MOJA PRVA UČITELJICA: Ljubomir Kolarek - Anđela Pandur

Gradonačelnik Preloga Ljubomir Kolarek počeo je pohađati Osnovnu školu Prelog 1974. godine. Njegova učiteljica razredne nastave Anđela Pandur u lijepom mu je, vrlo živom sjećanju. To osobito vrijedi kad govori o njezinom daru da učenicima usadi radne navike, pa o njoj govori s poštovanjem.
Stjecajem okolnosti, učiteljicu Pandur nezavidno zdravstveno stanje spriječilo je da se s nama susretne, no, rado je odgovorila na nekoliko pitanja koja smo joj za ovaj razgovor uputili.
- Učiteljica Anđela s nama je bila od prvog do četvrtog razreda i ponosila se našim kasnijim uspjesima. Svi smo mi svjesni da su svaka škola i zanat potrebni ovom društvu na svoj način, no, naša je učiteljica uvijek isticala kako je velika stvar to što je nas osam iz razreda završilo fakultete, kaže Ljubo Kolarek.
Je li Vam se s nekim od kolega ili kolegica život isprepleo do danas?
- Jest, iz razreda imam jako dobrog prijatelja Josipa Čonkaša. Kum sam njegovom sinu Ivanu, a život se i nadalje isprepliće jer se on uskoro ženi kćerkom naše razredne kolegice Biserke Sačer iz Cirkovljana. Svi oni žive u Švicarskoj, ali djeca su se pronašla. To je stvarno spoj koji te zadivi, a kao da smo još neki dan zajedno išli u školu ovdje u Prelogu. Život baš piše priče, zar ne?
Osnovnu školu pohađali ste u zgradi u kojoj je danas Srednja škola Prelog?
- Da. Stara škola imala je svoje čari i baš nas raduje što je 1999. godine ponovo puštena u rad kao SŠ Prelog. Želja je moje generacije da u školi proslavimo 50 godina života. Napravit ćemo zajedničku rođendansku proslavu. Naći ćemo se u svojim nekadašnjim razredima, a kako imamo naviku maturu slaviti u rujnu ili studenome, mislim da će i s rođendanom biti otprilike isti modus organizacije. Za to smo razdoblje već uhodani.
Kad se prisjećate svog dolaska u 1. razred osnovne, čega se prvo sjetite i što povezujete s učiteljicom Anđelom Pandur?
- Prvo mi na pamet padne kako se današnje i ondašnje vrijeme ne može usporediti. U vrtiću smo bili koncentrirani na igru i za školu smo se pripremali sedam dana prije izlaska iz vrtića, a danas djeca iz predškole dođu u prvi razred i već podosta znaju. Sjećam se jasno prvog dana nastave, učiteljice Anđele i moje pokojne prabake koja me posvetila s tri kapi svete vode.
Ljubo je danas isti kao nekad
Pitali smo učiteljicu A. Pandur pamti li Ljubu Kolareka i njegovu generaciju?
- U svom četrdesetogodišnjem radnom vijeku, kao učiteljica razredne nastave u OŠ Prelog, imala sam privilegij učiti i odgajati niz generacija koje su se po prvi put srele sa školom i učiteljima. Iako je od mojih prvih učiteljskih dana proteklo već pola stoljeća, često se i rado prisjećam svih svojih učenika. Imala sam sreću biti razrednica generaciji učenika rođenih 1967. godine i oni su svakako bili posebni. Često se sjetim Ljube, Marije, Sanje, Tamare, Ljubice, Đure, Srećka, Marija, Brace i svih koje sada poimenično ne spominjem, ali su jednako važni. Bila je to generacija izvrsne djece. Već su u prvim školskim danima pokazivali izuzetnu želju za stjecanjem znanja. Uvijek su im ruke bile u zraku, voljeli su pitati, odgovarati na pitanja, bili su usmjereni ka postizanju svojih životnih ciljeva i interesa. Iako ih ja i sada u svojim mislima vidim onako malene i nestašne, danas su to sve ugledni i časni ljudi, liječnici, dobri i vješti majstori, inženjeri, veterinari, profesori. Ljubomir Kolarek bio je izvanredan učenik i sportaš, imao je definirane radne navike, discipliniran, obazriv prema učiteljima i drugim učenicima. On je uvijek bio jednostavna i nenametljiva osoba, a opet djetinje nestašan i zabavan. Moj je dojam da je Ljubo danas isti onakav kakav je bio kao školarac.
Jeste li pratili njegov profesionalni tj. politički angažman do trenutka imenovanja gradonačelnikom Preloga?
