MOJA PRVA UČITELJICA: Danijel Bistrović - Marija Leček

Svećenik Varaždinske biskupije na službi u Ivanovcu Danijel Bistrović rodom je iz Gornjeg Zebanca. Osnovnu je školu pohađao u Selnici, a njegova je prva učiteljica bila Marija Leček iz Murskog Središća koja i nakon 37 godina radnog staža novim generacijama predano drži nastavu u Područnoj školi Gornji Kraljevec.
Moji su se sugovornici našli upravo na radnom mjestu učiteljice M. Leček koju je D. Bistrović kavalirski raznježio buketom ruža. Puno je tema, lijepih sjećanja, priča o životnim okolnostima otprije nepunih trideset godina, no, nameće se ona o pozivu svećenika koji je za njegovu prvu učiteljicu sam po sebi razumljiv.
- Danijel je kao dječak bio pun empatije za druge. Njemu ste bez primisli mogli povjeriti brigu o drugoj djeci jer ju je dosljedno i vodio. Izrazito je senzibiliziran za ljude i njegov životni odabir nije mi iznenađenje. Dapače, on je pravi čovjek za sve ono što svećenika čini svećenikom, kaže Marija Leček o Danijelu Bistroviću koji je u prvi razred Osnovne škole Selnica pošao 1984. godine.
Vraćamo se na prve dane službe učiteljice koja je prije nekoliko godina željela otići u mirovinu. Objasnila nam je odmah i zašto.
Marija Leček: U školstvu sam počela raditi 1977. godine, na Valentinovo 14. veljače, i prvo što mi pada na pamet kad govorim o svom radu jest terenska nastava. Propagirao se svojedobno HNOS kao standard u kojem je terenska nastava među nositeljima naobrazbe, a s tim se uopće nije otkrilo ništa novo. Svi smo mi to radili već dugo i temeljito. Što se tiče mog radnog staža, počela sam raditi još za studentskih dana, pa sam do danas skupila 37 godina radnog staža. Htjela sam u mirovinu zbog staža, ali nemam dovoljno godina. Nadala sam se da je već i 35 godina rada dovoljno za povlačenje u penziju, želeći biti korisna svojoj djeci i unucima. Međutim, staž možete dokupiti, ali godine života ne. I tako još radim dok mi ne prođe još koji rođendan.
Kako Vam je izgledao prvi radni dan?
Marija Leček: Tako da ga nikada neću zaboraviti. Dio mladenaštva i školovanja provela sam u Varaždinu. Znate - grad, djevojke i mladići nastoje uredno izgledati, lijepo se odjenuti, pa sam tako i ja htjela isto. U toj maniri došla sam raditi u Osnovnu školu Selnica. Visoke štikle, suknja, bluza. Dovezla sam se autobusom koji je vozio od Vratišinca, u kojem sam tada živjela sa suprugom Ivanom, do Čakovca, a onda od Čakovca do Selnice. Kad sam sišla s autobusa u Selnici, gospodin Šajnović iz svoje je krčme, koja je bila preko puta škole, rekao: “Aaa, došla je nova učiteljica. Ne zna još v kaj je došla.” Autobus je krenuo, ja sam ostala u prašini i svijesti da više nema štikli za mene jer cesta nije bilo, samo klanjci. Postojale su tada samo ceste koje spajaju mjesta, a lokalnih prometnica nije bilo. Međutim, već me prilaz školi udobrovoljio. Bila je to lijepa, nova škola u koju je bio užitak doći. Dočekao me direktor Milan Mamula, odveo me u moj prvi razred i tako sam počela. Uslijedio je mali šok nakon jedne moje pričice, ali i moje nove spoznaje.
Kajkavski šok
Što Vas je šokiralo?
Marija Leček: Ispričala sam djeci priču u kojoj su okosnica bile boce, no, kad sam završila - djeca nisu reagirala. Shvatila sam da uopće nisu razumjeli što govorim, a nitko se nije usudio ništa pitati. Direktor Mamula rekao mi je da je lijepo što sam došla i što govorim književnim, no, ovdje svi govore kajkavštinom. Nije to bilo vrijeme u kojem je to bilo poželjno, znate? Onda se jedan učenik odvažio i rekao: “Drugarica, ne vam je dobra priča. Mi boce jemo.” Rekoh da jedu batke od kokice, ali dobila sam odmah odgovor: “Ne?! Kakše botke? Botke ne smeti jesti, ne budu jabuke rodile.” Pa smo se razjašnjavali da nisam rekla “botke”, nego “batke”. Došli smo mi do cilja. Boce su glaži, a to smo saznali tako što smo spomenuli flaše mineralne vode koje su se nosile u trgovinu i bile dobro čuvane da se ne polupaju. Korištenje kajkavštine u nastavi da se pojasne pojmovi iz standardnog jezika, dakle književnog, je neminovnost i mislim da je to naše bogatstvo.
Koja Vam je generacija bio Danijel Bistrović?
Marija Leček: Bio mi je treća generacija i nakon što sam ih ispratila u peti razred postala sam ravnateljica. Na toj sam dužnosti bila dva mandata, deset godina, a 2001. došla sam raditi u OŠ Vratišinec, PŠ Gornji Kraljevec.
Kako je bilo vratiti se u razred nakon ravnateljskog posla?
Marija Leček: Meni je bilo krasno.
Znao je kome ide
Danijel Bistrović: Mi smo baš u školi imali jednu godinu predškole i tako sam znao tko je učiteljica Marija Leček. Kad sam krenuo u prvi osnovne, znao sam kome idem. U toj godini prije škole upoznali smo učitelje putem radionica. Posvećivali bismo se matematičkim igraonicama, kreativnim radionicama, obilježavanju različitih svetkovina, igrama kojima smo učili o prirodi.
