Od pacijenata i kolega se oprostio liječnik Rudolf Hranilović!

Pred sam kraj 2013., nakon 43 godine provedene u čakovečkoj Bolnici, od kolega i pacijenata oprostio se Rudolf Hranilović, dr., spec. internist - kardiolog, kojemu se, kako sam kaže, tih posljednjih dana pod bijelom odorom “stezalo” srce.
- Sve sam ranije posložio u glavi i zaključio jedno važno poglavlje svog života, okrenut prema novim radostima i novom ritmu svakodnevice, ali kad dulje od 40 godina živite ovaj poziv, srce se na oproštaju stegne... bilo je emotivno. Sretan sam što sam mirovinu dočekao u zdravlju. Sažmem li cijelu karijeru u jednu rečenicu, najvažnijim smatram činjenicu da nakon svih tih godina mogu sebe pogledati u ogledalu i reći da sam za svakog napravio sve što je bilo u mojoj moći, kako za pacijente, tako i za mlađe kolege s kojima sam surađivao, kaže doktor Rudolf Hranilović.
Na kardiološkom je odsjeku na Božić 2013. bilo više razloga za pucanj pjenušca: Rudolf Hranilović završio je uspješnu karijeru te na taj dan proslavio 67. rođendan, a njegov 31-godišnji sin Marko Hranilović, dr. med., netom je uspješno okončao specijalizaciju te postao internist.
- Smatram prirodnim i zdravim da mladi liječnici i specijalisti nastavljaju i nadgrađuju naš put. Posebno mi je drago što svoje dijete ostavljam u dobrim rukama. To je neizmjerno važno na početku specijalističke karijere, a mladi tim liječnika na našoj kardiologiji vrlo je entuzijastičan i pun znanja te će moj Marko imati izvrsnu potporu, dodaje doktor R. Hranilović.
Iz rodnog Podturna Rudolf Hranilović otišao je davno, šezdesetih godina, na studij medicine u Zagreb u kojem je diplomirao 1970. godine. Od 16. studenoga te godine bio je zaposlenik čakovečke Bolnice, no, u međuvremenu je, tijekom odsluženja vojnog roka, radio na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu te vodio ambulantu u vojarni u Petrinji. Nakon vojske, neko je vrijeme radio u donjem Međimurju, zbrinjavajući pacijente iz Donje Dubrave, D. Vidovca te Svete Marije. Godine 1978. završava specijalizaciju te postaje specijalist interne medicine, a 1981. i 1982. pohađa poslijediplomski studij iz kradiovaskularnih bolesti. U međuvremenu, u Međimurje je doveo suprugu Jadranku Hranilović - Petričić, dr. med., spec. oftalmologije, s kojom je podigao četvero djece: Tomicu, Jasnu, Marka i Anu. Danas im čaroliju ljubavi u život unosi i unuk - jedinac, Jasnin sin Lovro Hranilović - Tarandek.
SUPROTSTAVLJANJE UBOJICI -
INFARKTU
MIOKARDA
Do umirovljenja je doktor R. Hranilović vodio kardiološki odsjek u našoj bolnici, a iz tog dijela karijere draguljem smatra pionirski pothvat - suradnju Županijske bolnice, tadašnjeg čakovečkog Doma zdravlja, odnosno hitne službe te klinike u zagrebačkoj Dubravi.
- Tadašnja ravnateljica čakovečkog Doma zdravlja prim. Nevenka Krčmar, prof. dr. Mijo Bergovec iz zagrebačke klinike u Dubravi i ja smo sjeli za stol i dogovorili se. Nismo trošili puno riječi niti smo nizali sastanak za sastankom: odmah smo riječi pretvorili u djelo, a rezultat, na koji sam iznimno ponosan, je jedinstven model brze intervencije za pacijente s infarktom miokarda koji i danas uspješno funkcionira. Riječ je o modelu čiji su rezultati lako mjerljivi i vidljivi. Svaki pacijent koji je, zahvaljujući ovom modelu spašen - naša je pobjeda, ponos i ispunjenost koju živimo i danas, kaže doktor Hranilović.
TOPLA RIJEČ
LIJEČI
Veličina bolnice, dijagnostika, pacijenti... sve se višestruko umnožilo u odnosu na vrijeme u kojem ste počeli raditi kao mladi liječnik.
- Kad se vratim četrdesetak godina unazad, sjećam se dragih kolega koji više nisu s nama, s kojima sam radio u Feštetićevoj kuriji. Teško je usporediti rad tada i danas: kao mladi internist, imao sam stetoskop, znanje i ruke... i morali smo jako, jako dobro slušati što nam pacijenti govore. Danas liječnici moraju puno više biti zagledani u papire i ekrane, ali baš zato ne smiju zanemariti pogled u oči i dušu pacijenta.
Jeste li uvijek uspijevali naći strpljenja za ljude koji su Vas trebali unutar, ali i izvan radnog vremena?
- Topla riječ je jako važna pacijentu. Uvijek sam pokušavao razmišljati iz njihove perspektive: nitko neće gnjaviti liječnika izvan radnog vremena ako nema problem koji, prirodno, nastoji riješiti. U tom je trenutku čovjek sam sebi centar svemira i mi moramo pokušati pomoći, kaže doktor Hranilović.
