NAŠA BIROKRACIJA: Kako dokazati da su mi lijekovi uništeni?

U utorak, 6. studenoga, kad je prema jugozapadnom dijelu Pušćina bujično nadirala voda Drave, koju nije uspio zadržati nasip između Gornjeg Hrašćana i Pušćina, Amalija Hergotić (66), kao i njeni brojni sumještani, samo je u očaju mogla gledati kako pokušaji susjeda, vatrogasaca, svih koji su mogli makar nešto svojim rukama napraviti da zadrže vodu i obrane kuće, gospodarske objekte ili radionice od poplave propadaju, a prelijepa obiteljska kuća kao da tone u blatnu kaljužu.
Kuća koju se najčešće moglo vidjeti u izvješćima televizijskih ekipa - plava prizemnica s potkrovljem, uređena, Međimurci bi rekli: kak cukor-škatulica. Tijekom 2012. godine kuća u kojoj Amalija živi s kćerkom Milenom, zetom Dragutinom Drvenkarom i tri unučice, Majom (13), Dijanom (11) i Sarom (9) uređena je do kraja, u svakom detalju, baš onako kako Međimurci inače svoje kuće, vlastitim rukama i poznatim marom i radinošću (uz neizbježne kredite) znaju urediti, da bi živjeli normalan, miran obiteljski život.
POPLAVA JE
POČETAK
Elementarna nepogoda, kakva je bila u Pušćinama početkom studenoga, život iznimno poremeti, no, Amaliji je poplava bila, sudeći po teškom iskustvu stečenom nakon poplave, samo prvo poluvrijeme noćne more (u doslovnom i prenesenom smislu) koja je njoj trajala još tjednima...
Njena priča je teška, slušatelju nedodirnutom katastrofom kakvu su stanovnici Pušćina iskusili možda i nevjerojatna, a uz kavu i predblagdanski ugođaj koji pokušavaju stvoriti, Amalija i njeni ukućani sada pod tuđim krovom, u kući pokojne Štefanije Posavec koju im je na raspolaganje stavio njen sin Damir Posavec, agilan i samopožrtvovan predsjednik VMO-a Pušćine, kaže:
LIJEKOVI POD
VODOM
- Hvala Bogu, svi smo živi ostali, imamo krov nad glavom dok se naša kuća ne obnovi (a sve je stvarno do kraja uništeno), nekak smo se uspjeli već i pribrati... Samo znate, psihičke su posljedice ostale... Ne samo od poplave, nego meni i od onoga što sam doživjela poslije, od ljudi koji bi mi trebali prvi biti na pomoći. Ja sam dijabetičar, a imam i drugih zdravstvenih problema, ovisna sam o inzulinu, moram se stalno kontrolirati i pikati... A moje su šprice (igle), trakice, sve kaj imam od lijekova, u onoj sili ostale u kući kad je voda dolazila. Pa znate kak je to bilo, bili ste tu – ja sam bila u potpunom šoku. Nisam ni mislila onda na svoje zdravlje, na lijekove. Pa mi nismo stigli ni dokumente ni novčanike pokupiti kako je to sve naglo došlo. Srećom, ja sam zgrabila svoj mali neseser u kojem mi je za dan-dva dovoljno svega što trebam. Da se smirim, od susjede sam si posudila normabel zbog kojeg i nisam nikakav problem sa zdravljem mogla osjetiti... Ne znam mogu li to ljudi koji nisu bili u takvoj situaciji shvatiti. Tek sam nakon nekoliko dana vidjela: pa ja nemam inzulina, nemam zapravo više ništa od mojih medicinskih potrepština!
PRISKOČILI SU LJUDI
- Za prvu silu, posudila sam najnužnije od ljudi koji su u takvom stanju kao i ja, a kad smo i ušli u kuću, badava je bilo što sam svoju kutiju s lijekovima u kojoj je bila vrećica sa svime što meni treba našla. Bili su tu Crveni križ i sanitarna inspekcija i savjetovali – niti slučajno nemojte ništa od poplavljenih medikamenata koristiti! I što drugo, zvala sam k mojoj liječnici obiteljske medicine da mi da recept da si podignem – jer tako su nas obavještavali da sve što trebamo možemo dobiti – nove lijekove, igle, trakice... Sestra mi se javila, a doktorica nije niti došla na telefon. I kad sam se s njom vidjela, prvo me pitala – zašto nisam odmah došla i kako da dokažemo da su lijekovi uništeni?! Pa kad odmah, kad sam bila u šoku, u nevolji kakvu nikome ne želim i poplavu trebam dokazati!? Hitnoj pomoći sam čak rekla – od tog šoka – da mi ništa ne treba kad su ljudi, obilazeći nas poplavljene, pitali...
