik. Bojan je inače uvijek bio samozatajan. Nije se volio isticati ni praviti važan. Skroman je i prizemljen.
Bojan Jambrošić: Bio sam dobar učenik. Ocjene su bile odlične, čak sam bio predsjednik razreda jedne godine, a mislim da sam i ponašanjem bio dobar. Nisam pravio probleme. Jesam li?
Vesna Horvat: Ne, uvijek si bio vrlo miran i staložen. Bojan nikada nije bio organizator ludih aktivnosti, ali nije bio ni povodljiv. Pamtim ga po lijepome. Imao je još jednu vrlinu. Na tjelesnom se nikad nije ljutio kad bi njegova ekipa izgubila. Bio je uvijek fer i poštivao pravila, kako ona na sportskom terenu, tako i u razredu. Sjećam se da smo u trećem razredu dobili i izbjeglice iz Baranje pa smo imali 30 učenika, a godinu kasnije 31. Pitala sam se gdje ćemo stati. Danas je to nezamislivo velik broj djece u razredu. Trenutno imam 22 učenika u razredu i ako ih je do 25, onda to smatram optimalnim brojem.
Bojan Jambrošić: Nas je bilo 30, ali smo bili dobri. Danas su malo drugačiji uvjeti, djeca su drugačija.
Vesna Horvat: Točno je da su djeca nekada bila drugačija jer je vrijeme bilo poptuno drugačije. Djeca su danas puno aktivnija, imaju veće potrebe za informacijama i definiranjem sebe putem toga. Lakše dolaze do onoga što ih zanima zahvaljujući tehnologiji. Bojanova generacija spada u klasike: u školi sjedimo, pišemo, učimo, a doma se igramo i družimo. Današnja djeca dosta znaju, pa je i radoznalost, odnosno propitivanje veće. Iziskuju puno pažnje i koncentracije, ali to je vrlo izazovno.
Bojan Jambrošić: Mi smo drugačije odrastali. Puno smo se igrali kad smo bili kod kuće, a danas druženja na ulici, na dječjem igralištu i slično baš nisu u modi.
Vesna Horvat: To je točno, ali današnje obitelji žive užurbano. Želim reći da roditelji puno rade, stalno se nekamo žuri iz bilo kojeg razloga. Ako dijete ne provodi dovoljno vremena s roditeljima, već su svi raštrkani na sve strane, onda konstatiram da interakcija nije dovoljna. Pored toga, djeca su počesto zatvorena u svojim sobama, provode vrijeme uz računala i mobitele. Ni među djecom komunikacija nije onakva kakva je bila među nekadašnjim generacijama.
Sretan zbog sjajne obitelji
Bojan Jambrošić: Sretan sam što imam sjajnu obitelj. Od mame i tate do sestre Irene, mog nećaka Vite. O Viti više brinem nego o sebi. U zadnje vrijeme stalno mu kupujem nešto. Prije sam stalno sebi nešto kupovao, a sad njemu. Sretan sam što je sestra Irena s obitelji također u Zagrebu jer mi je ona vrlo važna spona općenito u životu. A moji roditelji sretni su kad dođem u Čakovec. Mama me previše nahrani, a tata već ima svoju skupinu interesa sa mnom. Dođem otprilike jednom mjesečno, počesto se organiziram da dođem zato što me roditelji zovu i zovu i zovu. Slušam svoje prijatelje i znance koji znaju pričati o svađama s roditeljima. Meni je to potpuno apstraktno, nepoznato. Nešto takvo kod nas doma nikada se nije događalo. Sjećate se, drugarice, kad ste cijeli razred vodili u dvorište Vaših roditelja, pod brajde?
Vesna Horvat: Kako da ne? Istraživali smo travnjak i na putu do livade u Pribislavcu, kraj poligona, uhvatili smo priliku da se odmorimo u dvorištu mojih roditelja. Baš je lijepo što se toga sjećaš.
Bojan Jambrošić: Toga se sjećam, ali nekih predmeta baš i ne. Volio sam glazbeni, to znam, ali nisam znao da će mi pjevanje biti posao od kojeg živim i, zapravo, za koji živim. Dok nisam počeo pjevati u Malom zboru, nisam ni pomišljao na pjevanje. Pjevao sam u Štolceru i u vrijeme u kojem sam radio u salonu namještaja Brid Extra. Pjevao sam i s profesorom Damirom Rodigerom u intimnijim prostorima za manju publiku. Konstatntno sam bio u glazbi.
Od Malog zbora do Arije
Bojan Jambrošić: A znate učiteljice da i ja danas vodim dječji zbor? U Dubravi, u Zagrebu vodim zbor Arija s djecom od 3 od 13 godina starosti. Teško je s njima raditi jer djeci brzo padne koncentracija. Imam čak i vrtićku grupu s kojom radim pola sata, a onda se dalje igramo. S malo starijima također je zahtjevno, ali jako, jako zabavno. Sve to radim s kolegicom Daliborkom Carević i svi se dobro zabavljamo. Osim Arije i igre s nećakom Vitom, nastupam s bendom, imam akustične nastupe, snimam spotove, pjevam, glumim i plešem u mjuziklima, što me u posljednje vrijeme najviše veseli. Nastojim se nadograđivati i ići za time da se dodatno educiram u glumi i plesu. Mjuzikli su mi sada jako veliko veselje jer spajam pjevanje, ples i glumu.
Vesna Horvat: U tom lancu poučavanja uvijek se radujem kad moji učenici kasnije svoj rad posvete djeci i mladima. Važna je i suradnja s roditeljima za koju mogu reći da je uvijek bila dobra. Događaju se pojedinačni, doduše rijetki, slučajevi da netko prijeđe granicu dobrog ukusa i suradnje, ali to je tako u životu.
O svemu i
svačemu
Bojan Jambrošić: Učiteljica nam je bila pravedna i fer. Svatko je imao ocjene koje je zaslužio, a sam odnos bio je i korektan i prijazan. Rekao bih i suprotno da je bilo suprotno. Nemojte misliti da ne bih.
Vesna Horvat: Lijepo je to čuti. Status prosvjete je podcijenjen u svakom slučaju. Čini mi se da promjene, ne samo u školstvu, već i u zdravstvu, ne idu u dobrom smjeru, ali također imam dojam da smo u tome bespomoćni. Na nama je da se promjenama priklonimo i vidimo kamo će nas odvesti.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Vesna Horvat: Imam dvoje unučadi u Osijeku. Daleko su mi i svaki slobodan trenutak iskoristim da odem do njih. Baš su za Uskrs bili ovdje i to nam je vrijeme bilo dragocjeno. Inače, suprug Rajko i ja imamo voćnjak u Frkanovcu, pa slobodno vrijeme provodimo u obrezivanju, plijevljenju, košnji - i to je raj za dušu. Suprug je zapravo glavni u voćnjaku, a ja radim sitne stvari. Nakon boravka u prirodi, potpuno se promijeni način komunikacije i osjećaji. Tamo su u okolici samo šuma i ptice. Potpuno se resetiram.
Bojan Jambrošić: U Zagrebu nema voćnjaka, nažalost, samo beton, pa se rekreiram. Rolam i bicikliram.
Aleksandra Ličanin

