NA OBITELJSKOM GOSPODARSTVU TANJE ŽNIDARIĆ IZ PUŠĆINA

Snijeg, voda na oranicama te mokro i gnjecavo tlo glavna su prepreka izlasku traktora, ali i poljoprivrednika u polje. Proizvođači krumpira i šećerne repe te povrtlari samo mogu gledati u nebo i nadati se suncu i vjetru koji će im isušiti zemlju nakon duge i snježne zime. Dok proizvođači šećerne repe mogu još kako-tako čekati, uzgajivači krumpira gledaju u dobro naklijan, ako ne i preklijan, krumpir, a povrtlari u velike i prerasle presadnice. Među onim zabrinutima je i obitelj Tanje Žnidarić iz Pušćina koja sa svojih 200-tinjak tisuća presadnica, uglavnom kupusnjača, čeka lijepo vrijeme. Poriluk su prethodnih dana ipak uspjeli presaditi u polje, i to više zbog nedostatka mjesta u plasteniku od 400 kvadrata, nego zbog dobrih uvjeta na polju.
Tanja Žnidarić uzgojem povrtlarskih kultura bavi se od 2007. godine. Povrtlarstvo joj je i inače u krvi budući da je rasla uz majku koja se time bavila do mirovine. Okušala se i u poslu u čakovečkoj Županijskoj bolnici, pa u Veterinarskoj stanici, da bi na kraju ipak završila tamo odakle je i krenula. Iako nije povrtlarske struke, već ima završeno stručno osposobljavanje na Pučkom učilištu i posao joj dobro ide.
- Proizvodnja je samo nastavak već dobro uhodanog obiteljskog posla. Naime, kupusnjače su pronašle svoj put do kupaca - putem ugovora s pojedinim trgovačkim kućama, pa nismo imali potrebe nešto mijenjati u asortimanu. Sadimo bijelo, crveno i kinesko zelje, poriluk, peršin i celer. Što se tiče zelja, ne uzgajamo specifično varaždinsko, već koristimo nizozemsko zelje. Radi se o hibridima koji dozrijevaju tijekom cijele sezone, odnosno imamo rane kultivare, srednje koji se beru tijekom ljeta te kasne sorte pogodne za skladištenje i kiseljenje. Bijelo i crveno zelje je i glavnina naše proizvodnje. Sadimo oko 260 tisuća sadnica bijelog zelja na godinu, 40-50 tisuća crvenog te oko 40 tisuća kineskog i još oko 120 tisuća sadnica salate tijekom 5 mjeseci sezone.
Kupci posljednjih nekoliko godina iskazuju sve veći interes, objašnjava, upravo za to kinesko zelje. Od uobičajenog se razlikuje po okusu, puno je mekanije i bolje za salatu.
- Kamo smo ga god plasirali i kome god dali za probanje, svi su bili zatečeni kako je to ukusno i fino. Proizvodnja tog zelja gotovo je ista kao i običnog, naglašava, s time da je to zelje fino i ukusno i štetnicima, naročito buhačima. Zelje pri sazrijevanju formira konastu glavicu, kao i radič, i doseže težinu od 70 dag do 3 kg.
- Imali smo već glavice i teže od 3, pa čak i 4 kg, no, one tada nisu za tržište jer su listovi pretvrdi. Najbolje je to zelje za salatu. Nareže se na rezance, malo šire od onoga za kiseljenje, dodaju se sol, ulje, ocat i češnjak. Može se kuhati i kao varivo. Zelje nema neku energetsku vrijednost jer je puno vode i može poslužiti kao tzv. dijetalno povrće. Brzrastuća je biljka i za 60 dana već formira glavicu.
Obitelj Žnidarić svoje je zelje zasijala 1. veljače, a sad su sadnice već velike i prevelike. Vele, kiša je s jedne strane dobra, no, sada im koči radove u polju s kojima debelo kasne. Lani su prve presadnice iznijeli u polje već 9. ožujka, a danas krajem mjeseca na to ne mogu ni pomišljati. To kašnjenje u proizvodnji jako će im se odraziti na proizvodnju i plasman. Naime, ukoliko ranije imaju robu, prije si naplate trud, ali i lakše financiraju daljnju proizvodnju. Tješi ih činjenica da su i drugi u takvoj situaciji. S druge strane, napominju, tješi ih najava meteorologa o nešto vlažnijoj sezoni budući da je ona iza njih bila teška i naporna. Naime, 12 ha trebalo je svakodnevno navodnjavati, a imaju samo jedan rolomat koji su danomice selili od parcele do parcele. No, visoke temparature koje su isušivale tlo bile su neumoljive i jednostavno obitelj s dvoje djece i jednim stalno zaposlenim radnikom te nekoliko žena - sezonki to nije uspjela napraviti. Posla, naime, ima stalno - od svibnja do kraja studenoga, budući da istovremeno traju i berba i sjetva, odnosno sadnja.
- To je razdoblje potpuno ispunjeno. Stalno rad, rad i rad. No, nema ništa bez dobre radne snage. Malo se namučimo, ali dobro...
Srećom, sve su sami financirali jer, kad su krenuli u posao, banke nisu bile zainteresirane za tamo neke početnike. Jedino su traktor kupili na kredit. Iako sanjaju o novoj sadilici koja bi im olakšala posao, do boljih prilika poslužit će im postojeća koja je već u poznim godinama. Ni oni sami nisu više dvadesetogodišnjaci. No, tu je sin Marinko, agronom koji će nastaviti tamo gdje su oni nastavili naslijeđen posao. Pomaže i ostalo dvoje djece - Emilija i Hrvoje, a najveći oslonac Tanji je suprug Mladen.
Vlasta Vugrinec