NOVO SELO NA DRAVI: Nitko više nema 150 grla stoke!

Legenda kaže da je Novo Selo na Dravi (davno, davno) zapravo nastalo na riječnom otoku koji je napravila Drava, a ljudi (s obje strane Drave) tamo počeli napasati stoku... Kako je Drava mijenjala svoj tok, a otok nije bio više otok, na tom je mjestu i niknulo naselje poljoprivrednika koje je danas jedan od mjesnih odbora Grada Čakovca. No, po svemu što se u nekoliko dana obilaska sela može saznati, Novo Selo na Dravi sve je manje poljoprivredničko selo, po čemu je i slično brojnim drugim selima, ne samo u Međimurju.
Zoran Korpar, predsjednik Vijeća mjesnog odbora Novog Sela na Dravi, prisjeća se da se još u njegovom djetinjstvu moglo reći da selo živi od poljoprivrede, no, danas je to sasvim drugačije:
- Ima nas oko 650 mještana u 180 kućanstava, kao i druga međimurska sela, imamo svu infrastrukturu osim kanalizacije koja će se – tako nam je najavljeno – početi graditi ove godine. Imamo, naime, sve ono što smo sami mogli platiti kad se gradilo. Po mnogočemu smo kao i druga sela: ljudi se bore za egzistenciju kombinirajući zaposlenje s poljoprivredom, ali sve manjeg opsega, pa je zato po selu sve puno objekata koji su nekad služili za držanje stoke, a danas su prazni jer nitko ne može ići u velike investicije... Ljudi si brzo zbroje dva i dva i vide mogu li nešto ili ne mogu, pa, primjerice, od stočarskih proizvodnji polako odustaju... Imamo još povrtlara i voćara, oni se drže... Puno ljudi iz plaće sad financira opstanak poljoprivredne djelatnosti. Malo je mladih na selu, a i oni koji još nisu otišli od kuće nisu baš vidljivi, nemaju posebne aktivnosti... Društveni život je minimalan, što je izravna posljedica velike okupiranosti ljudi stalnim nastojanjem da na svaki način osiguraju egzistenciju. Aktivni su nam umirovljenici, generacija koja je u životu naučila raditi toliko da ni sad ne miruju, Nogometni klub Jedinstvo postao je centar društvenog života, aktivna je i udruga žena te, prigodno, fašnička udruga Međimurske krave... Imamo DVD koji kiše koliko može... Od najmlađe generacije ne živi se više skupa jer se djeca voze u školu i u Čakovec i u Strahoninec, samo je po sedam-osam đaka u generaciji...
Da promjene na selu nemaju pozitivan predznak, baš u strateškim poljoprivrednim proizvodnjama, Novo Selo na Dravi, to nekadašnje jako poljoprivredničko selo, dobar je primjer, najjasnije vidljiv kad se obiđe jedva desetak obiteljskih gospodarstava na kojima još ima stoke ili peradi. Na tim se gospodarstvima može jasno i čuti zašto stočari nestaju.
GOVEDARI NA IZDISAJU
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo kojem je nositelj Krešo Šardi modernizirao je pred četrdeset godina njegov otac Petar, danas umirovljenik, koji, ogorčen na sitaciju u poljoprivedi, ne komentira puno jer najbolji komentar stanja su objekti na izuzetnom gospodarstvu, s dobro uređenim stajskim objektima, strojevima i priključcima koji stoje pod nadstrešnicama i garažama, kao zamrznuti u vremenu...
Nema više stoke na gospodarstvu jer – kaže Pero – poljoprivreda je zagušena:
- Evo, danas su nam na gruntu tri krave, dvije junice i dva teleta... A mi smo imali, kak’ se to nekad govorilo - i po stopedeset repova na gruntu! Bez kune kredita podigli smo tovilište za osamdeset bikova na betonskim rešetkama, a tridesetak još hranili u starijem objektu... Imali krave, svinje... To je bilo još 1980. godine i danas se ne podižu bolji objekti od tog našeg... Delali smo dan i noć, ali smo znali zašto. Tovilo se, čak smo izvozili za Izrael. Sad? Zadnji turnus otišao nam je pred dvije godine iz tovilišta, a zadnjih šest tisuća kuna isplate za te bikove došlo je pred Božić lani! Trebam još nešto reći?! Jedanaestero nas je u kući, sin se muči, radi po šumi, na polju i, umjesto da mladom čovjeku u poljoprivredi ide, mi poljoprivrednici životarimo, borimo se za opstanak... Pogledajte po selu: ljudi su imali svu stoku, danas su još samo krave u dvije-tri kuće...