ALI NE I LIJEČNICI
Kad je došla do svoje liječnice Ružice Bubić Frišćić, dr. med., u Nedelišću kako bi zatražila zamjensku količinu medikamenata i potrepština (jer inzulinsku terapiju i još neke lijekove treba dnevno), Amalija je saznala još nešto doista zanimljivo, s obzirom na to da je iz kruga stradalnika od poplave, dakle, osoba koja se javlja iz muke izvanredne situacije: za to je trebalo pisati poseban zahtjev liječničkom povjerenstvu pri HZZO-u, pa ga je liječnica i ispisala:
- Na inzulinskoj terapiji 3X dnevno dvije godine. Dobila trake, igle i lancete 10.10.2012. godine. Pacijetnica je preživjela poplavu. U poplavi, u kući, među poplavljenim stvarima su i trake, igle i lancete, pacijentica je ostala bez pomagala za liječenje šećerne bolesti, potrebno je odobrenje od strane povjerenstva za dodatnu količinu traka, lanceta i igala za šećernu bolest.
LIJEČNIK JE NEKOMPETENTAN?
Još bi se i moglo možda progutati da administracija ipak zahtijeva nekakve procedure, ali teško je prihvatiti nešto što je izravno Amalijino iskustvo.
Prvo je – kad se požalila da ne spava, da je muče more i nesanica te da treba nekakvo sredstvo za smirenje, dočekala da ju se ismijava, s usporedbama - što hoće, ne spava ni doktorica, ne spava ni sestra, tko uopće danas spava mirno, svi imaju probleme, a svi vi (stari ljudi, op.n.) biste uzeli tabletu, kao dijete dudicu, da biste spavali...
Drugo: nije Amalija dobila ni brufen protiv bolova koje trpi, a umjesto lijeka protiv masnoće u krvi, ponuđen joj je umni savjet – nemojte se prežderavati. Nakon tih besmislica dobila je i rješenje iz HZZO-a u kojem piše:
- Ovlašteni liječnik HZZO-a nije kompetentan za odobravanje povećane količine ortopedskih pomagala, osiguranica neka se obrati na direkciju HZZO-a Zagreb putem žalbe...
Potpis nečitak, šifra, štambilj i – gotovo! Zahtjev HZZO-u upućen je 15. studenoga, liječničko povjerenstvo (odnosno jedan liječnik koji, kako piše, nije kompetentan) odbija zahtjev 19. studenoga i sad bi trebalo pisati dalje, kaže Amalija:
- Dva puta su mi odbili tu molbu, a ja ne znam – ti ljudi nisu čuli da smo imali poplavu, ne mogu sami zaključiti da ja ne trebam dodatne količine, nego zamjenu za lijekove i potrepšitne uništene u poplavi, koje trebam svaki dan?! Zvala sam doktora Mladena Odića koji je te zahtjeve trebao odobriti (puno sam mu toga rekla), onda me ipak kontaktirao Nenad Glavak, viši stručni savjetnik iz čakovečkog HZZO-a, tobože da riješimo moj problem, ali sam mu rekla: sad vas više ne trebam! Kao ni moju dotadašnju doktoricu! Promijenila sam doktora opće medicine, a sve što mi je trebalo riješila sam s posudbama. Ljudi su mi donijeli trake, igle i lancete, evo imam još i tablicu normabela koji mi je susjeda posudila... Sve smo mi riješili bez tih ljudi koji samo gledaju kompjutore, propise, pravilnike, a niti gledaju niti pitaju čovjeka – kaj vam treba, kak vam pomognemo... Znate, sve budemo mi s vremenom popravili – kuću u kojoj nam je voda digla temeljne ploče i s parketima, namještaj, aparate... Ali neke rane koje su nam nanijeli ljudi, ne znam kak i kad budu zacijelile...
Marijan Belčić