OBITELJ MARTINJAŠ: Ponovo smo se rodili i opet krstarimo!

U ponedjeljak, 16. rujna započela je operacija izvlačenja kruzera Costa Concordia koji se 13. siječnja 2011. nasukao kod talijanskog otočića Giglio. Jedna od najvećih i najskupljih takvih akcija, vrijedna 600 milijuna eura, bila je dovršena u roku 19 sati, a videosnimke i fotografije pothvata obišle su svijet.
Među onima koji su s posebnim zanimanjem pratili operaciju izvlačenja broda teškog 114.500 tona je i obitelj Martinjaš iz Čakovca koja je kritičnog dana bila među putnicima. Marijan sa suprugom Tatjanom i djecom (Jan, Lea Maria i Fran) bili su među onima koji su sjeli u posljednji čamac za spašavanje na kruzeru. Dobro se sjećaju svih pojedinosti događaja, tim više što ih je Marijan zabilježio i kamerom.
- Mi smo u svemu imali i sreće, ponajviše u svjetlu činjenice da smo svi bili zajedno u kabini u trenutku nasukavanja. Ljudi su bili na svim dijelovima broda, na bazenu, na masaži, u sauni, po kafićima, restoranima. Bio je posljednji dan našeg krstarenja, petak, 13. siječnja, i pomalo smo spremali stvari kad se u jednom trenutku brod nakrenuo i nestalo je struje. Tatjana je pogledala kroz prozor, međutim, vidjela je samo otvoreno more i koliko joj je pogled sezao duljinom broda. Brod je dugačak 280 metara i nemate nikakve šanse vidjeti što se događa na drugom kraju - prepričava nam Marijan Martinjaš.
Nakon što su se s desetog kata broda spustili na četvrti, kat evakuacije, uspjeli su ući u posljednji čamac za spašavanje u kojem su proveli daljnjih tri četvrt sata.
- U čamcu nas je bilo 120, visjeli smo 45 minuta na bočnoj strani broda. Pod nama se pružao pogled na brod i more, a visjeli smo jer se užad čamca zaplela. Osim toga, posada nije bila spremna za akciju evakuacije jer su to događaji koji se izuzetno rijetko događaju. Naš sin Fran dizao je atmosferu u čamcu, pjevao je, a i samog ga je prožimao strah. Znate, u takvim vam trenucima glavom prolazi samo briga za obitelj. To je ono iskonsko u nama i ništa vam drugo nije važno - prepričava Marijan.
Nakon evakuacije i pristizanja na otok Giglio, nesretni su putnici dočekani s toplim napitcima i dekama, a oko 6 ujutro idućeg dana stigli su u San Stefano.
- Kad smo se domogli kopna, u meni je nešto proradilo i osjećao sam se loše. Osjećao sam se jadno. Bez igdje ičega, bez dokumenata, iako je puka sreća bila što sam sa sobom imao ključeve auta parkiranog u luci u Savoni i nešto novaca - prepričava Marijan.
Organizatori evakuacije osigurali su im i nešto novaca da pokriju troškove putovanja doma, najavili su im da neće imati probleme na graničnim prijelazima usprkos nedostatku putovnica te da će im autoceste biti besplatne. Ovo posljednje nije bilo točno, ali Martinjaševima je to bilo najmanje važno.
Odštetu uložili u djecu i posao
Posljednji sati putovanja automobilom prema Čakovcu bili su kritični.
- Oko Ljubljane sam već bio toliko iscrpljen da više nisam mogao voziti, ali smo nastavili putovati doma jer se nismo htjeli nigdje zadržavati. Mislili samo na to da se domognemo svog doma - kaže Marijan Martinjaš koji je zajedno s obitelji pogledao i dokumentarac National Geographica o nasukavanju Coste Concordija.
Tatjana i Marijan ocjenjuju dokumentarni film dobrim i vjernim, no, ono što su sami sa svojom djecom proživjeli doista je poput nove životne šanse.
Na naše pitanje jesu li među onima koji su odlučili tužiti kompaniju ili su se uspjeli nagoditi, odgovaraju kako im višegodišnje povlačenje po talijanskim sudovima nije ni na kraj pameti.
- Dobili smo odštetu od 11 tisuća eura po osobi. Dio novca namijenili smo djeci za školovanje, a dio sam kao privatna osoba posudio tvrtki koju supruga i ja vodimo. Uložili smo to u posao. Živimo od ugostiteljstva i turizma, boreći se iz dana u dan. Nije jednostavno, ali mi smo ljudi koji vole raditi. Prenosimo to na svoju djecu, pronalazeći uvijek vremena da zajedno nekamo otputujemo - kaže nam Marijan. Nasukavanje Coste Concordije nije ih obeshrabrilo za nova krstarenja. Kažu - krstare i dalje.
- Marijan i ja smo ove godine bili na krstarenju iz Dubrovnika, što je bio pravi odmor za nas, a lani je on s Franom bio na krstarenju ih Sharm El Sheikha - kaže Tatjana.
Bračni par Martinjaš dodaje da nema traume vezane uz krstarenje koje je tog petka trinaestog završilo dramatično.
- Nije nas strah, ni našu djecu nije strah. Tada smo bili prestrašeni, to je prirodno. Ali i dramatični događaji dio su života, iz njih možemo naučiti o sebi, o životu, o postupanju u budućim sličnim situacijama - zaključuje Marijan Martinjaš koji prati izvlačenje kruzera te dodaje da se nada da će ih pozvati pronađu li na brodu nešto od njihovih stvari:
- Ostalo je u sefu nešto naših predmeta (obiteljskih poklona za rođendane, poput nakita i sl.) koji nemaju toliku tržišnu vrijednost, no, za nas su iznimno vrijedni u emocionalnom smislu - dodaje Marijan.
Aleksandra Ličanin