MOJA PRVA UČITELJICA: Sandra Herman - Kristina Mesarić

Susreti s našim učiteljima neminovno nas podsjete na vrijeme u kojem smo znatno bezbrižnije kročili životom, a kako to izgleda kad se susretnu sa svojim prvim učiteljicama ili učiteljima, zorno nam predočuju naši sugovornici. Ovaj put organizirali smo susret zamjenice župana Sandre Herman iz Belice i njezine učiteljice Kristine Mesarić iz Pribislavca, ispunjen osobitom naklonošću učiteljice i učenice, dviju kolegica, ali i nadređenih.
Naime, Sandra Herman je kao učiteljica u Osnovnoj školi Vladimir Nazor u Pribislavcu 2009. godine imenovana ravnateljicom, čime je nadređena postala i svojoj nekadašnjoj učiteljici Kristini Mesarić. Dožupanici je svojstveno i to što na struku gleda s osobitom naklonošću.
- U osnovnu školu krenula sam 1983. godine i moja učiteljica Kristina Mesarić u mnogočemu mi je odmah postala uzor. Ne samo meni, već svim djevojčicama u razredu. Nastojale smo je oponašati u odijevanju jer je uvijek izgledala lijepo i dotjerano, a ja pamtim i kakve je cipele nosila u nekoj od prilika, kaže nam uz osmijeh Sandra Herman.
Učiteljice Mesarić, kakva je bila generacija Sandre Herman?
- Teško je sjećati se svih pojedinosti kad je riječ o bilo kojoj od generacija, ali njezinu ću zauvijek pamtiti po tome što su svi bili izvrsni čitači. Doslovno svi. Bilo ih je 25 u razredu i svaki je na testiranju brzine čitanja u minuti imao dobar rezultat, oko 80 riječi. Bila je to i generacija odličnih učenika.
Odmah
predsjednica
Po čemu pamtite našu dožupanicu?
Kristina Mesarić: Po mnogočemu, i to kažem bez uljepšavanja. Ako pogledam unatrag i sagledam sve njezine kvalitete, mene uopće ne čudi Sandrin osobni i profesionalni razvoj. To se moglo i očekivati. Ona je od prvog mjeseca osnovne škole bila predsjednica razreda i tako cijelo vrijeme, što govori da su je i djeca prepoznala kao svog predstavnika. Za Sandru bi bilo najprikladnije reći da je odgovorna i dobro organizirana osoba, a to sa sobom nosi i druge kvalitete. Izgledom je bila visoka i mršava, smeđe kose. Sandra, sad puno bolje izgledaš, prije si bila premršava.
Dožupanice, rekli ste da ste u osnovnoj školi prvo imali učiteljicu, a poslije učitelja.
Sandra Herman: Kad ste mi predložili susret s prvom učiteljicom, moja je prva pomisao i bila učiteljica Mesarić iako nam je nakon nje u razrednu nastavu došao učitelj Dražen Čavlek. Za nas je to bila jako velika promjena. Muškarac?! I to nakon žene s kojom smo se mi curice poistovjećivale. Pamtim njezine cipele, lakove za nokte, košulje. Uvijek je lijepo izgledala i bila dotjerana, a tako je i danas. Učitelj Čavlek bio je vrlo simpatična, spontana osoba, odličan učitelj i lijepo je s nama surađivao. Bio mi je i mentor kad sam bila na praksi u Belici, a s učiteljicom Mesarić kasnije sam zajedno radila jedanaest godina i bila joj četiri godine ravnateljica. To su sve zanimljive situacije, tako ih život napiše.
Iskonski
“pozvana” u svoj poziv
Jeste li uvijek bili odlična učenica?
Sandra Herman: Uvijek sam bila odlična, ali sam i puno učila. Nisam kampanjac ni inače u životu, nije mi bilo dovoljno samo biti pažljiva na satu. Nisam štreberski tip, ne bih to ni mogla, no, najviše sam učila u gimnaziji u kojoj sam također bila odlična.
Kažete da niste štreberski tip, ali sigurno ste imali neki vlastiti sustav učenja.
Sandra Herman: O da. Takav da sam i sama učiteljica. Kao osnovka, kad bih učila, stajala sam doma kao “pred razredom” i predavala djeci, učeći zapravo naglas. Oduvijek sam željela biti učiteljica. Još imam bilježnicu koja mi je bila imenik, sa svim svojim prijateljima iz razreda. Oduvijek sam bila u “učiteljskom filmu”.
Želite reći da ste već u osnovnoj školi znali svoj poziv?
Sandra Herman: Jest. Učiteljica, to sam željela biti.
Kristina Mesarić: Da, Sandra je od prvog razreda govorila da će biti učiteljica. Imali smo i učenicu u njenom razredu koja je rekla da će biti gospođa.
Sandra Herman: Igrali smo igru pogađanja zanimanja. Razred je trebao pogoditi što svaki pojedinac želi postati jednog dana. Moja draga prijateljica Anita Gal uvijek je doma puno radila i pomagala roditeljima u polju, bila je puno ozbiljnija od svih nas, ali njezino buduće zanimanje nikako nismo mogli pogoditi. Onda je Anita rekla da će ona biti gospođa. Nismo imali pojma što to znači, ali danas znamo. Anita je domaćica, ima dječicu o kojoj brine i doista je gospođa.