JOŠ MALO ZA SEBE I – GOTOVO!
I doista, krave su – kao i iz mnogih drugih naših sela – iz Novog Sela na Dravi praktično nestale. U samo nekoliko rečenica Pavao Horvat (72), koji sa suprugom Katicom (58) sad ima najviše krava u selu, kaže i zašto nestaju:
- Bilo je dobro tamo negdje do 2006. godine jer je cijena mlijeka bila koliko-toliko korektna... Danas? Danas je propast jer za ovih osam krava i devet junica koje još imamo (a štala je nekad bila puna) i nekoliko telički mi dnevno trošimo 1.400 kuna za hranu, a za stotinjak litara mlijeka, koliko sad imamo (jer su neke krave zasušene), dobijemo niti 150 kuna!? Dva sina imamo, po ovim uvjetima - nijedan neće ostati na poljoprivredi, osim silom-prilika, a ne po svojoj volji... Mi si ne možemo pomoći, guramo dok ide, u ovim godinama ne možemo iskočiti iz svoje kože...
Stjepan Mihaljuš obiteljsko je gospodarstvo prepustio mlađoj generaciji u obitelji, a makar se ne isplati, krave su još u štali:
- Imamo još tri krave, dvije junice i jedno tele, a koliko ih je bilo – prebrojite vezove... Sad su krave postale kućni ljubimci... Držimo ih da imamo za sebe mlijeko i sir, a na veće se normalno gospodariti više ne može... Imali smo dvadeset četiri krave, ali ne isplati se, gubitke proizvoditi ne možemo.
KOZARI PUNO RADE ZA MALO
Proizvodnjom mlijeka (za tržište) bavi se u Novom Selu na Dravi još samo Kristina Zdolec koja ima jedinu kozarsku farmu:
- Imam sedamdeset dvije koze, radim sama na farmi, a puno je to za jednu ženu... Muž je zaposlen, pomaže mi koliko može i koliko stigne, posebno teže poslove, ali da ja slučajno ne mogu obaviti mužnju – ne znam kako bi bilo. Za mene nema bolovanja ni godišnjeg odmora. Uz četiri kune za litru kozjeg mlijeka ja si jako teško, uz puno rada, zaslužim tek minimalnu plaću... Bilo je više kozara tu u okolici, u Kuršancu, Šandorovcu... Pozatvarali su. Te bi farme bile još u funkciji da je cijena kozjeg mlijeka korektna, da je na šest kuna kao nekad...
Koze na svom dvorištu drži i Jovanka Hrastov, ali samo za potrebe vlastite obitelji:
- Imamo samo šest koza, držimo ih za vlastite potrebe radi dobrog mlijeka i sira koji si napravimo... Počeli smo s jednom radi djece, pa je došao pomladak koji smo ostavili... Sad ih je šest, ali ne mislimo povećati broj.
SVINJOGOJSTVO NAČELA KUGA
Kod preostalih svinjogojaca u Novom Selu na Dravi cvatu ruže samo na prilazima kućama, u krmačarnicima i tovilištima druga je priča. Za te se svinjogojce u javnosti više čulo po nesreći: u kampanji suzbijanja svinjske kuge u Novom Selu na Dravi praznila su se tovilišta s nedoraslim tovljenicima i krmačarnici s uzgojno vrijednim krmačama, usmrćivale životinje na gruntištima i otpremale na “neškodljivo zbrinjavanje lešina”. Nitko od svinjogojaca nije se oporavio od te nesretne epizode u kojoj je tek zbog sumnje na svinjsku kugu i sporadično nađena antitijela (zaostala od vakciniranja starijih generacija krmača, kažu veterinari) i za ljubav Europe u koju nismo mogli izvoziti svinje ni svinjetinu potamanjeno na stotine životinja.
Nenad i Suzana Biškup imali su na svom obiteljskom gospodarstvu i krmače i veliki tov u dobrim objektima, sve preduvjete da se normalno živi i radi, no, Suzana kaže da je to u okolnostima koje trenutno vladaju teška misija:
- Nije jednostavno obnoviti uzgoj kad se dogodi nešto takvo kakva je bila ta priča sa svinjskom kugom. Krmače su potukli, a preko noći se ne stvara, niti nadomješta tek tako kvalitetan uzgojni materijal. Mislim da županijske vlasti nisu nikad brinule za nas u poljoprivredi. Da je barem tu, na lokalnoj razini bilo više razumijevanja, puno toga ne bi nam propalo. Sad imamo desetak krmača, a u tovilištu nam je turnus odluke. Hranimo 296 komada (bilo je tristo, ali su bila četiri uginuća), bude li obračun pokazao minus, moramo smisliti nešto drugo...
