OBITELJ PAVLIC GOVORE O SPEEDWAYU

Na stadionu obitelji Pavlic Milenium u Donjem Kraljevcu, u organizaciji speedway kluba Unia 28. kolovoza 2010. održat će se svjetsko natjecanje koje po rangu i atraktivnosti spada u klasu Formule 1. Obitelj Pavlic uspjela je ostvariti dostignuće o kojem se, kažu, nisu usudili ni sanjati. Dobiti grand prix ne znači samo okruniti obiteljski sport, već ponuditi svom kraju neslućene turističke mogućnosti. Budu li ih umjeli “naslutiti” oni kojima je to posao, bit će kruha i igara za sve. Grand prix činjenično je promocija cijele države. Obitelj Pavlic u speedway svijetu razbila je predrasude o Hrvatskoj kao zabiti u kojoj ovaj sport nema perspektive.
- I nas je zatekla brzina kojom reagiraju ljudi iz svijeta koji su vezani uz speedway. Prije nego što smo se i mi sami snašli nakon potpisivanja ugovora za grand prix, Danci su već rezervirali sobe za kolovoz iduće godine u donjokraljevečkom Hotelu Kralj - kaže Zvonimir Pavlic, otac europskog prvaka i svjetskog viceprvaka u speedwayu Jurice Pavlica, domaćoj javnosti odavno poznat kao vrhunski speedway vozač koji je 1986. kao državni prvak u ovom sportu preloškom speedway klubu donio prvi trofej. Zvonimir dodaje kako zasluge za grand prix ne pripadaju samo obitelji Pavlic:
- Bez 70-ak entuzijasta iz kluba Unia ne bi svega toga bilo. Svatko od njih ugradio je svoj dio zasluge. Iznimno strpljenje i vještinu prilikom četveromjesečnog pregovaranja o ugovoru pokazale su i Sandra Percač i moja kćerka Darija koje su, uz mene, bile dio pregovaračkog tima – dodaje Z. Pavlic.
Sportska karijera Zvonimira Pavlica imala je i tamnu stranu koja je, uglavnom, poznata javnosti. U lipnju 1989. godine teško je povrijeđen na utrci u Ljubljani. Dok se Zvonko borio za život i zrak na respiratoru u ljubljanskoj klinici, supruga Marija bila je u čakovečkoj Bolnici u kojoj je četiri dana prije Zvonkove nesreće na svijet donijela budućeg prvaka – Juricu.
ČUVARICA DUHA I HRABROSTI
- Sjećam se da sam s medicinskim sestrama pila kavu na dan Zvonkove utrke i gledala kišu kako pada. Rekla sam:”Kad bi barem i u Ljubljani ovako padalo, da odgode utrku.” Jednostavno, imala sam predosjećaj. Cijelo vrijeme mučio me nemir. U jednom trenutku liječnik je ušao u sobu i rekao mi da je Zvonko imao nesreću. Tješili su me da nije ništa strašno i da je tek lakše povrijeđen, no nekako nisam vjerovala u to jer ga poznajem. Znala sam da ga nitko ne bi mogao zadržati u bolnici ako može stajati na nogama. Tek deseti dan poslije nesreće otišla sam u Ljubljanu i tamo doživjela novi stres... kad sam ga vidjela kako bespomoćno leži s maskom i cjevčicama po tijelu – prisjeća se Marija Pavlic prve velike kušnje koju je prolazila ulazeći u Zvonkov svijet speedwaya. Tad nije ni slutila koliko joj još izazova i kušnji snage speedway sprema.
- Godine 1992. vratila se noćna mora. Iznenada, Zvonko je počeo pljuvati krv. Prve pretrage nisu ništa pokazale, no svi smo strepili. Za nekoliko mjeseci, liječnici su rekli da moraju otvoriti prsni koš, na što se Zvonko jako teško odlučio, ali nije bilo druge opcije. Tad su kirurzi pronašli povelik komad drva koji mu se zabio u pluća pri padu i probijanju ograde na ljubljanskom stadionu. Nosio je u prsnom košu komad drva 3 godine i 9 mjeseci, a sad taj “trofej” čuvamo doma - priča Marija Pavlic u čijem je srcu uvijek dovoljno snage da u teškim trenucima podigne klonuo duh i otvori vrata novog motivacijskog kruga za svoje najbliže. Marija je čuvarica hrabrosti svog sina i supruga, a danas joj je utoliko lakše što ima i srčane pomagačice – kćerke Dariju (21) i Petru (17). No, majčino snažno srce ipak ne može izdržati strepnju kad Jurica starta na stazi...
