Ne vjerujem u uspjeh preko noći nego u rad

Sa samo 23 godine života, Zagrepčanin Paolo Tišljarić diplomirao je režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, cijeli studij radi  u Hrvatskom narodnom kazalištu, posljednje 3 godine angažiran je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, a svoju dosadašnju karijeru okrunio je upravo tamo - asistiranjem na režiji kontroverznih „Elementarnih čestica“. Nakon radnog ljeta ovih je dana na zasluženom odmoru - u Oporovcu. Mladi umjetnik korijene naime vuče iz donjeg Međimurja.

- Baka i djed su mi iz Oporovca, a ovi drugi koji su nažalost pokojni iz Hodošana. Baka Olga iz Oporovca koja je kasnije preselila u Zagreb radila je na HRT-u te me odmalena vodila u kazalište. Prvi puta s 3 godine na „Labuđe jezero“, poslije i na opere poput „Karmen“, ma na sve živo. Moja majka se ponekad znala ljutiti – „pa to nije baš za djecu“. No, stvorila se navika i na početku srednje škole sam sam se pretplatio na sezonu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tijekom djetinjstva pa i tinejdžerskih dana inače sam imao vrlo širok spektar interesa. Zanimalo me novinarstvo, odlazio sam na natjecanja iz matematike i fizike. Ideja da bih se u životu rado bavio režijom prvi puta mi je pala na pamet u osmome razredu nakon jedne predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih koja se zvala „Vrata do“. Ipak, upisao sam Prirodoslovno-matematičku gimnaziju te uz učenje školskog gradiva danju noći provodio čitajući drame. S 18 godina iz prve sam upisao studij režije na ADU. Nije bilo lako – trebalo je znati povijest drame, kazališta, umjetnosti općenito, pripremiti vlastite radove. Prođete toliko tih „krugova“ da na kraju i sami uvidite jeste li ili niste za to.  Sam studij također je bio zahtjevan. Na tom faksu ste od jutra do mraka, nema onog – sad idem na predavanje pa ću doma učiti. Već na prvoj godini studija počeo sam i raditi, asistirati u Dječjem kazalištu Dubrava da bih ubrzo prešao u HNK.  Prvi jači angažman dobio sam kod slovenskog redatelja Tomaža Pandura te asistirao u režiji Euripidove „Medeje“ ( Alma Prica u glavnoj ulozi) prije 3 godine na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dogodine sam na istoj manifestaciji bio asistent u predstavi „Dundo Maroje“, a ove u „Elementarnim česticama“. Čitavo vrijeme uz mnoge druge, beskrajno mi je pomogao i mentor Ozren Prohić, govori za List Međimurje Paolo koji je osim niza asistencija i sam već režirao brojne kazališne komade.

Podsjetimo, zbog scena golotinje i nasilja, predstava Elementarne čestice rađena po istoimenom romanu francuske spisateljske zvijezde Michela Houellebecqa izvođena je uz policijsko osiguranje. – Roditelji su me nazivali jesam li dobro, brinuli su. No, dosta toga su napuhali i mediji. Na kraju je predstava preseljena u sam Dubrovnik. Dubrovčani su je u svih 5 dana izvođenja odlično prihvatili. Bilo je doduše nekoliko pojedinaca koji su napustili publiku, no to su iznimke. Nas ekipu sve što se događalo dodatno je povezalo i motiviralo da budemo još bolji. Dogodio se inat, priča Paolo.

Odmor u Međimurju

Posljednje tjedne kolovoza Paolo je proveo u Međimurju. Kod bake i djeda koji dio godine žive u Oporovcu, a dio u Zagrebu uživa u svakodnevnim poslovima. –Pomažem u vrtu i voćnjaku, a najveći mi je gušt, što će ljudima ovdje možda biti i čudno – ubrati krušku ili jabuku izravno sa stabla. Volim i voziti bicikl, i to mi je odmor, kaže. Paolo voli i međimursku gastronomiju. Omiljeno mu je jelo, bez razmišljanja kaže - pretepeni grah kojeg je prvi put kušao još kao dječarac. Što se tiče poslovnih planova, uz ostalo, najesen kreće „obnavljati“ svoju studentsku predstavu „Gospoda Glembajevi“ te onu na kojoj je diplomirao „Nesporazum“ kazališta Gavella. Kad ga na kraju pitamo ima li zapravo u Hrvatskoj još mladih redatelja s toliko angažmana, skromno odgovara „da baš i nema“. -Imao sam sreću i dobio prilike puno raditi od samog početka studija. Profesori su me podržavali, puštali s nastave, često mi gledali kroz prste. Ali smatram da je to zapravo i ključan način da postanete redatelj jer režija se baš i ne može učiti iz knjige. Ne vjerujem u uspjeh preko noći nego rad, i samo rad, zaključuje Paolo.