MOJA PRVA UČITELJICA: Zoran Vidović - Katarina Martinez

Zamjenik međimurskog župana Zoran Vidović pohađao je Treću osnovnu školu u Čakovcu, a u razrednoj nastavi dočekala ga je učiteljica Katarina Martinez. Ušla je u legendu kao osnivačica današnjeg Centra za odgoj i obrazovanje, savjetnica u nastavi, učiteljica kojoj su mnogi željeli upisati svoje prvašiće. No, naš dožupan upoznao ju je u četvrtom razredu, kad se s roditeljima vratio iz Njemačke.
Susret u školskoj knjižnici započeo je dinamično. Oboje su se raspričali gledajući fotografije, spominjući imena, propitujući gdje je tko i što radi. Pitali smo Zorana Vidovića kako je izgledao njegov odlazak u novu školsku sredinu.
- Došao sam iz potpuno drugačijeg uređenja života, pa tako i drugačijeg školskog sustava. Kao klinac sam brzo naučio njemački jezik, pa sam tako pošao u njemačku osnovnu školu koju samo pohađao prijepodne, a popodne sam išao na drugi kraj Minhena, u hrvatsku školu. S učenicima nacionalnih manjina koji nisu znali njemački jezik sustav je funkcionirao tako da su oni pohađali nastavu na materinjem jeziku. Najviše je bilo Turaka i tadašnjih Jugoslavena, a njemački jezik im je bio obvezan predmet od prvog razreda. Što se dolaska u Treću osnovnu školu tiče, moram reći da se s velikom radošću prisjećam tih dana. Došao sam 1975. i život je ovdje bio potpuno drugačiji. Imao sam više vremena za igru, sve je bilo ležernije nego u Njemačkoj. Učiteljica Martinez lijepo me primila i predstavila razredu u kojem je bilo puno ljudi koje danas poznajete kao dionike društvenog života.
Sustav je brinuo o djeci
Što Vas se najviše dojmilo?
- Znate što? To što sam se svima mogao obratiti za pomoć. Od učiteljice do prijatelja iz ulice i kolega u školi. Svi smo se poznavali, svima u generaciji znali smo ime i prezime, a uvijek su svi bili spremni priskočiti u pomoć. Dojmila me se i činjenica da su roditelji imali puno više vremena za mene, a iz današnje perspektive, vidim da je i sustav u cjelini puno više brinuo o djeci nego što je to danas, odgovara Zoran Vidović.
Na što mislite kad kažete da se više brinulo o djeci?
- Imali smo u školi predmete koji su nam usađivali vještine, empatiju, snalažljivost. Sjetite se samo predmeta domaćinstvo. Da ga nismo imali, ja danas vjerojatno ne bih znao zaštiti gumb na košulji i niz praktičnih stvari. Danas u školi mnogih stvari više nema ni u tragovima, a primjećujem i hiperprodukciju odličnih ocjena, što je kontraproduktivno. Morate se založiti i potruditi za ocjenu. Mi smo bili ocjenjivani od jedan do pet. Bilo je dobrih učenika, nešto vrlo dobrih, a najmanje odličnih.
Kakav ste učenik bili?
- Bio sam dobar, a u višim razredima prolazio sam s vrlo dobrim. Period adaptacije trajao je i u sedmom i osmom razredu imao sam bolji uspjeh, ali stekao sam ono najvažnije - radne navike. Vladali su red, rad i disciplina, poštivalo se učitelje i općenito starije. Sjećam se da smo tada u školu nosili kute, što je bilo dobro.
Dekretom u Sveti Martin
Učiteljice Martinez, s koliko ste generacija učenika radili za svog radnog vijeka?
- Imala sam deset generacija učenika, što je blizu četiristo učenika. Kad sam počela raditi, razredi su bili jako veliki. U Svetom Martinu na Muri imala sam 56 učenika u jednoj generaciji.
Kad ste Vi završili svoje školovanje za učiteljicu?
- Prva sam generacija petogodišnje Učiteljske škole. Otada slavimo sve mature i moram spomenuti da ćemo sada slaviti 60-godišnjicu od završetka. Rado ću pozvati Zorana, kao zamjenika župana, da nam se odazove na tu svečanost. Bilo nas je 250 završenih učitelja, a jedan jedini profesor nam je još uvijek živ. Imali smo sedam odjeljenja, a danas nas se još uvijek sastaje preko stotinu.
Kad ste završili naobrazbu?
- Diplomirala sam 1955. godine i odmah išla na posao. Odabrala sam ovo zvanje jer sam u svom Vratišincu živjela preko puta škole. Moji su roditelji držali gostionicu i učitelji su se kod nas hranili, pa sam praktično cijele dane bila u doticaju s prosvjetarima. Dr. Vinko Žganec je također iz moje obitelji. Sve me to odredilo. Svidjelo mi se to što se učitelje cijenilo u društvu.
Gdje ste radili nakon školovanja?
- Nekada smo išli na posao po dekretu. Imala sam sreću što je posla bilo u Međimurju, pa su me prvo stavili u Sveti Martin na Muri, a potom u Selnicu. Upravitelj škole u Selnici bio je moj budući suprug. Došao me vidjeti prvih dana, kad sam još čistila stan koji mi je ustupljen za stanovanje. Došla mi je i kolegica, ponudila se da mi pomogne u čišćenju i tako sam počela stjecati nove prijatelje.
Čega se sjećate vezano uz Zorana Vidovića?