NIKAD NE GLEDAM UTRKU
- Samo sam jednom gledala Juričinu utrku i tad sam shvatila da ne mogu kontrolirati osjećaje koji me preplavljuju, da ne mogu podnijeti taj emocionalni naboj i strah koji raste... Više ne gledam utrke. Često mi je teško pogledati i snimku. Kad Jurica vozi, samo molim Boga da sve prođe u redu. Nikada ne razmišljam o pobjedi niti mi je bitno na kojem će mjestu završiti utrku. Za to ima svoju sestru Petru koja je njegova najvatrenija navijačica, dok je Darija više orijentirana na organizacijski dio vezan uz klub Unia – priča Marija.
Ponosna je što je Jurica zadržao skromnost i nakon velikih uspjeha:
- Jurica je uvijek bio povučeno i dobro dijete. Za ulazak u ovaj sport nikada ga ni Zvonko ni ja nismo ohrabrivali, to se jednostavno dogodilo. Odmalena je uz oca, u obiteljskoj tvrtki Pavlic asfalt beton, bio uz bagere, strojeve i uz ovaj tehnički sport. I jednostavno mu je ušlo u krv. Ni popularnost zbog uspjeha koje je postigao nije ga promijenila. Jedino što primjećujem kod njega jest povećana napetost kad vozi pred domaćom publikom. To za njega ima osobit značaj – kaže Marija.
- Jurica nije prekomjerno hrabar vozač, što je iznimno važno u ovom sportu. Poznaje svoje vlastite granice i zna dobiti bod na taktiku, ali i srčano potegnuti kad treba – dodaje Zvonimir Pavlic te na pitanje tko je bolji vozač – otac ili sin, odgovara:
- Jurica me nadmašio u svim segmentima ovog sporta.
ZAŠTO UNIA MOŽE,
A PRELOG NE
Prelog je nekad bio grad speedwaya, a takvim ga je učinio i Zvonimir Pavlic. Imao je silnu želju da upravo u Prelogu ostvari svoj san o nadgradnji ovog sporta i da ga dovede tamo gdje je danas Unia. No, nije mogao postići ni minimalne uvjete za to i – Zvonko je otišao, a s njim je Prelog napustio i speedway. Ipak, zbog iskrene predanosti ovom sportu, Zvonko Pavlic nedavno je pozvao k sebi predsjednika preloškog kluba i gradonačelnika te im ponudio pomoć i otvorio raspravu o ponovnom aktiviranju speedway staze u Prelogu. Tim je činom rekao sve o unutarnjem imperativu i snazi koju ne čuva isključivo za svoj klub, svoj stadion i svog sina. Pozvani su na razgovor došli, ali ništa nisu dogovorili. Otišli su natrag u Grad (s velikim G) u kojem speedway staza više ne postoji.
- Tema razgovora na koji sam ih pozvao bila je ponovno aktiviranje staze. I danas mislim da je to moguće, a problem s nogometnim terenom (kornerima koji ulaze u stazu) riješit ćemo mi, domaći građevinci. Ako ne možemo mi, ne može nitko! Na Unijinom stadionu vozači iz preloškog kluba mogu trenirati, a utrke neka voze na svojoj stazi. Da u Uniji nismo išli na nadgradnju ovog sporta, na ambicioznije planove, sve bi zamrlo. Ali, uz stadion svjetskog ranga, kakav imamo, uz sportske rezultate i odličnu lokaciju na tromeđi zemalja, morao se ostvariti i san o grand prixu. Zato su nas tražili i zato smo uspjeli potpisati taj ugovor. Danas, uz Juricu, u klubu trenira još 7 vozača, a imamo i trojicu juniora (od 12 i 13 godina), što je za opstanak ovog sporta, u državnim razmjerima, premalo.
No, dok je rezultata, možemo računati i na školu speedwaya. Važna je i promocija speedwaya u javnosti. Sa svoje strane činimo sve što je u našoj moći i zato nam je bilo drago čuti pohvale koje smo primili za malu “predstavu” koju smo priredili na natjecanju. Vozače su pri izlasku pred publiku pratila djeca u dobi od 5 do 8 godina, odjevena u originalne kombinezone našeg kluba. I to je izazvalo jako pozitivne reakcije.
Sljedeći korak u promociji su mediji. Način na koji se predstavljaju ljudi u ovom sportu, način na koji se o njemu pišu ili snimaju prilozi. Bez te sprege, nema ni rezultata u smislu promoviranja i približavanja ovog sporta široj javnosti – smatra Z. Pavlic.
