MOJA PRVA UČITELJICA: Dejan Buvač - Antonija Plantak

Valja biti koncentriran kad se nabrajaju društvene uloge Dejana Buvača, rođenog Čakovčanina, danas s obiteljskom adresom u Nedelišću. On je predsjednik Zajednice HKUU-a Međimurske županije i Zajednice KUU-a Grada Čakovca, voditelj je Gradskog dječjeg kazališta i Dramske družine Štolcer u Čakovcu, Dramske skupine KUU-a Seljačka sloga u Nedelišću i predsjednik Upravnog odbora Sabora kulture RH. Sve to radi kao volonter, a na komentar da ne skida osmijeh s lica odgovara: “Takav sam, vedar. Imate čip u sebi i u njemu je sve zapisano. Ja sam siguran u to.”
Njegova učiteljica razredne nastave u Trećoj osnovnoj školi u Čakovcu bila je Antonija Plantak koja je u mirovini od 2007. godine, a njegov je razred vodila od 1972. godine. Radni vijek u razrednoj nastavi započela je 1961. godine u Gornjem Mihaljevcu, potom je četiri godine radila u Ivanovcu, pa godinu u Drugoj osnovnoj školi Čakovec i potom u novootvorenoj Trećoj osnovnoj 1971.
Evociranje zajedničkih uspomena s početka osnovnoškolskog obrazovanja zakazali smo tamo gdje se sve i događalo, u Trećoj. Teško je reći kako je razgovor zapravo započeo, jer sugovornike poznajem cijeli svoj život. Uz Dejana Buvača sam odrastala, a učiteljica Antonija Plantak iz istog je kvarta, pa je moj dio posla protekao najpoželjnije moguće - spontano.
- Eto, mi se naprosto ne gasimo. Tako je to kad sjedneš s učiteljicom i nesuđenim učiteljem, kaže kroz osmijeh Dejan Buvač koji je svoj B razred pohađao s danas poznatim imenima društvenog života Grada.
Antonija Plantak: Taj je razred bio moja prva ge-neracija u Trećoj osnovnoj. U razredu s Dejanom bila je Lidija Bajuk, zatim Jasmina Smrtić čije će ime javnost prepoznati kao Damirovu stariju sestru i za koju sam mislila da će otići u novinarske vode, zatim Gordan Vrbanec koji je predsjedao Gradskim vijećem u Čakovcu. Bilo ih je 32 u razredu.
Toga se sjećate?
Dejan Buvač odabire fotografiju na kojoj su još poletarci i pita svoju učiteljicu: Toga se sjećate?
Antonija Plantak: Kako da ne?! Vodila sam poletarce koji su u višim razredima više-manje završavali u izviđačima. Jako sam voljela taj dio svog učiteljskog angažmana.
Dejan Buvač: A sjećate se ovog kostima i plesa?
Antonija Plantak: Kazačok! Da, mama ti je šivala kostim. To je bila točka i pol, je l’ da? Napravili smo pravi šou u školi.
Dejan Buvač: U drugom osnovne imali smo plesnu točku Kazačok na školskoj priredbi i odmah je uslijedila turneja. Mi smo već 1974. imali turneje (osmijeh). Mama mi je šivala kostim i od nekakve bunde napravila šubaru.
Antonija Plantak: Roditelji su radili sve potrebno kad govorimo o suradnji sa školom. Sjajna djeca, divni roditelji. Kamo god sam išla s tim razredom, vrlo često je išla i moja kćerka Lidija zbog toga što su podjednake dobi i bili su izvanredno društvo. Baš sam prije dva mjeseca gledala fotografije iz tog razdoblja, da se malo podsjetim, upravo ponukana vašim serijalom u novinama. Jako lijepo, drago mi je što su učitelji na ovako lijep način dobili nešto prostora u medijima.
To će biti
prosvjetar!
Antonija Plantak: S Dejanovom generacijom počinje i moja priča u kontinuitetu u ovoj školi. Kad sam došla raditi, prvo sam dobila četvrti razred, a poslije novu generaciju. Kad mi je Dejan najavio ovaj razgovor, morala sam se usredotočiti na prošlost i onda su mi počela navirati sjećanja. Prva generacija vam, htjeli - ne htjeli, ostane u sjećanju.
Kakav je Dejan Buvač bio u razredu?
Antonija Plantak: Bio je dobar učenik, ali i dečkić iz susjedstva. Njega i Danka Kovačevića mogla sam rendgenski snimiti jer su iz meni susjedne zgrade i stalno su bili zajedno. Sjećam se da je Dejan na putu od škole do doma jednom dotrčao do mene i rekao: Ideš i ti doma? Ja znam gdje si ti doma. Prvih nekoliko dana čekao bi me da odemo zajedno do kvarta. Doista, bio je stvarno zanimljivo dijete, uvijek nasmijan, a za vrijeme sata ozbiljan i vrijedan. Djevojčice su te jako voljele, znaš?
Dejan Buvač: To su geni. I moj brat Nebojša je omiljen u ženskom društvu, je l’ da, Sandra, retorički propituje Dejan ono što dobro zna.
Antonija Plantak: Imao je za oktavu viši glas od drugih, volio je davati upute kad bismo nešto interpretirali, glumili. Bila sam uvjerena da će biti prosvjetar, i to odličan prosvjetar, a eto, vidite, nije završio u prosvjeti. Ali dobro, ipak djeci i mladima daje najdragocjenije od sebe. Vodi dječje kazalište, radi s glumcima amaterima, u kulturi, a prosvjeta i kultura su sestre, žive u simbiozi.