Recite nam i o svom prvom radnom mjestu, susretu s nekadašnjom učiteljicom, a potom kolegicom.
Sandra Herman: Moje prvo radno mjesto bila je OŠ Belica u kojoj sam još kao srednjoškolka predavala engleski, ali to ću vam ispričati kasnije.
To je baš prava anegdota. U školu u Pribislavcu došla sam 1989. godine, a ravnateljicom sam imenovana 2009.
Kristina Mesarić: Kad je Sandra imenovana ravnateljicom, u zbornici je rekla: Meni je najdraže to što odsad mogu komandirati svojoj bivšoj učiteljici. Naravno, bilo je to u šali, ali također je zgoda koje se rado sjećamo.
Učenica,
kolegica,
ravnateljica
Kakav je bio odnos dalje?
Kristina Mesarić: Profesionalan. Krajnje ozbiljan. Nikome nije gledala kroz prste, bila je objektivna i realna. Svi mi pogriješimo, ali s time smo onda bili i suočeni na primjeren način. Sandra je svakoga tretirala s poštovanjem, odmjereno i profesionalno. Na to se nitko nije mogao ljutiti. Uostalom, mi kolege smo je tražili da se kandidira za ravnateljicu.
Kako je to izgledalo iz Vaše perspektive dožupanice?
Sandra Herman: Htjela bih reći da sam ponosna na to što nikada nikome nisam bila nametnuta, uvijek su me ljudi sami odabirali. To je tako do današnjeg trenutka. Što se struke tiče, radila sam s brojnim ljudima koji su mi predavali. Kristina Ramušćak bila mi je učiteljica, pa kolegica, pa potom ja njoj ravnateljica. To vrijedi i za učitelje Franju Novaka, Ivicu Poljančića uz kojeg me isto veže anegdota.
Kolega Poljančić i ja punih jedanaest godina u zbornici smo sjedili jedan kraj drugog i on bi svaki dan došao s vicem o plavušama. Kad sam postala ravnateljica, on je otišao u mirovinu i iz toga je proizašao vic da odlazi u penziju jer je plavuša s kojom sjedi postala ravnateljica. Mislim, ja to razumijem. I pokojna Đurđica Vučak bila je ravnateljica. Ona me zaposlila u Pribislavcu, a njezin suprug mi je predavao. Kolega Vučak je, dakle, također radio u otežanim uvjetima (osmijeh).
Sve te situacije ne umanjuju odgovornost i dosljednost u radu. Teško je voditi kolektiv od 56 ljudi. Neke kolege su vaši bivši učitelji, neki su vam prijatelji, s nekima večerate, ljetujete. Sa svima sam do danas uspjela očuvati odličan odnos.
Evolucija u
školskim kupama
Odnos učenika i učitelja promijenio se, to svatko zna. Kako Vi na to gledate?
Kristina Mesarić: Mislim da nema onog tko vam neće potvrditi da se učitelje nekada više poštivalo. Društvo je danas takvo da se djeci dopušta puno više, odgojne su metode drugačije, društvo je drugačije, opća slika totalno je promijenjena. Za mene je učiteljica bila autoritet, ali danas je to bitno drugačije.
Sandra Herman: Mene fascinira to što je moja generacija bila potpuno drugačija od današnjih školaraca, a ne dijeli nas baš tako puno godina.
Kakvo ste društvo u razredu bili?
Sandra Herman: Moja generacija, to želim naglasiti i podvući, je ekipa iz vrtića i škole. Moj C razred još je danas jedno te isto društvo. Družimo se privatno, kumovi smo međusobno, znamo koga zvati kad doma curi voda, koga zvati u poljoapoteku. Iz osnovne škole imam predivne prijatelje.
Zašto ste u osnovnoj školi bili Alexis iz Dinastije?
Sandra Herman: Nasmijali ste me do suza. Dakle, gledala se serija Dinastija i ja sam bila Alexis, a Siniša Palašek je bio Blake. Siniša je u prvom razredu po kazni sjedio sa mnom. Bio je zločest, pa je morao sjediti s predsjednicom razreda, ali je na koncu, svojom voljom, do kraja osnovne škole sjedao sa mnom u klupu. Mi smo se stalno nešto svađali, a nismo mogli jedno bez drugog. Kao Alexis i Blake.
Recite nam za kraj o zgodi s bratom Tomislavom.
Sandra Herman: To je ona posebna priča koju sam spomenula u uvodu. U OŠ Belica predavala sam engleski jezik još dok sam pohađala gimnaziju. Škola se odvojila od Pribislavca i nastao je vakuum, nije bilo dovoljno učitelja za obje škole. U radnoj knjižici mi tako piše da sam u tom razdoblju imala osnovnu školu, što je i točno. No, predavala sam i bratu Tomislavu koji jednom zgodom nije imao zadaću. U bilježnicu sam mu napisala: “Učenik ne piše domaće zadaće, molim potpis roditelja.” Kad sam navečer došla doma, tata je otvorio bilježnicu i pitao kome treba potpis roditelja?
Aleksandra
Ličanin

