NIKOLA BARIČEVIĆ, TAMBURAŠ I CIMBALIST IZ ČAKOVCA

Tridesetogodišnjeg glazbenika iz Čakovca Nikolu Baričevića glazbi je još u osnovnoj školi približio pokojni Stjepan Bujan Stipić koji je prije dvadesetak godina vodio školski tamburaški sastav u Šenkovcu. Naučio ga je svirati sve tamburaške instrumente. Posljednjih godina privukao ga je cimbal, pa je danas jedan od rijetkih svirača tog instrumenta u Međimurju, ali i Hrvatskoj. Priča nam što ga je privuklo tom instrumentu:
- Za sviranje cimbala odlučio sam se u vrijeme kada je u Zagrebu organizirana priredba Međimurje u Lisinskom. Potaknulo me to što u ono vrijeme u Međimurju nismo imali glazbenika koji svira taj instrument. Od oko 300 međimurskih izvođača koji su nastupili u Zagrebu, mi smo morali pozvati Andriju Maronića iz Đurđevca da nam svira cimbal. A prije 60 ili 70 godina u svakom međimurskom selu bio je barem jedan cimbalist. Onda sam pomislio da to ne može biti tako komplicirano da ga ja ne bih mogao naučiti.
Kako ste ga onda zasvirali, uz čiju pomoć?
- Prvi cimbal posudio sam od Željka Kolarića iz Veselih Međimuraca. Pri učenju mi je pomogao Alan Kanski, cimbalist i voditelj orkestra zagrebačkog Lada. Njega sam upoznao nekoliko godina prije toga, kada sam s Gustijem Draksarom svirao na koncertu Za srce i dušu u zagrebačkoj Tvornici kulture. On je tamo došao svirati cimbal. Tako mi je Kanski, kad sam nabavio prvi cimbal, došao naštimati instrument i pokazao mi je kako se svira. Sve ostalo bilo je na meni. To je bilo negdje prije šest godina, odnosno godinu dana nakon koncerta Međimuraca u Lisinskom. Prije tri godine sam od bivšeg međimurskog župana Branka Levačića kupio cimbal. Kasnije sam ja učio svirati Kolarićevog sina Nevena, tako da smo, mislim, sada mi jedini Međimurci koji sviraju taj instrument. A i u cijeloj Hrvatskoj nas nema mnogo. Znam da ga sviraju Marko Širec iz Ferdinandovca, Kanski, Aleksandra Namjesnik iz Novigrada Podravskog i Dubravko Češnjak, član Tamburaškog orkestra HRT-a. Mi sviramo velike koncerte s koncertnim instrumentima. Još desetak izvođača svira manji, prijenosni cimbal, i to je sve. Znam reći da jedni znaju svirati cimbal, a drugi njime barataju, odnosno koriste se njime.

ONE MAN BAND

Počeli ste kao tamburaš, a tambure i danas rado svirate. Koja je razlika između ta dva žičana instrumenta?
- Osnovna razlika je u tome što su tambure trzalački žičani intrument, a cimbal udaraljkaški. Njime se batićima udara po žicama. Osim toga, bitno je da se na cimbalu mogu svirati melodija, harmonija i ritam u isto vrijeme. To znači da izvođač sam ima kompletan nastup. Na tamburama je to već teže izvedivo.
Je li cimbal tražen instrument? S kim i gdje ga svirate?
- S cimbalom mogu nastupati i sam. Obično je to prilikom održavanja kulturnih priredbi kao što su promocije knjiga, otvaranja izložbi i slično. No, imam i samostalnih nastupa u okviru glazbenih priredbi, a sviram i s orkestrima. Prije tri godine sa Županijskim tamburaškim orkestrom svirao sam na osječkom Festivalu tambure. Na istom festivalu nastupio sam i s varaždinskim Varteksovim tamburaškim orkestrom. Sudjelovao sam u snimanju HTV-ove emisije Lijepom našom u Nedelišću. Zadnji mjesec protekle godine bio sam angažiran u varaždinskom restoranu Verglec. Tamo sam svirao u pratnji brata Dine ili Željka Grahovca, kako kada. Sviram sa svima kome zatrebaju cimbal ili tambura.

OTAC ROCKER, SINOVI TAMBURAŠI

I brat Dino je glazbenik. Može se reći da ste glazbeno talentirani. Imate li u obitelji još glazbenika?
- Brat je tamburaš kao i ja. Ali je on, za razliku od mene, završio osnovnu glazbenu školu. Učio je svirati trubu. No, počeo je u školskom sastavu u Šenkovcu, kao i ja. U obitelji nam je jedino otac Božidar bio glazbenik. Jedno je vrijeme svirao bubnjeve u Demonima. Bio je i član nekadašnjih Talismana. On podržava naše bavljenje glazbom, ali nam ne može oprostiti što smo tamburaši. On je rocker i draže bi mu bilo da smo i mi. A mi zapravo sviramo sve. Ovisno o događaju, zabavi i zahtjevima publike. To znači i rock i međimursku narodnu, ali i klapsku pjesmu.
Niste glazbeno obrazovani. U kojoj Vam mjeri to otežava sviranje?
- Da sam zavšio makar i osnovnu glazbenu školu, bilo bi mi puno lakše svirati. U školi se stječe temeljno znanje koje ja sada moram skupljati na sve načine. Moram pitati ljude i snalaziti se kako znam da bih došao do nivoa koji mi ne bi bio nikakav problem da sam se glazbeno obrazovao.
Što je s tamburaškom glazbom? Gdje i s kim ste djelovali i nastupali?
- Spomenuo sam da me u OŠ Šenkovec, od moje 12. godine, učio svirati Stipić. Poslije je više nas iz školskog tamburaškog sastava završilo u sastavu KUD-a Mačkovec pod vodstvom Željka Grahovca. U to sam vrijeme svirao sve tambure. Započeo sam s bisernicom, a završio na berdi. S mačkovečkim Svircima svirao sam oko 15 godina. Još uvijek znamo tu i tamo zasvirati. Kao sastav, svirali smo na festivalu u Pitomači, na krapinskoj Krijesnici.

OBITELJSKI RESTORAN

Glazbom se ne bavite profesionalno. Može li se ipak od nje danas živjeti?
- Može se zaraditi, ali ne kao nekad. Moglo bi se i živjeti, ali ne u Čakovcu. Za to je potrebno djelovati u nekom većem središtu, Zagrebu, Ljubljani...
Što ste po struci i čime stječete sredstva za život?
- Po struci sam inženjer agronomije. Donedavno sam radio u Agromeđimurju, a sada se namjeravam uključiti u obiteljski posao. Otac i majka imaju restoran u Njivicama na Krku, pa ćemo svi, uključujući i brata Dinu, u sezoni raditi tamo. Preostali dio godine brat i ja bavit ćemo se glazbom.
R. Topličanec