- Zoran je iz prve moje generacije u Trećoj osnovnoj školi Čakovec. 1971./72. godišta. To su danas još uvijek mladi ljudi, zrelih razmišljanja, ambiciozni, u godinama u kojima najviše mogu dati. Puni su elana, ali svjesni i potreba svojih sugrađana za promjenama, usklađivanja s modernim načinima rada i življenja. Kad nam se pridružio u školi po dolasku iz Njemačke, imao je problema s pisanjem slova č, ž, š. Njemu je sve bilo ch, sch i tako. No, ne samo ja, već i djeca iz razreda su mu pomagala da se prilagodi drugačijim regulama.
Zoran Vidović: U Treću su išla i djeca iz Mačkovca, Šenkovca, Žiškovca. Svi smo bili manje-više prijatelji, poznajem vrlo širok krug ljudi zahvaljujući tome. Sustav vrijednosti nas je, u konačnici, ka tome i vodio. Da se dobro socijaliziramo. Moja je mama također puno kontaktirala učiteljicu Martinez jer prilagodba je uvijek nešto izazovno. Tu mi je bila važna podrška učiteljice jer mi je doista trebala pomoć. Ja sam četvrti razred završio s trojkom, a kasnije s vrlo dobrim. Malo je bilo zavisti - jer mi je nekad bila data malo viša ocjena, ali to je doista zato što nisam imao uporišta u nekim znanjima koja su bila važna, a moje su ih kolege imale.
Zorane, pratim te
Pratite li danas rad svog učenika?
Katarina Martinez: Svakako. I kad je bio zamjenik gradonačelnika i sada, kao dožupana. Vidim ga da zrači onako kako je zračio i kao mladić. Pozitivno. Ima lijepih vrlina, vidim da voli pomagati i biti angažiran u društvu. To je obećavajuće. Želim da ustraješ na svom putu, Zorane, i da imaš uspjeha u tome. Još će ti mnoge brige dolaziti na lice, ali nemoj se dati.
Zoran Vidović: Mislim da uopće nemam dojam o tome koliko ljudi zapravo vidi što kao javna osoba radim i koliko pomno to prate. Hvala vam, učiteljice.
Katarina Martinez: Jako sam ponosna na svoju djecu, imala sam s njima puno uspjeha. Uvijek su me savjetnici angažirali da našim nastavnicima držim predavanja na aktivima. Bilo je često predavanja i susreta baš u mom razredu jer stvarno sam imala sjajne učenike. Tako sam ponosna na njih. Imala sam i podršku njihovih roditelja, ali i jako veliki pritisak, zbog čega sam uvijek imala desetak učenika više nego u drugim razredima.
Spomenuli ste da ste u OŠ Selnica svojedobno mijenjali svog supruga Franju Martineza koji je bio ravnatelj.
Katarina Martinez: Jesam, u vrijeme kad je dopunjavao svoj studij. Tada sam mu bila zamjenica i išla sam u inspekcije. Tad smo gradili i školu u Bukovcu. To je bila krasna škola u prelijepoj prirodi. Srce me boli što sada propada, to je grehota.
Zoran Vidović: Objekat je sada prodan, vjerojatno će se tamo osnovati Dom umirovljenika.
Katarina Martinez: Odlično. Srce bi me boljelo da ostane propadati.
Prosvjetna scena
Kad ste došli raditi u Čakovec?
- Prije Čakovca sam radila u Strahonincu i tamo sam trebala ostati, no, suprug i ja smo dobili stan u Čakovcu jer je on došao raditi u Gimnaziju. Tako smo u grad doselili 1965. godine, a prvu generaciju u Trećoj osnovnoj imala sam s otvaranjem te škole, 1971. godine. Možda je javnosti manje poznato da sam osnovala i školu za djecu s posebnim potrebama, današnji Centar za odgoj i obrazovanje.
Što mislite o današnjoj sceni prosvjete i statusu učitelja?
Katarina Martinez: Ne želim nikoga povrijediti, ali u mnogim se stvarima ne slažem s resornim ministrom. Nastupi su mu često bahati, što ne daje lijepu sliku prosvjete u cjelini. To me doista smeta. Više puta u tim nastupima ima naznaka da se nešto pokreće i ide naprijed jer prilike i uvjeti rada su drugačiji, no, valja nam misliti na vrijednosti koje su važnije. Opterećivanje djece velikim, preopširnim programima dovodi do negativnih pojava - do prepisivanja, traženja zaobilaznih i lakših rješenja, samo da se ne mora sve učiti napamet. Učenici se teže snalaze jer u kratkom vremenu ne mogu naučiti veliki opseg materije.
Jeste li sretni što više ne radite?
Katarina Martinez: Imala sam sreću cijelog radnog vijeka raditi posao koji sam željela i voljela. Radila sam i u seoskim i u gradskoj sredini, s istim ciljem - da djeci ugradim istinske vrijednosti za život jer one nas povezuju sa svima, bez obzira na ideologiju, na vjeru, mjesto i vrijeme u kojem živimo. Istinske vrijednosti čovjeka su hrabrost, ljubav, odnos prema radu, odanost, vjerodostojnost, poštenje - na što trebamo davati najviše. To su odgojno-obrazovni zadaci, a upravo se odgojni zadaci najčešće propuštaju s obzirom na vrlo široke programe koje danas škola obuhvaća. Vrijednosti koje donose uspjeh u životu nepravedno su potpale u drugi plan.
Aleksandra Ličanin

