Nikako do svog prava!

Poštovani, po prvi put vam se obraćam, prisiljen strašnom situacijom iz koje ne znam kako izaći, i to kao osoba ozlijeđena na radnom mjestu (građevinarstvo), koja ozljeda je nepriznata iz razloga što poslodavac nije želio ispuniti upitnik o povredi na radnom mjestu. Zbog navedenog sam na bolovanju od 22.11.2012.
Poslije operacije kralježnice, koja je bila neophodna nakon ozljede (Dg: Extrusio disci i.v.L4.L5., Lumboischialgia bill. praec. I. sin. - Paresis n. peronei sin), rehabilitacije, nerazumijevanja najbližih i okoline, križnog puta odlaska iz obiteljskog doma, rastave braka, još u ovoj lijepoj našoj nisam uspio ostvariti pravo na naknadu plaće (bolovanje) jer poslodavac jednostavno ne isplaćuje navedeno (po zakonu HZZO-a poslodavac treba isplatiti bolovanje i poslije potražuje refundaciju). I dalje sam u radnom odnosu, ali za sada još uvijek radno nesposoban, što znači da ne mogu radno ostvariti sredstva za elementarne životne potrebe! Pokušao sam raditi obične kućne poslove i oko okućnice, ali posljedice nakon operacije kralježnice su zaostale i rade mi velike probleme. Jednostavno nisam sposoban na isto. Bolovi i nemoć koja nastupa uskoro nakon napora priječe mi raditi.
Inače, po Ustavu RH, konkretno prema članku 56., “svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”. Članak 57. glasi: “Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom”. Po članku 58., “slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život”. Uglavnom, sve ljiepo piše u Ustavu kako bi trebalo biti, ali nažalost nije. Očito u ovoj državi isto ne funkcionira samo tako. Čovjek se utapa u vrtlogu nesreća i svi to gledaju kao da je nitko i ništa. Po Ustavu (članak 62.) obitelj je pod osobitom zaštitom države. A gdje je tu država u mojem slučaju, i to unazad godinu dana? Dovela me na prosjački štap. Zar uistinu nitko neće odgovarati u mojem slučaju? Zar tako mora biti? Zar ne postoji nitko u ovoj državi da riješi moju situaciju, da barem dobijem novce da si mogu kupiti ono najpotrebnije - hranu, i to sada kada mi je najteže u životu?
Dana 24.7.2013. podnio sam prijavu kod nadležnog tijela (Državni inspektorat, Područna jedinica Varaždin, Ispostava - Odjel inspekcijskog nadzora u Čakovcu), o neisplaćenoj plaći (bolovanju), koju je nadležna inspektorica proslijedila na Korčulu (sjedište mog poslodavca). Na više upita i inzistiranja ista je vraćena nakon nekoliko mjeseci zbog pomanjkanja moje izjave, na koju me nitko nije upozorio, tj. istu nitko nije tražio po službenoj dužnosti (kada čovjek krene boriti se za svoja prava mora znati više od zaposlenih u birokraciji!). Stoga sam 18.9.2013. dao izjavu na zapisnik, koja je potom proslijeđena na Korčulu na obradu. Do danas ništa nije riješeno, a kako mi je dano na znanje, niti neće biti. Odugovlači se sa svih strana.
U međuvremenu sve je krenulo po zlu: rastava, preseljenje kod brata i majke, nerazumijevanje i ravnodušnost okoline. I dalje bez primanja, nakon odugovlačenja, obratio sam se u ustanovu socijalne skrbi. Prvi put je nakon moga izlaganja situacije poštovana gospođa socijalna radnica “udarila” odmah da me prema Obiteljskom zakonu moraju izdržavati djeca i žena. Ispalo je da nemam nikakva prava. Sada rastavljen i bez imovine, pokretne ili nepokretne, 11.10.2013., bez ponosa, bez materijalnih sredstava, na milost bratu i materi (brat ima status hrvatskog branitelja, a mater 80 godina), dolazim kod gospođe socijalne radnice, koja mi uz svu moju situaciju objašnjava moja prava (“trebalo bi...”). Uglavnom, po njoj ne pripada mi nikakvo pravo na pomoć. Nije problem u tome da nemam prava, nego u načinu na koji se socijalna radnica ponijela - podsmješljivom, provokativnom. Kao da mi nije dovoljno teško bez tuđih podsmijeha, izrugivanja. Još uvijek ne mogu doći k sebi zbog takvog ponašanja.
U ovih godinu dana naslušao sam se zakona i onog “trebalo bi”, a ja još uvijek na početku. Bez novaca, ostavljen od države, na milost i nemilost poslodavcu, bez ikakvih prava (osim zdravstvenog, koje mi je neophodno u ovoj mojoj nesreći). Ostao sam bez svega. Nije problem u iznošenju prava koja nemam, nego u načinu podsmješljivom, provokativnom, kao da poštovanoj gospođi smetam u njezinom birokratskom miru i zasluženoj plaći koju sam do jučer i ja sufinancirao, prezentiranju prava i obaveza gospodstva iz socijalne skrbi, javne ustanove koja se financira iz državnog proračuna koji mi svi radno sposobni punimo.
Eto, iznio sam još jedan problem, koji je posljedica krize u državi koja traje već nekoliko godina i koja uzima svoj danak, nemilosrdno napada i uzima sve do temelja. Pitanje ostaje: kako da običan čovjek sve to preživi i dokle će moći izdržati, kad mu preko noći prestaju sva prava, ostaje bez ičega, a još jučer je sve imao - ako ništa drugo, barem je mogao jesti i piti. A sada dolazi sve u pitanje. Sramotno je da u 21. stoljeću čovjek mora moliti za koru kruha, i to nakon što je cijeli život radio, trudio se.
Istovjetan primjerak dostavljen je i Vladi RH.
Čitatelj
(podaci poznati
Uredništvu)