Ni nakon 20 godina ne zna se gdje je Ivan Oreški

Punih dvadeset godina Mirjana Oreški iz Čakovca ne zna gdje je njezin suprug Ivan, branitelj koji je 11. rujna 1991. godine krenuo put Vukovara kao pripadnik Policijske stanice Čakovec - Policijske uprave varaždinske. Kako puna dva desetljeća živi s činjenicom da se Ivan vodi kao nestali branitelj, kako izgleda njezina obitelj i što radi, Mirjana nam je otkrila u razgovoru u kojem ne može pobjeći od emocija. Ni ona, ni drugi sugovornici, ni promatrači.
Mirjana Oreški živi s kćerkom Majom (32) i njezinim suprugom Dinom Bradarićem. Starija kćerka Mihaela (35) živi u Pleškovcu sa suprugom Krešimirom Jurčevićem i minulog je tjedna zauzimala krevet u čakovečkoj Bolnici očekujući porod. U obitelj Jurčević, a time i u obitelj Oreški, dolazila je prinova. Jedan život na putu, jedan se još uvijek traži.
Mihaela Jurčević je magistra ekonomije i radi u Policijskoj upravi međimurskoj u odjelu gospodarskog kriminala. Maja Oreški Bradarić je defektologinja. Radi u čakovečkom Centru za odgoj i obrazovanje i obožava svoj posao. Majka ove dvije sjajne mlade dame, Mirjana Oreški prepričava nam početak ratnog puta svog supruga.
- Moj je suprug otišao u Vukovar 11. rujna 1991. Tada je njih oko dvije stotine iz PU varaždinske - stanice Čakovec išlo prema Slavoniji. On je zapravo s 31. prosinca 1990. trebao biti umirovljen. U policiji je počeo raditi 1971., i to na granici. Mirovinu su mu odbili, uz obrazloženje da dolaze mladi policajci koje će trebati educirati i tako su ga zadržali na poslu. Imao je 41 godinu kad je otišao u Vukovar. Nije bio svjestan u što ide. Mislio je da ide održavati javni red i mir, kao 1982. na Kosovu. Tako sam mu i kofer spremila, od službene uniforme do tenisica i karata za kartanje da prekrati vrijeme - priča Mirjana Oreški.
Je li Vam se uspio odmah javiti iz Vukovara?
- Kćeri i ja bile smo žalosne jer su se neki ljudi javljali svojim obiteljima već prvog i drugog dana, a on se nama javio 13. rujna popodne. Kad su u Čakovcu bile uzbune, odlazile smo u podrum, a telefon ostavljale na stubištu da ga čujemo bude li zvonio. Jednom takvom zgodom muž me pitao što radim u stanu kad je kod nas uzbuna i pitao gdje su djeca? Oni su tamo sve znali.
Što Vam je tada pričao?
- Ništa nije govorio, samo to da su dobro. Ali glas mu je govorio dovoljno. Znala sam da nije dobro. U početku se javljao svaki dan i uvijek bismo i Mihaela i Maja i ja razgovarale s njim. Međutim, kako se 28. rujna nisu mogli vratiti za Čakovec, javljanja su bila sve rjeđa. Svaka tri dana, pet, sedam dana. Kako kada. Pratila sam vijesti i znala otprilike kako stvari stoje, ali od njega nisam saznavala ništa. Kad bih i pitala Ivana kako je, nije mi odgovarao konkretno. Samo bih prepoznala nervozu već zbog samog mog pitanja.
Suze posljednjeg poziva
Kad Vam se suprug zadnji put javio?
- Zadnji put je nazvao 4. studenoga u 4.50 sati. Pitao me jesam li napravila sve što se mora u vinogradu, provjerila antifriz u autu, sve što je podrazumijevalo da inače on učini kad se bliži zima. Tog sam mu jutra rekla da ću probuditi kćeri da se čuju s njim, a on je sa sjetom u glasu rekao: “Molim te, nemoj, nemoj mi ih davati na telefon.” Maja i Mihaela čule su da razgovaramo i bilo mi je jako teško. Kako zbog muža, tako zbog cura. Samo su spustile glavu i potekle su im suze. Tu sliku nikada neću zaboraviti. Tada sam bila svjesna da je teško, teže nego slutimo.
Nakon toga Vam se javio tadašnji načelnik Policijske stanice Marijan Varga. Što Vam je rekao?
- On se javio već idući dan i pitao kako sam. Zatekao me na poslu i ubrzo smo dogovorili da se sretnemo kako bi mi pokazao telefaks u kojem piše da Ivan ima prijelom desne potkoljenice. Primirila sam se. U vijestima smo svi slušali da je u Vukovaru užas i pakao, a ja sam se rukovodila logikom da je u bolnici donekle na sigurnom - kaže Mirjana.
U danima koji predstoje svjedočila je pričama iz okruženja da je njezinom suprugu amputirana noga. Potvrdio joj je to jedan Ivanov kolega iz Brezja. No, reći će Mirjana, “život je vredniji od jedne noge”.
Glas nepoznatog: Kaže da vas puno voli
