MOJA PRVA UČITELJICA: Mladen Novak - Mira Marciuš

Susret umirovljene učiteljice Mire Marciuš iz Čakovca s njezinim učenikom Mladenom Novakom iskreno je obradovao oboje naših sugovornika. Predsjednik SDP-a Međimurske županije i Skupštine Međimurske županije rođen je i živi u Slakovcu, a ugostio nas je u svom domu u koji je učiteljicu osobno dopratio.
- Mladen je galantan, pa je došao po mene i dovezao me. Znate, učenici vam ponekad dođu kao dio obitelji, kaže gospođa Marciuš na dolasku, a Novak se samozatajno osmjehuje jer njemu se ovakve geste podrazumijevaju.
Sjedim s dva potpuno različita karaktera, ali kad se govori o školi, lica su jednako sjajna.
Mira Marciuš: Znate po čemu pamtim Mladena? Kad je došao u školu, bio je ljevoruk, pa sam ga morala privikavati na pisanje desnom rukom. Pamtim ga i po tome što je s djecom iz Slakovca u školu u Pretetincu došao s mjesec dana zakašnjenja. U Slakovcu je područna škola ugašena zbog premalog broja djece, roditelji su se prilično bunili zbog toga i djeca su naprosto krenula kasnije na nastavu. Ipak su došli u Pretetinec, a pokazalo se da im je šetnja do škole razonoda. Svakog tjedna organizirali smo jedan dan nastave u prirodi i bilo nam je prelijepo raditi.
Mladen Novak: Naši su roditelji bili ljuti što na nastavu nismo krenuli u Slakovec i digli su bunu, pa smo mjesec dana kasnije pošli u školu. Prvog dana nastave u Pretetincu sjećam se posebno dobro. Druga djeca već su učila pisati, a mi, koji smo tek stigli, morali smo ih sustići. Znam da smo tog “našeg” prvog dana pisali obrnuto kosu crtu i ja je naprosto nisam mogao napisati (osmijeh). Učiteljica spominje naše pješačenje do škole. Išli smo pješke i u Pretetinec i kasnije, u više razrede u Nedelišće. To je bilo baš lijepo vrijeme, puno smo se družili, bivali na otvorenom, igrali se.
Mira Marciuš: I ja sam na sjednice u Čakovec također išla pješke. Hodala sam preko livada, po šumi, po vodi, kraj Ksajpe. Jednom su mi sandale ostale u vodi kad sam išla iz Čakovca u Slakovec. Izula me voda.
Počeci mlade
Podravke
Mira Marciuš: Rođena sam Podravka, iz Pitomače sam. Bilo je to razvijeno mjesto s dinamičnim društvenim životom, a tijekom školovanja “ušparala” sam dvije godine. Naime, 1946. godine otvorila se sedmogodišnja škola i bila sam prva generacija u njoj, a nakon mene već je išla osmogodišnja. U Zagreb sam došla na 4 godine škole, a potom je uvedena 5-godišnja. Tako sam ja s 18 navršenih godina i 48 kilograma završila školovanje i 1953. došla ovamo, u Slakovec. Sjećam se da me upravitelj Purgarić pitao tko sam i jesam li zalutala? Rekla sam da sam učiteljica, a on se slatko nasmijao i rekao: “Nemojte mi to pričati. Vi ste ta Mira Halavuk?” To mi je bilo djevojačko prezime. Znate što mi je bilo gotovo šokantno? Dobila sam 2., 4. i 6. razred s kojim sam radila u kombinaciji. Nikad nisam čula da nešto takvo postoji jer u Zagrebu smo išli u normalne razrede. Da ne kažem da su djevojčice u 6. razredu bile jače od mene. To je bilo malo smiješno, govorile su mi kolege da ću se izgubiti među učenicama.
Raditi u razrednoj i predmetnoj nastavi istovremeno zvuči nevjerojatno.
Mira Marciuš: Pa i bilo je. Iziskivalo je puno pripreme, koncentracije na satu, dobru organizaciju rada. Nakon nekog vremena, fizički sam se loše osjećala, hvatala me nesvjestica i završila sam kod liječnika. Konstatirao je da sam pod stresom iz puno razloga. Od promjene sredine do predavanja različitim generacijama. Liječnik mi je rekao da se moram primiriti, a to je opisao ovako: Ako vidite da gori vatra, recite “ugasit ćemo je”, ali vi ostanite mirni. Zvuči vam smiješno, zar ne? Tu smirenost morate trenirati, jednako kao i danas. Vidite? I tada je postojao stres (osmijeh).
Gdje ste živjeli kad ste došli ovamo raditi?
Marija Marciuš: Kod predivnih ljudi koji su inače Mladenova familija. Primili su me Andrija Horvat i njegova žena Marija koju su zvali Drašova Mica. Njihov doček do danas ne zaboravljam. Predivni topli ljudi. Pružili su mi osjećaj udobnosti kakav imate u vlastitoj obitelji. Kod njih mi je bilo kao da sam doma, no, nisam ih razumjela. Govorili su međimurskim narječjem, pa sam morala učiti, a kako sam bila jako mršava, gazdarica mi je uvijek slala da jedem kruh sa slaninama i mesom iz tiblice. Meni je to bila jaka hrana, ali gazdarica je inzistirala da jedem, govoreći da sam preslaba. Jako mi je lijepo bilo u Slakovcu, ljudi su uistinu prijazni i svaki put kad bih izašla iz kuće u šetnju, osjećala sam kao da se znamo godinama. Svi bi se zaustavljali u razgovoru ili pozivali na druženje. Kako jako volim prirodu, puno sam s domaćinima išla u šumu. Ovdje su me ljudi naučili brati vrganje.
Sreća s učiteljima
Sjećate li se generacije Mladena Novaka?
Mira Marciuš: Sjećam se njegove generacije po nečem specifičnom. Mladen je došao na kraju mojih generacija razredne nastave, prije nego sam otišla raditi u matičnu školu u Nedelišću. Došla je u razred curica Dragica Senčar s kojom je i majka dolazila na nastavu. Neprekidno je bila pred vratima ili sjedila u razredu, a ja nisam znala kako je primiriti da toliko ne brine o djetetu. Možda mi je zato Mladenova generacija ostala u slabijem sjećanju jer je situacija oko Dragice zasjenila sve ostale. Doista je trebalo puno truda uložiti da sve bude kako treba, no, rezultati nisu izostali.