Primjer samopouzdanosti
Kristina Mesarić: Sandra je po mnogočemu odskakala od svojih vršnjaka. Ponajprije po organizatorskim sposobnostima i oduvijek je izuzetno komunikativna. U sjećanju mi je ovakva kakva je danas: bistrog pogleda, nasmiješena, vrlo samopouzdana i odgovorna.

Poruka struci
Sandra Herman: Razočarana sam događanjima u prosvjeti, pogrešnim poslagivanjem stvari, činjenicom da se na terenu ne pita o pravim problemima, a oni već dugo traju. Struci je važno da ostane dosljedna, da djeca i dalje budu najvažnija. Kad po strani ostavite pitanje premalih plaća i putnih troškova, kad odvojite nezadovoljstvo nekog roditelja udžbenikom ili ono što u javnosti govori resorni ministar, ostaju vam djeca. Ljudi u prosvjeti nisu dovoljno plaćeni, ništa ih se ne pita, ali kad uđu u razred, ispunjenje je veće od navedenih problema. Većina prosvjetara je baš takva, u potpunosti posvećena. Nisu svi, ali većina je u ovom pozivu iz pravog razloga - zbog djece.

Pratim Sandrin put
Kristina Mesarić: Da, Sandra je ambiciozna i ne čudi me njezin uspjeh. On je stvar svjesnog odabira jer sa sobom nosi određen način života. Privatni život ostaje po strani. Poručila bih joj neka na isti način nastavi. Dakako, sve dotle dok to želi i osjeća kao poziv, nek ne odustane od svojih ciljeva. Nismo mi jednom razgovarale o tome, znam kako razmišlja i jednom je čak među nama kolegama rekla: “Možda će se netko uvrijediti, ali ja ovdje ne mislim ostati jer želim ići dalje.” To je pošteno i, koliko vidimo, ona dobro pliva u vodama za koje se opredijelila. Neka ide još i dalje.

Djetinjstvo bez djetinjeg
Sandra Herman: Kao ravnateljica sam jako puno vremena provodila s djecom i uvidjela da dolaze potpuno drugačije generacije. To mi je bolno i reći ću vam zašto. Među djecom nema spona, ne znaju se igrati niti družiti, nema pravih prijateljstava, nemaju zajedničkih interesa. Gledam ih kako sjednu u autobus i stavljaju slušalice mobitela na uši kako bi slušali glazbu. Ne razgovaraju, ne dijele zgode i probleme, ne planiraju. To je potpuno otuđenje. Individualnost je poželjna, ali krajnost ne.

Magistra
Sandra Herman: Meni je prosvjeta oduvijek bila izbor broj 1. Međutim, život nosi svoje. Mijenjate se, mijenjate stavove, želje, ciljeve. Prostor mi je postao premalen i tim više se radujem što ću 22. veljače u podne braniti svoj magistarski rad na temu “Stanje i mogućnosti razvoja kulturnog turizma na području Međimurske županije”. Turizam je drugo područje koje me dominantno zanima, vidim u njemu mogućnost da Međimurje dostigne izvrsnost.