- Na koncu je ispalo da mu je granata raznijela petu i da su mu amputirali potkoljenicu jer ju je zahvatila gangrena. Došle smo u to vrijeme do jednog broja mobitela koji je valjda bio jedini u gradu. Zvale smo po cijele dane, svakih 15 minuta. Mobitel je uglavnom bio isključen, a kad bismo dobili vezu, javio se čovjek koji je očito imao veze u bolnici. O tom čovjeku ne znamo ništa, ali smo po njemu tati slale poruke - priča kćerka Maja koja je “čovjeka s mobitelom” jednom zgodom dobila dva dana uzastopno, što je bilo poput zgoditka na lutriji.
Osobito emotivno bilo je 15. studenoga, kad je supružnicima Oreški godišnjica braka.
- Kad sam posljednji put razgovarala s tim čovjekom, rekao je da je tata sretan što ima vijesti o nama i završio: “Poručuje vam da vas puno voli.” To je bilo zadnje - priča Maja.
- Ja sam tog dana zvala PU Vukovar. Pitala sam mogu li mom mužu poslati poruku u bolnicu, ali svi su odgovori bili niječni. S druge strane me čovjek pitao je li mi jako važno da Ivan primi tu poruku baš tog dana. Rekla sam: “Da, jako mi je važno.” Poruka je bila prenijeta. Čovjek s kojim smo se uspijevale čuti na mobitel rekao je da je muž poruku tada dobio - priča Mirjana.
Nada... može
trajati vječno
Sljedeći događaji vezani uz Ivana Oreškog i njegovu obitelj ovdje vezani su uz pad Vukovara, konvoj branitelja koji su se vratili s ratišta i činjenicu da Ivana nije bilo među njima.
- Nije ga bilo na popisu, ali su nam govorili da će biti prebačen Dunavom na neki način. Bilo je tu kojekakvih varijanti, ali ništa se nije konkretno događalo iako su i ranjeni ljudi dolazili. Išla sam i u Varaždin kad su dolazili naši, ali znala sam da idem uzalud - kaže supruga Ivana Oreškog.
Obilazila je Crveni križ, saborske zastupnike, kontaktirala osobe s kojima ni na koji način u životu ranije nije bila povezana - kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i Njemačkoj.
- Tijekom 1992. godine rečeno je da se neke ljude vodi kao nestale. Doduše, trajao je rat, pa se o tome govorilo u rukavicama. Do 1994. godine intenzivno sam se nadala Ivanovom povratku, bila sam očajna. Kad se počela otkapati Ovčara 1997. i identificirati ostaci iduće godine, bila sam u Zagrebu više nego doma - kaže Mirjana.
- Zli jezici doma govorili su da znamo gdje je tata, ali da ne želimo reći - priča Maja o nevjerojatnim komentarima kojima su bili svjedokinje.
Brojni kontakti koje su uspostavile ciljano i posve slučajno navodili su ih na to da je Ivan Oreški završio u Sremskoj Kamenici. Mnogi su bili spremni pomoći, angažirali su se, ali bez rezultata. Maja priča o slučajnom poznanstvu s ljudima iz Novog Sada koji su pokazali iskrenu spremnost da surađuju.
- Jedan je prijatelj iz Novog Sada, za Miloševićevog režima, pokušavao je saznati bilo što o tati, pa mu je i policija kucala na vrata. Pretpostavljamo da je, zahvaljujući njemu, nađena jedna N.N. grobnica u Novom Sadu. Ta je informacija proslijeđena do pukovnika Ivana Gruića koji je u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nadležan za ekshumaciju i identifikaciju. Tijekom 2000. godine naši kontakti iz N. Sada došli su do spoznaje da čak ni ljudi koji su radili u bolnici u Sremskoj Kamenici nisu znali da je u bolnici bilo zarobljenika s hrvatske strane. Čini se da se puno toga odvijalo u velikoj tajnosti, a zanimljivo je da nas na Sremsku Kamenicu navodi više izvora koji su potpuno neovisni jedni o drugima. Neki ljudi samoincijativno su nam se javljali jer su znali da tražimo oca - kaže Maja.
Danas
Ljudi umiru i nema ih, ali im bližnji imaju gdje zapaliti svijeću. Vi i Vaša obitelj takvo mjesto nemate. Kako s time živite danas, nakon punih 20 godina?
- Ni sama ne znam. Bila sam zaokupljena Majom i Mihaelom jer su one bile 11 i 15 godina kad je Ivan otišao na ratište. Samu sebe sam iščupala iz očaja jer nisam smjela klonuti zbog naše djece. Uvijek se nešto događalo. Išle su u školu, pa na fakultete, pa vjenčanja, sad Mihaelin porođaj. Nekako dani prolaze i drži vas ono što tijekom dana planirate s obitelji, dolazi i unuče, ali u konačnici vidim da se ponovo odmičem od svega što nije unutar moja četiri zida. Ranije smo se mi žene iz udruge češće nalazile, ali sada je to već rjeđe. Život ide dalje, a ono što nosimo u sebi... Svijeću Ivanu zapalimo u Lopatincu i Čakovcu kraj spomen-ploča i kod kuće. Ako Ivanove ostatke nađu, bit će pokopan u Lopatincu, odakle je rodom.
Aleksandra Ličanin