Škola Vam je bila praktično u susjednoj ulici, a u školu su dolazila i djeca iz mjesta udaljenih po sedam, osam kilometara. Bili ste u značajnoj prednosti.
Danijel Bistrović: Jesam, to se osobito ogledalo u jesenskim kišnim i zimskim danima, kad bi snijeg pao do koljena. Jedne je godine bio zapuh viši od nas djece, temperatura je bila -27. Mislim da smo tog najkritičnijeg dana svi iz razreda bili na nastavi, nitko nije izostao, a kako ste i sami rekli - brojni su učenici pješačili kilometrima do škole i natrag kući. Imao sam kolege u razredu iz Praporčana, Bukovca, Prekope. Oni su preko brda dolazili u Selnicu.
Koliko vas je bilo u razredu, koje ste predmete voljeli?
Danijel Bistrović: Bilo nas je na početku devetnaest, a malo kasnije jedan manje jer je jedna učenica odselila. Lijepo smo se družili, bilo nam je lijepo u školi. Volio sam prirodnu skupinu predmeta, ali matematiku ne. No, kao što vidite, moje usmjerenje je humanističko jer mi je to uvijek ležalo.
Marija Leček: Kad već Danijel spominje ovaj visoki snijeg i nisku temperaturu, moram reći da nas je ravnatelj tog dana, kad je pao snijeg, uputio u razrede i rekao nek mu javimo koliko je učenika na nastavi, odnosno, koliko ih je izostalo. Sjećam se da sam rekla: “Moji su svi ovdje.” Snijeg je bio viši od djece, a temperatura se spuštala nemilice. Zamislite takve okolnosti danas i čega se sve ne naslušamo i nagledamo čim padne malo snijega.
Temelji su u prvim razredima
Danijel Bistrović: U nižim razredima osnovne škole su svi temelji onoga što ćemo u školi postizati kasnije, ali velikim dijelom i što ćemo u životu biti i kako ćemo funkcionirati. Nama je učiteljica Leček predavala neke predmete i kasnije, u višim razredima, tako da smo se sretali puno više nego što je to prosjek s drugim učenicima po školama.
Nakon osnovne škole, otišli ste u Zagreb. Kako ste se snašli velikoj sredini?
Danijel Bistrović: Došao sam u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu s respektom kakav je vjerojatno tipičan za ljude koji dolaze iz malih sredina, sa sela. Usudio bih se reći da sam u početku imao kompleks vezan uz komunikaciju, govorništvo, ali i predznanje koje sam donio iz osnovne škole. Međutim, ubrzo se pokazalo da znam jednako ili više od kolega koji su dolazili iz cijele zemlje - od Vukovara do Zadra, da ne kažem iz uglednih zagrebačkih osnovnih škola, i da nema mjesta brizi. Brzo sam se i dobro uklopio.
I sami ste se našli u ulozi predavača vjeronauka u osnovnoj školi. Recite nam nešto i o tom iskustvu.
Danijel Bistrović: Službovao sam u Ludbregu u kojem sam i predavao pune tri godine u školi, a kad sam došao u Ivanovec, predavao sam dvije godine. Mi svećenici nemamo problem s javnim nastupom jer se u deset, dvanaest godina školovanja i prakse, pa nadalje, na to naviknemo. Dakle, taj element imam u sebi jer je takva priroda mog poziva. No, nedostatak je što smo mi na teologiji na KBF-u znanstveno usmjereni i nismo imali metodiku koju, primjerice, imaju polaznici katehetskog studija koji se specijaliziraju za vjeroučitelje. Tu smo slabiji od Katehetskog instituta, njima su metodika i pedagogija naglašene jer je to priroda smjera, pa iako je srž studija jednaka našem, ovaj ima naglasak na pedagogiji. Mi teolozi imamo široko znanje, ali nam nedostaje metodologije. Što se baš toga tiče, i mog poučavanja kao vjeroučitelja, baš u vrijeme zu kojem sam trebao otići na stručni ispit mjesta su se popunila vjeroučiteljima. Stjecajem okolnosti, to nisam položio, no, ne bi mi škodilo da sam i to riješio.
Učiteljice, da Vas pitam
Danijel Bistrović: Učiteljice, rekla mi je mama da Vas pitam jeste li ikada išli u obilazak učenicima kod kuće, da vidite imaju li radni prostor? Kaže mama da ste na roditeljskim sastancima često govorili da djeca trebaju imati svoj prostor u kojem uče i u kojem imaju mir. Kaže da kod nas nikad niste bili, pa je zanima jeste li ikome otišli ili je to bio samo štos?
Marija Leček: O, da, išla sam. Učitelj osjeti koga bi bilo dobro obići i kod kuće. Znala sam se najaviti roditeljima i s djetetom nakon nastave doći do kuće. Tada, naravno, više nisam imala štikle, skinula sam ih već nakon Šajnovićeve opaske... Hodali bismo mi po sat vremena do nečije kuće, što je meni bilo važno kao spoznaja koliko djeca moraju proći da bi sjeli u školsku klupu. Jasno mi je bilo da ne mogu svi svojoj djeci osigurati vlastitu sobu, ali voljela sam naglasiti da je dobro da djeca imaju stalan prostor u kojem uče i u kojem imaju mir.
Aleksandra Ličanin