- Naravno, koliko god sam to bila u mogućnosti, pratila sam sve svoje učenike i kroz njihovo daljnje školovanje i zanimala se za njihov kasniji profesionalni angažman. Veselio me Ljubin uspjeh u Srednjoj školi u Križevcima i na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Radovao me Ljubomirov profesionalni i politički uspjeh, a posebno sam ponosna što sve dobre Ljubine osobine prepoznaju i Preložani.
Kako gledate na njegovu funkciju danas?
- Uloga mu je teška i odgovorna. Biti gradonačelnik u uvjetima današnjeg življenja nije jednostavno, ma o kojoj veličini grada govorili. Svaki ima svoje izazove. Uvjerena sam da će on dobro raditi ovaj posao jer se i u profesionalnoj i u političkoj ulozi pokazao kao savjestan i požrtvovan.
Smatrate li i sebe zaslužnom za to?
- Neskromno bih rekla da malim dijelom jesam. Znate, prvi učitelji s kojima se susretnete na svom obrazovnom putu daju vam temelje za cijeli život. Možda se to naoko ne vidi, ali sigurno je tako. Ponosna ću biti ukoliko se potvrdi da sam na neki način, nekim malim dijelom, pridonijela njegovom profesionalnom i političkom uspjehu.
Nema tjelesnog, glanca se
matematika
Kakav ste bili razred?
- Bilo nas je tridesetak i prvi susret u školi bio mi je velika novost. Same nepoznanice. Imali smo duboko poštovanje prema našoj učiteljici i tako smo se ponašali. U četiri godine to je poštovanje preraslo u odnos koji je više od odnosa učitelj-učenik. Danas se tako snažni odnosi ne postižu, prije svega zbog toga što izostaje poštovanje mladih prema odraslima. Moja je učiteljica bila izrazito pravedna. Trud je ulagala samo u nas. Čak smo i sate tjelesnog preskakali radi učenja.
Kako to mislite?
- Imali smo tjelesni samo nekoliko puta u godini, zato što smo uvijek radije glancali matematiku, prirodu i općenito predmete za koje je učiteljica Anđela osjetila da trebamo doraditi. Bili smo tužni što nema tjelesnog, ali danas vidim da je produbljivanje znanja bilo važnije jer smo na “tjelesnom” stalno bili u slobodno vrijeme.
Kakav ste učenik bili?
- Cijelu osnovnu školu prolazio sam s vrlo dobrim, a srednju s odličnim. Znači da sam iz osnovne izašao s dobrim znanjem. U razrednoj nastavi i na prijelazu u peti razred svi smo ostali u istim okvirima ocjena. Znam da smo pisali jako puno testova.
Spomenuli ste u uvodu da Vam je učiteljica bila pravedna.
- Do krajnosti. Kod nje ste mogli dobiti sve ocjene. Od jedan do pet. Naučili smo da za sve postoje mjerila: da možete gubiti ako ne učite i da možete dobiti ako učite. To je jako važno jer to vas određuje i u životu. Ništa ne dolazi samo po sebi. Računati na faktor sreće trka je na kratke staze. Naša je učiteljica bila jako zahtjevna, ali nam je i puno dala. Od nas je tražila da stalno imamo ritam u učenju. To je dobro. Tako se stječu radne navike, znala je da će nas na taj način osamostaliti. Zato učiteljica Anđela Pandur ima poseban status na mom obrazovnom i životnom putu.
Jeste li strahovali od roditeljskih sastanaka?
- Ma tko nije? Uvijek sam strepio pred time što će mama reći kad dođe s roditeljskog. Brinuo sam hoću li dobiti igračku koju sam htio ako sve ne bude kako treba. Znate što je zanimljivo? Subotom smo imali tri sata nastave i u pravilu smo pisali test. Ako smo dobro napisali, uvijek bismo dobili neku malu nagradu.
Analiza odraslog
Tko Vam je doma pomagao u učenju, pisanju zadaće?
- Znam da roditelji danas puno rade sa školskom djecom, ali nekada to nije bila nužnost. Očito se nešto i u potrebama u učenju promijenilo. Ja sam iz poljoprivredne obitelji. Roditelji su radili u polju, a majka je bila i “sokačica”, kuhala je po svadbama. Iz čiste zabave, puno sam zadaća odradio sa svojim pradjedom. On je bio ekspert u tome da se bez galame napiše zadaća i nauči pjesmica napamet. Imao je taktiku: kad naučim jednu kiticu, onda me pusti malo van, na igru. Tako smo učili kiticu po kiticu, a isto je bilo i sa zadaćom. Radili smo na, reći ću to tako, djetetu prihvatljiv način. Tako su i s mojim mlađim bratom Dinkom radili. Baka i djed štimali su se s nama, jako su nas voljeli.
