Neutemeljeni napadi na Zrinske i Frankopane

Tjednik “Međimurje” u br. od 28. svibnja 2013., na str. 3., u rubrici “Aktualnosti” donosi članak V. Trstenjaka pod naslovom: “Povjesničarka Nataša Štefanec, Kult Zrinskih izgrađen je na trenutku neuspjeha i gubitništva”. Teško je povjerovati da jedna ugledna povjesničarka i profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu može u tako kratkom tekstu iznijeti toliko povijesnih fasifikata, kao što je to učinila spomenuta doktorica znanosti.
Iako je nekorektno komentirati jedan neautorizirani tekst, ipak to činimo zbog relevantnosti teme, jer se Dan Međimurske županije slavi zajedno sa Spomendanom pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Naime, Hrvatski sabor je 28. listopada 2011. donio odluku da se “dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana primjereno i dostojanstveno obilježava kao spomendan na Zrinske i Frankopane kao simbola žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine uz geslo - Navik on živi ki zgine pošteno”.
Izostavljamo komentirati činjenicu da je profesorica Nataša Štefanec svojim pamfletom i izjavama o kultu Zrinskih i Frankopana u hrvatskom narodu grubo napala i uvrijedila Hrvatski sabor kao najviše predstavničko tijelo Republike Hrvatske, tvrdeći da je slavljenje spomenutog spomendana “domoljubno prenemaganje“ i “slavljenje mitomanske prošlosti” Zadržat ćemo se samo na dva iznesena gruba povijesna falsifikata: prvo, da “Zrinski nisu znali da ginu za Hrvatsku” te da “su bili sve, samo ne mučenici” i drugo “Zašto slavimo pogubljenje, a ne život ?”.
Prvo, knezovi Zrinski i Frankopani bili su neovisni vladari na svojim velikim posjedima koji su obuhvaćali prostor gotovo čitave srednjovjekovne Hrvatske, dok su samo u neznatnoj mjeri bili vazali hrvatsko-ugarskih kraljeva. S vremenom su postali dvije narodne, ali ne i vladarske dinastije. U hrvatskoj povijesti ostavili su dubok i neizbrisiv trag. Zrinski i Frankopani su već od XI. stoljeća sudjelovali u gotovo svim političkim, vojnim, kulturnim i gospodarskim zbivanjima u Hrvatskoj, a hrvatskom su narodu podarili dvanaest banova, književnika, graditelja mnogobrojnih utvrda, gradova, kaštela, crkava i samostana. Ukratko, svojim su značenjem, kulturom i utjecajem nadvisili mnoge svoje suvremenike. Ali, ono čime su oduševili Europu bila su bojišta i junačka obrana od osmanlijskog osvajanja. Zrinski i Frankopani bili su višestoljetni nositelji i branitelji hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Zbog toga je Zrinsko-frankopanski otpor dinastiji Habsburgovaca (1664.-1670.) i njihovom pokušaju da unište hrvatsku državnu samosvijest i suverenost, a koji je bio okončan 1671. godine pogubljenjem bana Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, postao u hrvatskom narodu simbolom otpora svakoj tuđinskoj i ugnjetačkoj vlasti. U tom smislu, napisao je povjesničar Josip Boesendorfer, “s kućom Zrinski ne može se usporediti nikakva kuća koga vladara evropskoga”. Govoreći u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861. Ante Starčević je za Zrinske i Frankopane rekao da su bili proglašeni veleizdajnicima i urotnicima “samo zato, jer se Nemcem htelo hervatskih imanjah”, a 27. siječnja 1866. u istom je Hrvatskom saboru naglasio, da se sav grijeh Zrinskih i Frankopana sastojao u tome “da bijahu bogati i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu”. Toliko o tvrdnji povjesničarke Nataše Štefanec da “Zrinski nisu znali da ginu za Hrvatsku”. Sapienti sat!
Suprotno svemu tome autorica čak jedanaest puta u svom predavanju navodi riječi “danas” i “današnji” uspoređujući djelo Zrinskih i Frankopana s “Hrvatskom u današnjem smislu”.
Druga činjenica koja muči našu “uglednu” povjesničarku je pitanje “zašto je i danas toliko važan i naglašen jedan moment pogubljenja i mučeništva, a ne ostali vidovi njihova života, i to stoljećima iznimno uspješna života”? Čudimo se da je kritičarka kulta Zrinskih i Frankopana u hrvatskom narodu najednom, nakon što je Petra Zrinskog proglasila “naivcem”, a članove obitelji Zrinskih i Frankopana da su „bili dinasti, veleposjednici i aristokrati, dakle sve samo ne mučenici”, najednom o njima rekla da su bili “stoljećima iznimno uspješna života”? Ali vratimo se temi, koja posebno muči dr. Natašu Štefanec, a to je - mučeništvo!
Pravi smisao žrtve života darovanog za drugog otkrilo je i osmislilo tek kršćanstvo. Prvi i najveći blagdan kršćanstva, Uskrs povezan je s trodnevljem nazvanim Veliki tjedan, u kojem se promatra i slavi smrt Krista Otkupitelja. Zbog toga je u kršćanskoj tradiciji nastao običaj da se svi Božji ugodnici ili sveci slave i časte upravo na dan njihove smrti.
