Mučim se cijele godine, a urod mi pobiru lopovi!

MLADEN MOZEŠ, POVRTLAR IZ KURŠANCA:

Mučim se cijele godine, a u berbu mojih nasada prvi dolaze drski lopovi!

Crtica za popunjavanje crne kronike u novinama i vijestima elektroničkih medija obično je štura, bez nijansi, bez podatka više, ali dovoljna za raspravu uz jutarnju kavu prepunu sućuti za okradene, za čovjeka koji je pretrpio štetu.
Prošlotjedna, jedna od crtica koje policija daje medijima, glasi: U Kuršancu, u polju zvanom Kuršanski lug, u vremenskom razdoblju od 1. do 9. kolovoza, nepoznat je počinitelj s parcele 49-godišnjeg muškarca otuđio oko četiri tone konzumnog luka. Materijalna šteta iznosi više od deset tisuća kuna, a protiv nepoznatog počinitelja slijedi podnošenje kaznene prijave Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu.
Policija – sputana propisima i pravilnicima – ne daje u javnost imena, često ni inicijale ni počinitelja nekog prekršaja ili kaznenog djela, a ni žrtava tih djela. Ipak, može se saznati i ne samo o kome ili o čemu je riječ, već i daleko više od onoga što ne ulazi u štura policijska izvješća ili crne kronike.
I bilo je lako saznati: okradeni 49-godišnji muškarac iz Kuršanca je Mladen Mozeš, vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje se bavi uzgojem povrtlarskih kultura. S njegove je parcele pokraden luk.
Po načinu rada, bolje rečeno svakodnevne muke, Mladen Mozeš ni po čemu se ne razlikuje od desetak kolega povrćara koji su sa svojim parcelama koncentrirani na potezu od Totovca do Gornjeg Kuršanca. Od ranog proljeća – zaboravimo li na trenutak zimske aktivnosti i prireme za sijanje ili sadnju povrtlarskih kultura – njegova je dnevna rutina ista, ali, kaže, u posljednje vrijeme s sve više incidentnih poremećaja:
DIŽEM SE NOĆU
- Sad, u punoj sezoni moj radni dan počinje noću. U jedan sat se dižem kako bih kombijem bio na vrijeme sa svježim povrćem u Zagrebu. Uzgajam povrtlarske kulture. Kako koja dospijeva, ide na tržište. Znate da je danas stalna borba malih poljoprivrednika s trgovačkim centrima. Na polju se borimo s bolestima, nametnicima, gledamo u nebo hoće li nam tuča uništiti trud i muku... I sve to nekako ide, ali s drskim krađama, s pravim razbojništvom kojem smo u posljednje vrijeme izloženi - nismo se više u stanju boriti.
Na ovoj parceli, hektar je u komadu, luk je bio podoran da se malo prosuši, pa da ga možemo pobrati, klasirati i krenuti s njim u prodaju. Ali lopovi su bili brži, pobrali su mi četvrtinu uroda, probirući samo prvoklasan luk.
BICIKLI, MOBITELI, KOMBIJI
- Kako smo mi na ovom području iz godine u godinu sve više izloženi krađama, pazio sam luk, ali znate... Ja ne mogu, niti članovi moje obitelji, imati 24-satno dežurstvo. Radi se, dižem se noću, pa moram tijekom dana barem nekoliko sati odmoriti. A kradljivcima je dosta da parcela samo pola sata ostane bez nadzora... Mi ih izdaleka vidimo, dežuraju u kružnoj vožnji na biciklima, a kad je prilika, mobitelom se aktiviraju ekipe koje dolaze kombijima! Zar se može reći da je netko pokrao luk da bi ga jeo? Pa deset kuna je dosta za tri kile, a tko ima mobitel, sigurno nije gladan! Znamo i odakle su i tko su, ali kad nas se okrade – uvijek je to nepoznat počinitelj!
I kad se koga i prepozna, ne usuđuju se ljudi prijaviti jer ti nepoznati-poznati počinitelji znaju točno gdje su čije parcele, pa nam se i na druge načine osvećuju uništavanjem nasada.
A PRAVO NA
NORMALAN ŽIVOT?
- Svi znaju što se događa, ali nitko ništa ne poduzima. I kad se kojega od njih uhvati s pokradenim – onda se dolazi do pitanja – a kako dokazati da je to s moje parcele ili sa susjedove, ili od kolege povrćara s druge strane ceste... Policija je nemoćna, kažu nam da si organiziramo čuvare, zaštitare. Mnogi se ljudi ne usude sami paziti nasade jer je bilo i fizičkih maltretiranja, napada... Ako platimo i čuvarsku službu, pa pošto će onda biti kila salate ili luka? Sad, umjesto da radim koliko mogu ili da idem nekoliko sati sna uhvatiti kako bih se mogao dignuti u noći i krenuti s povrćem za Zagreb, moram tu stražariti. Padam s nogu. Zar nemam, ne samo ja, nego svi mi koji se bavimo povrćarstvom, pravo na sigurnost vlastite imovine, na normalan život? Već sam pomišljao ostaviti sve, napustiti proizvodnju u kojoj je rezultat mog rada kao na švedskom stolu ponuđen lopovima, ali sin mi ne da. On je jako motiviran za bavljenje povrćarskom proizvodnjom, veli da idemo dalje. Samo, ako se ne stane na kraj pljačkama i otimačinama – ne znam kako...
Marijan Belčić

A ako nepoznatog zatuku lopatom na polju?

Priče o krađama povrtlarskih kultura u vrhuncu sezone postale su uobičajena svakodnevica. I ne samo o krađama povrtlarskih kultura, nego i kovanih ograda, bakrenih oluka s kuća, ograda, javnih i privatnih objekata... Ne ove godine. Već nekoliko zadnjih godina u nizu. Policija radi svoj posao – stalna su uvjeravanja – ali njihov domet nije viši od spoznaje da se radi o takvoj i takvoj šteti koju je počinio, u pravilu – nepoznat počinitelj protiv kojeg se podnosi besmislena kaznena prijava državnom odvjetništvu, i tako u krug. Povrćari, kao uostalom ni mnogi drugi čija je imovina ugrožena, nemaju novca za plaćanje – uz sve troškove proizvodnje – još i čuvarske službe, a kad se zađe u neformalan razgovor, pojavljuju se pitanja od kojih se čovjeku ipak malo naježi koža. Primjerice – što će se dogoditi ako nekom od iznimno iziritiranih i izmaltretiranih ljudi baš pukne film, pa u neko jutro netko u nekoj salati ili nasadu luka pronađe nepoznatog počinitelja umlaćenog lopatom? Mislit ćemo da gledamo film? Zato što smo do sada to samo u filmovima viđali, zar ne? Ili, zašto se ne smije javno govoriti ili napisati o kojim se to ili odakle nepoznatim počiniteljima radi, čak ni onda kada su žrtvama oni izvan svake sumnje poznati?! Koliko je daleko moguće nizati tako besmislena pitanja i ne činiti ništa? Malo crnog humora na kraju: kaže jedan povrćar s područja na kojem je upravo proradio sustav navodnjavanja: nismo dobro napravili. Sad će švedski stol biti samo još izdašniji. Ne za nas koji radimo. Nego za one koji čekaju da mi svoje napravimo kako bi nas - okrali.