POLJSKA MORA
U Poljskoj, gdje Jurica trenira, speedway je nacionalni sport i oči javnosti uprte su u šampione. Tamo, kažu Zvonko i Jurica, nije moguće normalno i mirno živjeti i trenirati ako si šampion. Juricu su slučajno snimili u trgovačkom centru u 23 sata u Poljskoj, da bi u jutarnjim izdanjima novina izašla ta fotografija uz sulud natpis – Kako će Pavlic sutra voziti kad je budan u 23 sata?! Poljaci se bave i žutilom i jako ih “brine” Juričina djevojka Iva koju već proglašavaju “krivom” za eventualne lošije vožnje mladog šampiona.
- Zbog pritiska koje mediji stvaraju u Poljskoj, Jurica tamo vozi, ali živi ovdje – kaže Zvonko.
Obitelj Pavlic dostojanstveno i dobronamjerno gleda na činjenicu da su i domaći navijači katkad nezasitni. Juričina titula viceprvaka svijeta nekima nije dovoljno velika. Jurica ne zamjera:
- Cijenim sve svoje navijače i uopće mi ne smetaju i lošiji komentari. Ljude treba razumjeti jer, koliko god voljeli ovaj sport, ne mogu znati što sve stoji iza tih osvojenih naslova - kaže Jurica Pavlic.
I od popularnosti je dvadesetogodišnji šampion uspio izvući samo najbolje:
- Ne opterećuje me to. Naprotiv. Raduje me kad prođem pokraj vrtića Cipelica u Čakovcu, a djeca na igralištu prepoznaju moj kombi i mašu. Zabavlja me kad mi ljudi pričaju kako svoju malu djecu uspijevaju nagovoriti da odu na spavanje. Kažu im:”Jurica ide spat v 8.” I klinci bez pogovora odlaze na spavanje.
Svojim je životom zadovoljan i ne smatra da mu je angažman u sportu išta oduzeo. Završio je Ekonomsku školu i radi u obiteljskoj tvrtki. Osim podrške u svojoj obitelji, Jurica je pronalazi i kod djevojke Ive:
- Iva se dobro snalazi u mojim obavezama i pomaže mi gdje god može. Ne bih je mijenjao - uz osmijeh kaže Jura.
NA CESTI JURA - NE FURA
Jurica nam je otkrio da je za održavanje zdravlja i dobre kondicije presudna i prehrana.
- Da, imam “posebnu” prehranu. Maminu. Šalu na stranu, ništa u mojoj svakodnevnoj prehrani nije posebno ni zahtjevno. Volim jesti sve što mama spremi... sarmu, zelje, grah. Vitamine uzimam kroz svježe voće i povrće, a ne putem raznih nadomjestaka. Jedino malo više pažnje posvećujem obroku pred utrku. Mora biti kaloričan, ali istovremeno, ne smijem pojesti puno – kaže Jurica.
Na pitanje vozi li motocikle cestom odmahuje niječno glavom i dodaje kako na stazi ostavi svu snagu i volju za motorom te mu ne pada na pamet da ga još vozi i po cesti.
Pred utrke ne osjeća strah, već napetost koju gasi snažna koncentracija pred sam start:
- Kad ga gledam pred start utrke..., imam osjećaj da mu je pažnja toliko fokusirana na vrpcu da ne bi osjetio da ga netko ubode iglom – dodaje Zvonko koji se i sam dobro sjeća adrenalina koji kola venama na stazi.
- U tehničkim je sportovima važna priprema. To je ono na što se usredotočujem prije utrka. Moram predvidjeti svaku moguću situaciju i biti pripremljen na potez koji ću povući u slučaju da se ona dogodi. Utrku prolazim u glavi prije njezina početka. Vrtim slike mogućih situacija u glavi i zapravo gledam utrku iz svih kutova i iz zraka - pojašnjava Jurica.
Obitelj Pavlic stvorila je sportsko carstvo koje je i službeno okrunjeno grand prixom. Temelji tog carstva vredniji su od same krune – oni su dostojanstvo, povezanost i entuzijazam.
Da bi čovjek bio vrhunski sportaš, nije dovoljno doseći pehare. Potreban je odgoj, potrebna je ljepota duše. Na rastanku, Jurica Pavlic udovoljava želji našeg fotoreportera i pozira s globusom u ruci, simbolom svijeta koji osvaja... no, tiho dodaje:
- Molim vas, nemojte mi to “sa svijetom i uspjehom” staviti u naslov teksta.
Skromnost kojom je mladi šampion okićen njegova je najveća pobjeda.
Željka Drljić