Kad analizirate svoje školovanje, što uviđate?
- To da su najzahtjevniji učitelji i profesori najviše pridonijeli onome što danas znam. Gospođa Anđela znala je procijeniti tko je sam napisao zadaću, a kome je napisala mama. Svojom metodom rada ona je to promijenila i navela nas da radimo sami.
Kako ste proživljavali vlastite školske uspjehe i neuspjehe?
- S puno emocija. Kad bih imao loš dan u školi, mama i tata točno su znali da mi nešto nije po volji i da sam nezadovoljan. Lagati nisam mogao, ja to naprosto ne znam.
Imate li kakvu anegdotu koju ćete s nama podijeliti?
- Jednom sam istrgnuo list iz bilježnice na kojem mi je bila ispisana ocjena, pogađate, jedan. Idući kući iz škole, stavio sam taj list pod ciglu kuće u novogradnji. I?! Suzana Zadravec osvetila mi se za to što sam joj skidao kapu s glave taj dan, pa je mojim roditeljima rekla da sam dobio jedan u školi. Uvijek se tome smijem kad se sjetim.
Antilikovnjak
Koji predmet, primjerice, niste voljeli?
- Nisam volio likovni. Stvarno nisam bio dobar iz likovnog jer nemam dara, a ni iz stranih jezika. Iz toga sam uvijek imao slabije ocjene, dva ili tri. Učiteljica me u srednjoj školi kaznila i dala mi dva iz stranog jezika, rekavši: “Sve imaš pet, a ovo ne možeš naučiti za više.” Žao mi je što ne govorim tečno ni engleski ni njemački iako sam ih učio, no, snalazim se jer sve razumijem. Na njemačkom komuniciram, a engleski razumijem, no, ne govorim aktivno. Današnji je tempo, nažalost, takav da čovjek teško izdvoji nekoliko sati za učenje. Otkako sam u ulozi gradonačelnika, to još manje dolazi u obzir jer su obveze doslovno svakodnevne, neizvjesne i neovisne o dobu dana.
Kao klinac ste raznosili poštu i kažete da ste poznavali cijelo mjesto.
- Raznosio sam poštu za nogometni klub i mjesnu zajednicu. Tata bi mi dao dvadeset poziva i ja sam ih na biciklu ili pješke raznosio. Tako sam upoznao Prelog i praktično svakog čovjeka. Mene ovdje poznaje svaka baka još otkako sam bio mali. Danas tog oblika osnovne komunikacije među ljudima gotovo nema. Nezamislivo je da ispred svake kuće bude klupica na kojoj ljudi razgovaraju, a to je svojevrstan život u zajednici. Danas se borimo kako starije ljude involvirati u društveni život, a nekada se to samo po sebi događalo i bilo prirodno.
A. Ličanin

Daj i dobit ćeš
Ljubo Kolarek: Ako se ne trudimo biti u kontaktu s nekim, nitko neće doći k nama samima. Naučio sam za svojih 46 godina života da nešto moraš dati - da bi dobio. Ako radiš pošteno, rezultat će doći. Jest da se tu uvijek postavlja pitanje vremena, ali nekad ni sami niste svjesni da se rezultati prepoznaju, a da ih možda izravno ne osjetite.

Ispričajte nam o tome kako ste tikvama davali injekcije
Ljubo Kolarek: Doma smo imali konja i ja sam često s djedom išao kojekuda, pa bih jahao. Jednom sam zaspao na konju i pao, a konj se odmaknuo od mene da me ne pregazi. Životinje su izvanredne. Znao sam da želim postati veterinar. E, sad, kad bi veterinari došli k nama, ostavljali bi djedu praznu špricu da mogu tikvama davati injekcije vode. Nekad je veterina bila “in”, pogotovo u vrijeme u kojem sam upisao studij veterine. Sad je malo to sve u drugom planu jer je poljoprivreda u lošoj poziciji, ali - poslije kiše, uvijek dolazi sunce.

Bez pozdrava? Nema teorije!
Ljubo Kolarek: Mi smo se stalno igrali vani. Mali nogomet, skrivača, izmišljali smo igre samo kako bismo se što dulje družili. Bilo je nezamislivo da školsko igralište bude prazno. Poslije 6 sati navečer niste mogli naći slobodan prostor za igru jer je sve bilo okupirano. Razmišljam o tim vremenima s čežnjom. Puno smo se družili, bili zajedno. Osim toga, nije se ni u teoriji moglo dogoditi da prođem pokraj nekoga, a da ne pozdravim. Današnja djeca ne znaju pozdraviti čak ni susjede.