Mladen Novak: Dragica je za cijelog školovanja rijetko progovarala, bila je vrlo povučena. Danas sve to nadoknađuje i svojom otvorenošću doprla je do zajednice jer je društveno vrlo angažirana.
Mira Marciuš: Mladenov sam razred morala napustiti jer sam premještena u matičnu školu da predajem povijest i geografiju. Studirala sam uz rad, a to su dvije moje velike ljubavi i mogu vam reći da mi je i ta epizoda u predavanju bila vrlo ugodna.
Mladen Novak: Nama je u treći razred došao učitelj Zvonimir Kos. On je bio suprotnost drugarici Miri koja je bila prirodnjak, a on sportaš. Bio je pun energije, susretljiv i otvoren, puno smo se bavili sportom i kretali. Jako je bio dobar i mogu vam reći da smo imali sreće s našim učiteljima.
Stabilna četvorka
Mira Marciuš: Radila sam šesnaest godina u razrednoj nastavi i isto toliko u predmetnoj. Oboje je bilo lijepo, ali mi je trenutak prelaska bio velika promjena. To su sasvim drugačiji programi rada. Sjećam se da sam u jednom osmom razredu imala 38 djece. Kad bi se samo jedan okrenuo, već je nastalo komešanje. Nisam mogla vjerovati, ne možete im doći na kraj (osmijeh). I Mladenu sam predavala povijest u višim razredima.
Mladen Novak: Volio sam povijest i matematiku. Bio sam dobar matematičar, a predavala mi je Vera Botica koja nam je bila i razrednica. Inače sam uvijek bio vrlo dobar učenik. I u osnovnoj, i u srednjoj, i na fakultetu. Uvijek četvorka.
Mira Marciuš: Nikad s Mladenom nije bilo problema. On je bio miran, staložen i pristojan, vrlo stabilan. Naši zagrebački profesori uvijek su nam ponavljali da odlična ocjena nije najbitnija i da zapravo najviše možete vjerovati učeniku s četvorkom.
Od Franje do
Čakovca
Kako ste upoznali svog supruga?
Mira Marciuš: Upoznala sam Franju ubrzo nakon što sam doselila. Vjenčali smo se dvije godine kasnije. A kakvu priču imam nakon vjenčanja? Imali smo rezerviran stan na željezničkoj vahti u Dunjkovcu i u nju smo trebali useliti odmah nakon vjenčanja. Međutim, preko noći je uselio jedan željezničar i mi smo ostali doslovno nigdje. Moj muž je iz obitelji s osmero djece i onda smo, drž’ ne daj, otišli k njegovima. Bili smo dvije godine kod njegovih i potom odselili u Čakovec u kojem smo dobili stan na korištenje u impresivnoj zgradi preko puta željezničkog kolodvora. Bilo nam je lijepo tamo, ali smo 1970-ih preselili u kuću u središtu grada.
Studirali ste uz rad?
Mira Marciuš: Da, studirala sam uz rad i iz tog vremena imam doista tešku priču. Franjo i ja smo izgubili sina Emila kojem su bila tri i pol mjeseca. U jednom su danu Franju doveli kući umotane glave jer ga je udario vlak i odrezao mu uho, a onda su nam javili da nam je dijete u bolnici u Zagrebu umrlo. Možete li zamisliti taj trenutak? To je bilo 1958. godine baš na Porcijunkulovo. U to je vrijeme u Čakovcu vladao pomor djece, povraćali su, imali temperaturu, prsa su izgledala kao da uranjanju u tijelo. Od straha ga nisam dala u čakovečku Bolnicu, već u Zagreb, a tamo su nam rekli da dijete ima običan proljev. Međutim, izdahnuo je. Imamo također kćer Jasminku i sina Zorana.
Građevinac
informatičar
Gdje ste nastavili školovanje nakon osnovne škole u Pretetincu i Nedelišću?
Mladen Novak: Upisao sam Gimnaziju. Kako sam bio prva “Šuvarova generacija”, bilo je nekih promjena, pa i ta da su Gimnazija i Ekonomska škola postale Srednjoškolski centar. Nakon dvije godine općeg smjera, otišao sam u Građevinsku školu i završio za građevinskog tehničara. Upisao sam potom Građevinski fakultet.
Danas se bavite nečim posve drugim. Kako se to posložilo?
- Nakon diplome sam se zaposlio u GK-u Međimurje jer sam bio njihov stipendist. Došao sam raditi među tesare, a diplomski rad su mi bili Metalni mostovi. Kako sam puno radio na računalu, izrazio sam želju da me se premjesti u IPC koji je tada bio u sastavu GK-a Međimurje. Prešao sam u IPC s idejom da radimo računalne programe za građevinu. I radili smo ih, ali i mnogošto drugo. Bio sam voditelj grupe od desetak programera, ali uvijek sam radio nešto više i želio više. Osamostalio sam se 1992. godine i otišao u poduzetnike.
Kad listamo Vaše obiteljske albume, ova fotografija s vjenčanja Vas i supruge Ivanke čini mi se vrlo romantičnom.
- Možda zato što je crno-bijela. Da, i nama se dopada. Vjenčali smo se 1981. godine, ali ne zato što smo se morali. (osmijeh)
A iz koje je godine pričest?
- To je bilo u trećem razredu osnovne, 1970. godine. Pričest je održana u Nedelišću, u crkvi sv. Trojstva.
Mirovina
Zašto kažete da ste bili ogorčeni prilikom odlaska u mirovinu? Zar niste bili željni malo mira?
Mira Marciuš: Bila sam gorko razočarana činjenicom da sam dobila mirovinu koja je bila polovica plaće, umjesto zakonom propisanih sedamdeset posto. Mi smo puno radili izvan norme, a satnica je bila plaćena ispod svake cijene, i to mi je zapravo snizilo mirovinu. Broj sati bio je jako velik, a iznosi mali. Muž mi je rekao: Ma, preživjet ćeš. No, dobra strana mirovine je ta što sam se počela baviti planinarenjem. Dugo sam se bavila i enigmatikom. U vašem listu objavljivala sam križaljke, a danas ih rješavam u svakom broju vaših novina.
Aleksandra Ličanin