Maja Oreški Bradarić: Ja se još uvijek nadam da će tata doći. Koliko god je to nerealno.
Mirjana Oreški: I nadam se i ne. Pomalo me i nada napušta.

Noćna mora od rujna do prosinca
Mirjana Oreški: Nama 11. rujna počinje noćna mora i traje do kraja godine. Dok ne prođu kritični mjeseci u kojima je Ivan bio u Vukovaru, božićni blagdani i doček Nove godine, svakodnevica je teška. U proljeće, kad vidim žene i muževe kako šeću, ne znam bih li se zatvorila doma ili... (al)

Prepoznavanje ostataka
Mirjana Oreški: Bila sam na prepoznavanju ostataka branitelja s Ovčare. Ništa. Ivanovi ostaci bili bi prepoznatljivi jer je na lijevoj ruci imao žicu iznad lakta koju nije izvadio nakon što mu je operativnim zahvatom stavljena. Ključna kost mu je krivo srasla nakon lomljenja

Stan
Mirjana Oreški: Kad sam 1992. htjela otkupiti stan u kojem živim i danas, uvjeravali su me da to ne mogu jer nisam ja nositelj stambenog prava, već suprug Ivan. U to sam vrijeme imala sreću što sam postala kontakt osoba s ministrom Ivanom Jarnjakom. Iskoristila sam jednu priliku i zamolila da privatno porazgovaramo. Ispričala sam mu što se događa oko otkupa stana, a on nije mogao doći k sebi od toga što je čuo. Promptno se javio u Čakovec i sve je odrađeno začas. Takav problem druge obitelji nisu imale, samo mi. (al)