Europski narodi prožeti takvim razmišljanjima oduvijek su slavili dan smrti svojih nacionalnih velikana ili heroja kao nacionalni blagdan. Prisjetimo se samo dana smaknuća svete Ivane Arške u Francuskoj ili smrti Tome Mora i Ivana Fišera u Engleskoj pogubljenih od Henrika VIlI. kao «veleizdajnika» ... Slavljenje smrti nekog velikana nije rekvijem, to je radosno klicanje u znak zahvalnosti onima koji su nas zadužili svojom žrtvom, obogatili svojom žrtvom i dali nam primjer kako se i mi trebamo boriti za svoju Domovinu. Spomendani smrti nacionalnih mučenika predstavljaju i dan zahvalnosti za ono što su za nas učinili. Nemajući vlastitu državu s prerogativima djelomičnog suvereniteta, Hrvatska nije mogla valorizirati i kapitalizirati svoje nacionalne mučenike, kao što su to učinili veliki europski narodi, «gurajući» svoje nacionalne heroje u svetačke redove. Uspoređujući zadnje trenutke života Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana s onima svetih Ivana Fišera i Tome Mora usuđujemo se konstatirati da svetost hrvatskih nacionalnih mučenika ne zaostaje za svetošću svetih engleskih mučenika. Dapače! Analizirajući pismo Petra Zrinskoga njegovoj supruzi Katarini i pismo Tome Mora kćeri Margariti, možemo uočiti frapantne sličnosti. Smirena, uzorna i svetačka smrt Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana kao i načelo mladoga Frana : »Navik on živi ki zgine pošteno», te oproštajno pismo Petra supruzi: «Moje drago serce ... Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravlen, niti se plašim», pokazuju da su hrvatski mučenici bili duboko religiozne osobe koje su mogle poniknuti samo u specifičnim okolnostima hrvatskog religioznog ozračja. Snaga njihove žrtve nadahnjivala je plejade hrvatskog naraštaja, što je dobro uočila i habsburška politika zabranjujući da se na dan njihove mučeničke smrti moli za njih i služe rekvijemi. Dapače, željela im je uništiti i grob i iščupati njihovo oslobodilačko djelo iz sjećanja hrvatskoga naroda. Zato je Družba «Braća Hrvatskoga Zmaja», čuvajući uspomenu na mučenike Zrinsko-Frankopane, imala pravo kada je 1919. godine, upravo na dan njihovog pogubljenja, 30. travnja, prenijela njihove posmrtne ostatke u zagrebačku prvostolnicu, središte hrvatskoga katoličkog naroda. Od tog trenutka zagrebačka katedrala je postala najznačajniji i najveći hrvatski mauzolej, ali i hrvatski Panteon, hram nacionalnih mučenika - svetaca, srce Hrvatske, na kojem su se odgajali naraštaji Hrvata, a čije je značenje neponovljivo oslikao svojim stihovima A. G. Matoš: »Dok je srca, bit će i Kroacije»!.
Zbog svega navedenoga ne samo da je potrebno već je nužno, da Dan Međimurske županije ostane 30. travanj, kako je to ustanovljeno 1994. godine odlukom Skupštine Međimurske županije. Boraveći i djelujući u Međimurju 125 godina Zrinski su sve do svog tragičnog i mučeničkog skončanja od svih hrvatskih velikana ostavili najveći trag upravo u Međimurju, zbog čega se Međimurska županija smije, može i mora ponositi njihovom žrtvom života, kojom je bila zaorana nova brazda na hrvatskoj njivi slobode, a plodove tog rada uživa upravo naša generacija.
Nemojmo se poistovjećivati s Habsburgovcima kojima nije smetao nadnevak 2. rujna 1546., kada je Nikola Zrinski stupio u posjed Međimurja, ali im je smetao 30. travnja 1671., nadnevak mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, jer su znali da se glasovita povijesna izreka Tertulijana « Sanguis martyrum, semen christianorum» (Krv mučenika, sjeme je novih kršćana) može pretvoriti u nacionalnu metaforu: «Smrt mučenika Zrinskih i Frankopana još je jedno od ishodišta hrvatske državnosti!» Ne dopustimo da netko iščupa iz srca hrvatskog čovjeka mučeništvo Zrinskog i Frankopana, jer će čupajući tu uspomenu na velike hrvatske mučenike iščupati i njegovo srce. Svojim pamfletom o hrvatskim plemićkim obiteljima Zrinskih i Frankopana dr. Nataša Štefanec ne samo da je obezvrijedila struku kojom se bavi, već je potvrdila prastaru hrvatsku činjenicu, da su najveći neprijatelji Hrvatske, njezine kulture i njezinih povijesnih, etičkih, moralnih i nacionalnih vrednota zapravo, svjesno ili nesvjesno, sami Hrvati. “Perditio tua de te, Croatia”! (Tvoja propast Hrvatsko, dolazi od tebe same!)
Matica hrvatska – Ogranak Čakovec, Družba „Braća hrvatskog zmaja“ – Zmajski stol Čakovec, Zrinska garda Čakovec