Razred s 56 učenika
Katarina Martinez: U Sv. Martinu na Muri imala sam u razredu 56 učenika, a moj muž pitao me: Zašto si to rekla, tko će ti to vjerovati? Pa imam fotografije! Mi smo u razredu radili puno više, nije to bila samo nastava jednog razreda, proširivali smo nastavu skroz do 8. razreda. Morali smo raditi sve predmete - i likovni, i geografiju, i njemački, i kemiju, i hrvatski. Nije to bilo dovoljno. Navečer bih s omladinom imala domaćinstvo i prvu pomoć - sve sam to radila, sve za jednu plaću. Pogledajte danas - učitelji imaju specijaliziran posao i cijeli niz dodataka na plaću. Rekla bih također da je velika pogreška što dopuštaju da učitelji ne žive u sredini u kojoj rade. To je propust. Učitelji dižu mjesto u kojem žive. S tim ljudima živite, a kad s njima i radite, onda ste istinski povezani. Učitelj to treba i biti.

Optimizam
Katarina Martinez: Kod Zorana vidim optimizam, on uvijek nastoji maknuti ono negativno iz fokusa, kod njega ćete uvijek prepoznati empatiju i spremnost da pomogne. To me jako raduje. Bio je lijep plavi dječak, omiljen u razredu, s više simpatija kod djevojčica - to se mora reći jer je istina. Škole u Njemačkoj imale su drugačiji program, a hrvatska škola smanjen program. Naša škola uvijek je voljela ići korak dalje i Zoran je morao puno toga savladati da dostigne kolege u razredu. On se dosta brzo prilagodio jer je imao i pomoć kolega.

(Ne)očekivana reakcija
Zoran Vidović: U namjeri da pozovem svoju učiteljicu na ovaj intervju, nisam je zvao telefonom, već sam otišao direktno na njezina vrata. Kad sam prilazio kući, pitao sam se kakva će biti njezina reakcija. Znate, pitate se hoće li vas netko uopće prepoznati. Kad je gospođa Martinez otvorila vrata, ja nisam uspio ništa ni reći, a ona me dočekala: Pa, Zorane, ti si k meni došao?

Učiteljski ponos
Katarina Martinez: Kad danas gledam na svoju djecu, na svoje učenike, i pratim ih, puno ih prepoznajem putem medija, dakle - uspješni su, povezani. Drago mi je što me pozivaju na svoje obljetnice male mature. Zadnja generacija koju sam imala dokaz je kakvu suradnju imaju i nakon škole. Međusobno si pomažu, zapošljavaju svoje kolege iz razreda, pa čak i organiziraju pomoć. Te su me spoznaje jako dirnule.