Obećana ljubav
Bojan Jambrošić: Bio sam na snimanju spota za pjesmu Obećana ljubav. S njom idem na CMC Festival, a spot radim s izvanrednim mladim ljudima iz Nexus produkcije. Uz to, s njima radim i akustike. U spotu plešu cure koje se zovu Freestylerice. Jako mi je stalo da sve njih spomenem jer su stvarno super.

Suradnja s roditeljima
Vesna Horvat: Sve aktivnosti koje se događaju u školi javne su. Na internetskim su stranicama škole, roditeljima su obavijesti dostupnije nego ikad, a i informacije vezane uz nastavu, metodiku i drugo, pa su ponekad i oni učitelji. Slijedom toga, događaju se situacije koje nisu po mjerilima prosvjete, ali što se same suradnje s roditeljima tiče, oduvijek sam pobornik toga da roditelji moraju znati što se događa u školi. Jako volim organizirati radionice na koje zovem roditelje da aktivno sudjeluju jer ako je roditelj dio nastavnog procesa barem povremeno, tad ima bolji uvid u to kako se djeca druže, ponašaju, ophode, uče.
Osim toga, i oni se malo vrate u svoje učeničke dane. Roditelji mogu doći kad god imaju vremena, nevezano uz radionice. To im redovito i govorim - da mogu doći u školu, pa ćemo osmisliti aktivnost u kojoj će moći sudjelovati. Općenito, u takvoj suradnji ja nisam imala poteškoća.

Mama zna
Bojan Jambrošić: Mama mi je rekla da moram reći da pjevam isključivo zahvaljujući učiteljici Vesni Horvat. I ja to sad prenosim. Zato što mama zna.