Od prvog do osmog
Marija Leček: Radila sam s četiri generacije u OŠ Selnica ako ubrojim i razrednu i predmetnu nastavu. Od prvog dana sam predavala i kemiju sedmim i osmim razredima, pa kasnije matematiku, potom tjelesnu kulturu kao zamjena kolegici na porodiljnom. Svako malo sam uskakala kao zamjena za geografiju, povijest, biologiju. Razmišljajući kako bih mogla nadopuniti znanje, upisala sam predškolski odgoj u Zagrebu i diplomirala 1979. godine. U to vrijeme nije bilo prosvjetnih radnika, zapravo, bilo ih je vrlo malo.

Fol odlični
Danijel Bistrović: Ocjene koje smo u školi dobivali bile su realne, objektivne i nije nam padalo na pamet da ih preispitujemo. Ni mi, ni naši roditelji. Danas roditelji dolaze u školu iz kojekakvih razloga, pa i zbog ocjena svoje djece koje smatraju preniskima. Nekada nije bilo fabriciranja odličnih ocjena, a za današnje vrijeme to ne bih mogao reći.

Osnovna škola nije važna, nego najvažnija
Danijel Bistrović: Iz osobnog iskustva polaženja Klasične gimnazije u Zagrebu, koju su pohađali učenici iz cijele zemlje, mogu potvrditi da temelje znanja, ljudskih vrijednosti i radnih navika stječemo upravo u osnovnoj školi. Jako je važno što si u primarnoj školi stekao, što si dobio. Po tome smo se u gimnaziji mjerili i vrednovali, tako da je i moja bojazan koja je proizlazila iz činjenice da sam iz malog sela došao u školu u Zagreb - naprosto nestala. Znao sam jednako ili više od drugih koji su dolazili iz uglednih osnovnih škola.

Dovoljno teški za torbu
Danijel Bistrović: U prvi razred pošao sam s tek navršenih šest godina, ali u razredu je bilo i 9-godišnjaka. Prolazili smo testiranja, a počesto se događalo da djeca nisu dovoljno teška, pa im se škola odgađala. Netko tko ima 16 kilograma, nije mogao nositi školsku torbu i hodati 6 kilometara do škole, pa onda natrag kući. Bilo je normalno da budemo nekoliko godina razlike.

Djeca gotovani u zemlji
(teorijskih) znanja
Marija Leček: Danas ne možemo postići toliko dobrog istraživačkog rada kao nekad zato što su današnja djeca gotovani. Ne idu ništa sami istražiti, ne naprave gotovo ništa samostalno, ne rade samoinicijativno ni iz radoznalosti, oni s interneta skinu ono što im treba i zalijepe, primjerice, za školski poster. U takvim slučajevima mogu im ocijeniti samo uredno lijepljenje, a ne i istraživanje, doživljaj, trajnu zabilježbu. Dijete mora obilježiti ono što je samo učilo. Teorijsko znanje nije dovoljno, znanje treba znati prezentirati i znati što s njime raditi.

Hrvatskom školstvu treba
reforma!
Marija Leček: Nama reforma školstva treba! Treba nam reći kakvo će obrazovanje biti i koji predmeti će se predavati. Ministrica Ljilja Vokić u svoje je vrijeme imala viziju 9-godišnje osnovne škole, kakvu ima većina europskih zemalja, i onda su se našli oni koji bi u takvom sustavu otpali, pa su bili jako glasni u borbi da to ne zaživi. U našem školstvu konačno centar mora biti - učenik. Naša zemlja na samo jedan način može postati zemlja znanja - onda kad bude zemlja primjene znanja, a bit će kad djeci omogućimo da ona budu u centru pažnje. Ne učitelji i struka, već učenici zbog kojih treba puno toga mijenjati. Nek se učitelji prekvalificiraju i ulažu u sebe, nek rade nešto drugo, jer pojedinci s transparentima koče i ono što je dobro. Valja napraviti iskren i pošten rez. Treba konačno vidjeti je li nešto predmet ili vježba i ne moraju svi biti odlični u svemu.