Na seoskom imanju Ljerke i Antuna Varge

Raspitujući se za ljude koji još drže pokoju kravicu u mjestu, Oporovčani su mi rekli: Ljudi ga još je v Oprovcu, ali kravica baš i ne...
Ipak, na imanju mlade obitelji Varga naslijeđe starijih generacija ne zapušta se. Tridesetpetogodišnjaci Ljerka i Antun Varga podižu dvojicu sinova (devetogodišnjeg Jana i četverogodišnjeg Gabrijela), uz podršku Ljerkine majke Nevenke Sabolić, i važno im je kakvu će hranu davati svojoj djeci.
Šest kravica u štalici ovim mladim ljudima nije muka ni nešto na što su prisiljeni. Naprotiv, kažu da su oboje odrastali u seoskom dvorištu, uz šalicu svježe pomuženog mlijeka, te da bi im imanje bilo pusto da nije kravica.
- Vrlo ćete često čuti u nekim krajevima Međimurja da ljudi tepaju kravica - mamica, upravo zato što je nekad jedna krava hranila cijelu obitelj. A obitelji nisu bile male..., kaže Antun Varga.
IZVOR ZDRAVLJA ZA NAJMLAĐE
Ljerka i Antun su cjelodnevnim, upornim radom zatvorili krug proizvodnje na svom malom gospodarstvu.
- Nema tu zarade. Zapravo, bolje je ništa ne računati jer se sve svodi na prelijevanje iz šupljeg u prazno, međutim, imamo ono čemu smo težili: zdravu, prirodnu hranu za našu djecu koja podrazumijeva i dnevnu dozu domaćeg mlijeka ili sira. Stajski gnoj iskoristimo za zemlju, zemlja da hranu za naše krave i bikove, a životinje prehranjuju nas i tako se krug zatvori. Posla ima puno, no, svi u obitelji radimo sve: nema nikakve podjele poslova na “muške” i “ženske”. I moja Ljerka sjedne na traktor ako ja nisam u mogućnosti. Veliki posao svakodnevno odrađuje i punica Nevenka, a ni moji sinovi ne bježe od njega. Već u ovoj dobi života raduju se kad idu hraniti telad u štalu i imaju svoje miljenike, dodaje Antun koji se posla na obiteljskom imanju prihvati nakon “šihte” u preloškoj tvrtki u kojoj je zaposlen:
- Iskusio sam i nezaposlenost te bio prisiljen prodati dio poljoprivredne mehanizacije. Upravo u takvim teškim situacijama vidite koliko je važna jednostavnost života kojoj su nas učili naši stari.
Ljerki Vargi odrastanje na seoskom imanju odredilo je i izbor zvanja:
- Po struci sam veterinarska tehničarka, a izbor zvanja u mom je slučaju bio prirodan i očekivan slijed. Od djetinjstva sam uz domaće životinje i zavoljela sam ih. Čovjek ne može raditi na zemlji i brinuti o životinjama ako to ne voli. Mi nemamo kome ostaviti krave i bikove na brizi te se moramo pomiriti s činjenicom da za nas nema pravog godišnjeg odmora... ni petka ni svetka. Snagu, izdržljivost i volju za to može stvoriti jedino ljubav, kaže Ljerka.
I u Oporovcu je sve manje kravica po štalama, ali je sve manje i djece: nekad su se oporovečki mališani znali okupljati u Ljerkinom dvorištu, kamo su dolazili po šalicu svježeg mlijeka uz koje su, na zahtjev, dobivali i žitne pahuljice ili kakao. Ljerku, Nevenku i Anutna i danas raduju takve slike u njihovom dvorištu.

Željka Drljić