- Povjerenje pacijenta u liječnika jako je važno, a ono se gradi i toplom, ljudskom riječju. Zato, vezano i uz ovaj štrajk liječnika, ponavljam svojim kolegama: neka naši predstavnici pregovaraju za nas, a mi moramo raditi, dodaje supruga R. Hranilovića, Jadranka Hranilović, također iskusna liječnica koja će polovicom ove godine, nakon 40 godina rada u Županijskoj bolnici u Čakovcu, također otići u mirovinu. Kaže da će joj suprug, nakon četiri desetljeća, nedostajati na bolničkim hodnicima iako zna da ju čeka kod kuće.
Što ćete raditi u mirovini?
- Supruga je rodom s otoka Iža i tamo imamo 80-ak maslina o kojima ćemo sada brinuti s više pažnje, zahvaljujući vremenu koje ćemo imati na raspolaganju. Nakon dugo godina, nećemo morati krenuti na Iž, a da plan putovanja i povratka moramo planirati u minutu. Raduje me taj ležerniji ritam. Osim toga, moram ispuniti obećanje koje sam dao unuku Lovri da ga odvedem na putovanje u Egipat.
Jeste li priželjkivali da jedno od Vaše djece nastavi obiteljsku tradiciju i studira medicinu?
- Moram priznati da sam priželjkivao da najmlađa kćerka Ana studira medicinu, a Marka sam, kao izvrsnog matematičara, više vidio na studiju elektrotehnike. Ana je s Rektorovom nagradom diplomirala na studiju agronomije i sad se sprema nastaviti doktorski studij, a Marko je liječnik. Starija kćerka Jasna davno je rekla: “Ako ste vas dvoje mogli završiti medicinski fakultet, mogu i ja!” No, ipak je otišla u ekonomiju. Mislim da su oni izabrali svoje, prave puteve, a ja sam pogriješio u procjeni. Važno je da čovjek voli posao koji radi jer je to izvor snage za sve one dane u kojima ne ide glatko i kad nije sve kako bismo željeli. Često mi se znalo događati da, nakon odrađenog dežurstva, odmorim malo doma, ali na večer počnem razmišljati i ne mogu zaspati dok ne odem do bolnice. Znao sam samo proletjeti hodnicima, provjeriti kod medicinskih sestara je li sve u redu... i vratiti se mirno na počinak.
Strahujete li kao liječnik, više od laika, za vlastito zdravlje i zdravlje najbližih? Jesu li liječnici veći “paničari” kad se pojavi problem?
- Nikad ne razmišljam crno. Kad se problem pojavi, i ako se pojavi, tad ćemo se i nositi s njim. To je moj moto. Tijekom života prolazili smo s djecom i ozbiljne zdravstvene teškoće, kao i one bezazlene... više-manje kao većina ljudi. Liječnici su i po pitanju strepnji za vlastito zdravlje samo ljudi. Reagiraju individualno: imao sam slučajeve u kojima su mi iskusne kolege ostajale bez zraka od panike zbog potpuno bezazlenih simptoma, kao što ima onih koji smireno prolaze i kroz ozbiljnije teškoće.
Uzima li današnji životni ritam danak i Međimurcima?
- Uzima. Tempo života drugačiji je nego u doba mog djetinjstva, na primjer. Pamtim vrijeme u kojem su ljudi smireno obavljali svoje dnevne zadaće, bez stresa, i bili više okrenuti jedni drugima nego što je to danas. Pušenje djeluje strahovito negativno - i to je prvi faktor, uz debljinu i visok tlak na koji ljudi moraju obratiti pažnju, i na njih mogu utjecati. Na genetske faktore ne možemo utjecati, na stres - kako tko. Kad govorim o kardiovaskularnim bolestima, muškarci su im izloženiji sve do granice klimakterija kod žena, kada se izloženost izjednačava. Između ostalih bolesti u direktnoj vezi s bolestima srca i krvnih žila, raste i broj oboljelih od dijabetesa i mi smo danas suočeni s tendencijom pojavnosti infarkta u sve mlađoj populaciji. Na početku karijere pamtim da smo imali jedan, eventualno dva infarkta tjedno, a danas ih bilježimo svakodnevno!
Što svaki čovjek može učiniti kako bi prevenirao najgori scenarij?
- Ponavljam, pušenja se treba ostaviti te se redovito kretati u skladu s mogućnostima. Kad sam na bolničkim hodnicima viđao kolege da čekaju lift, znao sam im govoriti: Radije ustrčite uz stepenice! I sam sam se trudio, koliko sam mogao, živjeti u skladu s preporukama koje sam davao svojim pacijentima: automobil sam koristio samo kad je to bilo neizbježno, nikad nisam bio pušač... Danas se puno govori o zdravlju i zdravim navikama te to katkad prelazi u pomodarstvo i komercijalizaciju. Zdrava hrana je, uglavnom, ona hrana koju su ljudi jeli nekada, kad je životni standard bio znatno niži nego danas. A “formula” za zdrav život je - umjerenost.
Željka Drljić