Dejan Buvač: Ja jesam krenuo na tadašnju Pedagošku akademiju i u Trećoj osnovnoj bio sam na praksi. Posao me naprosto okupirao sve više, pa nisam diplomirao, ali nisam zaboravio raditi to za što sam se obrazovao na Akademiji. To mi nije hendikep jer radim s djecom i radim ono što sam oduvijek želio. Taj dio ljubavi upražnjavam, ne u školi, ali u glumačkim grupama i dječjem kazalištu svakako.
Zapeo u stolcu
Sjećate li se neke anegdote iz razreda?
Antonija Plantak: Ono kad si zapeo u stolcu.
Dejan Buvač: Sjedio sam u predzadnjoj klupi i nešto smo čitali, a ja sam htio biti viši, da bolje vidim i čujem učiteljicu. Sjeo sam na stolac na koljena i otklizao se - mimo svoje volje, naravno, između naslona i sjedišta. Zapeo sam u stolcu i nisam se mogao izvući.
Antonija Plantak: Vidjela sam da se nešto zbiva i pitala što je, a Dejan je rekao: Učiteljice, ja se nemrem zvleči. I dobro, Danko Kovačević ga je uzeo za noge, a ja sam ga izvlačila iz stolca. A sjećaš se kad je Danko usred nastave kroz prozor iskočio van? Nisam znala kako reagirati.
Dejan Buvač: Danko i ja smo bili najbolji prijatelji, živjeli smo u istoj zgradi, odrastali zajedno i stvarno mi je bitno da kažem da smo bili super. On danas radi na razminiranju. Smatram da to ne može raditi bilo tko i da je vrlo odvažan.
Nova škola, novo vrijeme
Dejan Buvač: Kad smo došli u ovu školu, bila je najljepša. Nova, na livadi na kojoj su rasli makovi. Često bismo imali nastavu na otvorenom, išli u Patkeraj, Globetku, to nam je bila škola u prirodi jer je tamo bilo i pataka i čaplji, ma svega.
Antonija Plantak: Znalo se da Plantakica rado ide van s razredom (osmijeh).
Gospođo Plantak, bili ste proglašeni učiteljicom godine 2000. godine.
Antonija Plantak: To je velika čast. Lijepo je kad vas struka prepozna.
Kako je danas u školstvu?
Antonija Plantak: Mišljenja sam da na najvišoj razini, ministarskoj, treba biti osoba koja dolazi iz prosvjete. Ljudi iz struke imaju osjećaj za sva pitanja vezana uz obrazovanje. Ministrica Ljilja Vokić svojedobno je dobro krenula. Međutim, ma koje vrijeme bilo, učitelji su uvijek isti. Kad uđu u razred i zatvore vrata - sve zaborave i za njih postoje samo djeca. Ta misija prosvjete je uživanje. Ja sam stvarno uživala, odabrala sam pravo zanimanje.
Dejan Buvač: Uvijek se u prosvjeti očekuje da dajete, bez obzira koliko će vam se vratiti. Kad te trebaju, tu si, ali suprotno baš i ne vrijedi. Ne mislim na to da nešto treba platiti, već da se poboljšaju izvedbeni uvjeti i da nastava bude bogatija.
Prepoznajete li odmah talente?
Antonija Plantak: Naravno. Djeca se brzo razotkrivaju jer su spontana.
Dejan Buvač: U kazalište uzimam učenike 3, 4 razreda osnovne škole i, već nakon dva njihova čitanja teksta, mogu detektirati što ću kome ubuduće moći dati za interpretaciju. Djecu odaju emocije, ne prikrivaju ih.
Životni trend ili nešto drugo?
Kako ste ocjenjivali svoje učenike?
Antonija Plantak: Uvijek od jedan do pet i nikada se nitko nije žalio. Nekad bih i glas digla, ali svako je dijete pod odmorom voljelo doći k meni po malo podrške. Djetetu je dovoljno da ga prigrlite, pogladite i kažete lijepu riječ. Neću pogriješiti ako kažem da su djeca bila željna topline, a da današnja djeca tu potrebu baš i ne iskazuju.
Dejan Buvač: Da, imali smo pet mogućih ocjena koje se nikada nisu propitivale. Danas se od trojke pravi spektakl. Pa i to je ocjena.
Antonija Plantak: Generalno su poimanja sustava vrijednosti pomaknuta. Znate, gledam neki dan mladi par srednjoškolaca kako hoda zagrljen i oboje gledaju u svoje mobitele. Djeca, mladi ne znaju ni razgovarati, niti paze na ponašanje u interakciji s drugima. Zapravo im ta interakcija, kultura ophođenja uopće nije poznata.
Dejan Buvač: Uvijek sam govorio i reći ću i sada. I kod mene, a i kod mojih sinova Ozrena i Matka, učiteljica razredne nastave imala je presudno važnu ulogu. Ako od 1. do 4. razreda imate dobrog učitelja, cijelog života ste “na ko-nju”, znate učiti, raditi, znate pristupiti svemu u životu. Ozren je ovdje u Trećoj osnovnoj uz učiteljicu Nadu Kozjak naučio učiti, a isto vrijedi za Matka koji je išao u OŠ Nedelišće u kojoj mu je učiteljica bila Renata Posavec. Time sam istinski zadovoljan.
Aleksandra Ličanin