Slično razmišlja i Jurica Vugrinec. Na obiteljskom gospodarstvu na kojem ima kapaciteta za uzgoj većeg broja svinja, pa čak i tov, samo je jedan mali krmačarnik u funkciji:
- Imamo tri krmače i tri dorasle nazimice i bavimo se uzgojem odojaka za tov, ali na malo... Prodajemo ih tako, pojedinačno, ljudima koji kupuju za vlastite potrebe, da si sami nahrane svinjče za klanje... Ne može se računati na više, mi nemamo sigurno tržište, nemamo zagarantiranu cijenu... Nitko se od nas ne boji rada, nama treba pošten tržišni odnos, sve drugo mi znamo i moglo bi se puno bolje gospodariti da se ne uvozi sve i svašta, a mi onda nemamo kome prodati.
TOVILIŠTA I KRMAČARNICI NA POLA
Uspavan kapacitet u kojem je moguće nahraniti 500 tovljenika s krmačarnikom imaju i Vesna i Branko Korunek, ali objekti namjenski građeni, kaže Branko, koriste se tek djelomično:
- Ne promijeni li se tržna cijena, neće se izgrađeni objekti koristiti niti toliko koliko ih sada koristimo. Samo 175 svinja tovimo, desetak je krmača, nema poticaja, a i za zemlje je poticaj reduciran na 60-ak posto... Makar, nitko od nas ne traži poticaje, nego korektnu cijenu i razumne rokove plaćanja. Ja sam zaposlen, supruga ima OPG i podnosi veći dio tereta u proizvodnji. Zet je zainteresiran za širenje proizvodnje, međutim – za ulaganja nema mogućnosti... Na primjer, u matično krdo, jer dobro matično krdo košta. Sad se preživljava tako da se iz plaće ponekad financira OPG, a s druge strane – s tog OPG-a mi smo državi platili jako puno PDV-a... U boljim prilikama mogli bismo ići na uzgoj do tristo odojaka u godini. Ako ih ove godine bude 150 do 160, bit će još i dobar rezultat!
PERADARSTVO DA, ALI BEZ KREDITA
Aktivnu peradarsku farmu (uz one koje ne funkcioniraju stalno) u Novom Selu na Dravi, s početnim objektima uklinjenim na adresu Prvomajska 1a, a zadnjima građenim daleko u polju iza obiteljske kuće, imaju Ružica i Vlado Vuković. U dvadeset pet godina bavljenja peradarskom proizvodnjom (tovom brojlera) uspjeli su postići, kaže Ružica, pa i zadržati izvjesnu ravnotežu u gospodarenju:
- Danas imamo kapacitet od dva puta po 18.000 brojlera u turnusu, a godišnje ostvarimo pet turnusa... Moguće je postići i šest, ali to je iznimno, a osim toga, želimo raditi mirno, pedantno... Nema potrebe bezumno juriti... Radimo i 25 hektara zemlje. Oduvijek smo kooperanti PIPO-a (nekad Veterinarske stanice Čakovec) i poslujemo zapravo uredno. To ne znači da nemamo problema. Na primjer, ne možemo utjecati na kvalitetu smjese koja zna oscilirati od turnusa do turnusa, mi poljoprivrednici zapravo smo stalno na vagi, pa moramo paziti da je držimo u balansu. I to je nešto na što smo već navikli, odmalena smo navikli raditi, volimo to, pa o čemu drugom onda razmišljati? Bila su nekad bolja vremena u kojima smo napravili farmu i nama je najveća prednost što nemamo kredite sada, pa zato nam je vjerojatno lakše nego drugima. Druga nam je velika prednost što i mlađa generacija nastavlja s poslom, pa od OPG-a živi i sin Mario s našom snahom Kristinom i unučicom Elenom (6 mj.)... Mislim da normalno i solidno živimo, ali zato što sve obavimo kao obitelj. Kad bismo trebali otplaćivati kredit, ili zaposliti izvan obitelji radnika, to već ne bi bilo jednostavno i ne znam bismo li bili u plusu...
Marijan Belčić