Cmok
Mladen Novak: U 3. i 4. razredu srednje s prijateljima sam svirao u sastavu CMOK. Svirali smo nas trojica iz Slakovca - Bojan Modlic, Ivan Senčar i ja, a i Damir iz Vratišinca kojem se sad ne mogu sjetiti prezimena. Do vojske smo bili nerazdvojni, pa smo i svirali skupa. Poslije sam otišao na fakultet i više nisam svirao, ali nisam baš ni bio neki muzičar.

Godine
Mira Marciuš: Kako provodim dane? Suprug je u kratkom vremenu imao srčani i dva moždana udara. Puno je bio u bolnici i sada se slabo kreće, u potpunosti je ovisan o meni. Dane provodim tako što sam uz njega dežurna 24 sata. Kad se vrijeme mijenja, on se loše osjeća i puno se bavim njime. Tako je to kad skupite godine.

Duga mirovina
Mira Marciuš: Nakon 32 godine rada, otišla sam u mirovinu 1985., i to na nagovor muža i sina Zorana. Dozlogrdilo im je da me vozikaju iz Čakovca u Nedelišće na posao i predložili su mi nek se konačno povučem. Rekli su da njih dvojica rade i nek ostanem doma jer sam radila dovoljno. Tako sam vam ja u penziji već dugo vremena, ali tek tada sam počela uživati u prirodi koju toliko volim. Puno više sam planinarila, išla na izlete, družila se s ljudima koji vole iste te stvari.

Fakin
Mira Marciuš: I vaš urednik Ivica Jurgec isto mi je bio đak. Predavala sam mu u višim razredima i bio je dobar đak, ali je bio fakin! Njegov je otac također bio željezničar i s mojim se suprugom puno družio.