Kad roditelji misle da su (i) učitelji
Antonija Plantak: Prosvjetare se ne poštuje. Sto posto je tako. Najgore je to što su roditelji postali i učitelji, i metodičari, i pedagozi, sve znaju o vođenju nastave, ocjenjivanju. Degradacija u svoj svojoj punini.
Dejan Buvač: U mojoj kući nikada se ništa nije smjelo reći protiv učitelja. Niti su moji roditelji to dopuštali, niti ja svojoj djeci dopuštam. Učitelj radi koliko zna i može i to prenosi na djecu. Autoritet učitelja mora se čuvati. Svaki roditelj voli svoje dijete i želi mu najbolje, ali da se baš mora miješati u obrazovni proces - ne mora. Pomozite svojoj djeci kod kuće, ali ne utječite na nastavu jer to nije vaše područje. Miješamo li se frizerki i automehaničaru u posao? Dakako, na loše pojave valja ukazati, prijaviti ih, ali sve ostalo je nedopustivo.

Odgojno zanemareni
Dejan Buvač: Učitelji na početku školovanja u neku ruku zamjenjuju roditelje. Uvjerenja sam da smo mi kao djeca bili prisniji s učiteljima, naši roditelji su ih poštivali. Danas to sigurno nije tako. Razumijem da je informatizacija djeci omogućila da misle kako imaju više informacija od roditelja, ali odgojna komponentna u obitelji je zanemarena gotovo do užasa. To se vidi po ponašanju djece. Ona bi imala puno bolji odnos spram učitelja kad bi se u obitelji pobrinuli o odgoju. Neki se ljudi, nažalost, svojom djecom ne bave. Neki se bave previše i misle da to čine dobro, ali neki to ne čine uopće.

Eksponiranje
Antonija Plantak: Dejan se eksponirao u društvu ne zato što je to htio, već naprosto stoga što je takva osoba. Očaravao je vedrinom i nastupom. Jednom sam došla do vrata učionice i vidjela ga kako dominira. Imao je za oktavu viši glas od drugih, a glavom mi je prošla misao: “Ima netko glasniji od mene. Bit će on prosvjetar.”

Učiteljice, poznajete me?
Antonija Plantak: Događa se da mi prilaze moji učenici i pitaju poznajem li ih. Dok je prošlih tjedana bilo hladno, prišao mi je mladi čovjek u zimskoj jakni, kapa na glavi, sav zabundan i pita me: “Učiteljice, poznajete me? Davor...”, a ja dodam: Lovrenčić. Pamtim sva imena. Ljudi se promijene, ali sve to brzo pohvatate kad ih sretnete.

Učitelj poučava i izvan škole
Antonija Plantak: U prvom razredu usvaja se tehnika čitanja i u drugom već mora biti savladana da bi se išlo na estetsko čitanje. Tu je Dejan već pokušavao mene imitirati, pa bi me pogledavao da procijeni je li na dobrom tragu? Imitacija je u početku prirodna, ali kad je došla na red dramatizacija teksta, rekla sam učenicima da mogu i improvizirati. Eee, tu je za Dejana bilo toliko prostora da je i drugima tumačio što da čine, pa sam ga morala malo sputavati. Danas tu svoju slobodu koristi na najbolji način.

Priznanja
Dejan Buvač: Priznanja za rad ljudima treba davati onda kad rade jer je to najbolja motivacija da nastave davati najbolje od sebe. I sam sam primio Zlatnu plaketu Grada Čakovca prije dvije godine. To je lijepo. Kad vas nagrađuju u vašim sedamdesetim i osamdesetim godinama, onda je to deplasirano. Ljudima treba iskazati uvažavanje za ono što rade onda kad to rade.

I škola i Nebojša i...
Dejan Buvač: Na svoju veliku sreću, ili što već, ja sam dobio brata Nebojšu te 1972. godine, kad sam krenuo u školu, a mama je već nakon tri mjeseca porodiljnog otišla raditi. Brata su čuvale neke cure, neke strašne cure koje su radile sve, samo ga nisu pazile. Ja sam Nebojšu prematao, prao, hranio, čuvao ga jer bi se one otišle družiti, a meni su prijetile da će me sve reći mami ako ga ne budem pazio.

Glumac
Dejan Buvač: Ne smijem ovdje izostaviti učiteljice Katarinu Bajuk i Lidiju Supančić koje su predavale meni omiljeni predmet hrvatskog jezika. Kod učiteljice Supančić sam išao na dramsku grupu već u 4. razredu.