OPG Grubićevih u Leskovcu

Na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Grubić u Leskovcu pod jednim krovom žive i rade tri generacije obitelji. Najstariji su Đurđica (58) i Stjepan (60), njihov sin Zlatko (38) i snaha Danijela (34), rodom iz Vukanovca, djevojački Kovačić, danas su u najvišem naponu snage, a društvo djedu i baki uz svaki posao su kćerke Zlatka i Danijele – Gloria (6) koja ide u malu školu i Ivona (12) koja je već odraslija školarka.
Gospodarstvu je osnovna djelatnost proizvodnja mlijeka, a to je danas – što pomalo dopire do svijesti cjelokupne javnosti – u hrvatskoj poljoprivredi najnezahvalnija i najneizvjesnija djelatnost.
NA DJEDOVINI SMO, NE DAMO SE
No, Grubići se ne žale, rade, brinu o svom blagu, uređuju nove njive otimljući zemljište šikari u blizini gospodarstva i ponosni su na svoje imanje, kaže Stjepan:
- Tu je naša, ne djedovina, nego pradjedovina... Mi za drugi život ne znamo, niti ga tražimo, makar sam ja bio i šofer, dvadeset godina sam vozio... Ali zemlja je zemlja...
Imamo 12 hektara vlastite zemlje, deset u zakupu, imamo dosta šume, a i nešto starinskih senokoša. Znate, tu među našim bregima su dnike, nije tlo za drugo nego za košnju, pa se koristi za sijeno koje je dobro za krave u suhostaju, za junice...
Imamo svu mehanizaciju za gospodarstvo, sve strojeve za primarnu obradu tla, sijačice, berač kukuruza, balirku... Nemamo žitni kombajn za pšenicu koju sijemo kao plodorednu kulturu, ali to nam se ne bi ni isplatilo, koristimo uslugu drugih. I ne žalimo se, makar nije dobro, možda tako, kako je sad, nije nikad bilo.
STAGNIRAMO NA NULI
S očevom se konstatcijom slaže Zlatko i razmišlja:
- Ove igre s cijenama mlijeka neće dobro završiti. Da je barem sve kako je i do sada bilo. Mi iz svoje kože iskočiti ne možemo, niti se preorijentirati preko noći, pa sad radimo pod najtežim financijskim uvjetima. S cijenom koju smo imali do sada, a postizali smo s ekstra klasom mlijeka do 3,4 kune za litru, mi smo zapravo - na pozitivnoj nuli, i to jedva. To znači da nama ne ostaje baš ništa, nikakva zarada iz koje bi se moglo nešto razvijati, proširiti proizvodnju, povećati...
Do sada smo tri puta proširivali štalu. Krenuli su roditelji nekad s pet krava, sva se zemlja obdelala s jednom kobilom, a sad imamo dvadeset dvije krave u mužnji, dvadesetak je grla podmlatka jer si i stado remontiramo iz vlastitog ugoja. Supruga Danijela završila je i školu za zvanje farmer-mljekar... Mi smo spremni za svoj posel, mi čak nismo ni zaduženi jer, kako se uspijevalo nešto privrijediti, tako se dogradilo, kupilo koji stroj... Ali sad? Kako se upustiti u povećanje proizvodnje, u povećanje krda kad nam ne ostane ni nekoliko lipa čiste zarade na litri mlijeka.
A MOGLI BISMO VIŠE
- Puno smo planirali, razmišljali, nama bi bilo optimalno da u mužnji stalno imamo trideset krava, pa i do 35. To je ozbiljna proizvodnja, a opet ne prevelika da ne bismo stigli raditi sve što treba. To je, onako: baš mjera za jednu obitelj koja živi od poljoprivrede.
KORAK VIŠE NA DAN
No, Stjepan dodaje da to ne znači da se baš isključivo na gospodarstvu mora držati samo krave:
- Od nekad imamo usput i svinje u tovu. Ne puno, zimi dvadesetak, tijekom toplijeg dijela godine i do 35 komada. Nije to posebno opterećenje. Iskoristili smo staru štalu u kojoj smo s onih pet krava počeli za tov svinja. Usput se to nahrani, pa se proda i opet koji dinar više donese u kuću...
Od toga se sve nekad kupovalo, od posla za koji smo uvijek napravili na dan za korak više, a u našim uvjetima, tu na terenu na kojem nema nijedne ravne zemlje, nego se treba hrvati s bregima, mi imamo i znatno teže uvjete gospodarenja. Mi muški smo na traktorima i na fizičkim poslovima u štali, pa to znamo jako dobro. Tu treba jači traktor, duplak, tu nema šale... Pa kaj bi ljudi z ravnice mislili o meni da su me vidjeli kak orem brega i za svaku brazdu se moram rikvrec vraćati u prazno jer inače sam na toboganu!
Nikad nam nitko, od resornog Ministarstva naniže, nije priznao ni u poticajima ni na drugi način osjetno povećan trošak goriva, potrebu da se jači stroj nabavi, neizbježne prazne hodove...
Jedino što smo mi dobili je povrat kapitalnih ulaganja za dva traktora i balirku koje smo kupili, ali na posljetku, kad se sve izračuna – država je zapravo dala točno toliko koliko je bila zarada bankara - svoje traktore i balirku ipak smo platili 100%!
SVE IMAMO
- Mi sve za dobru proizvodnju imamo. I kad bismo išli na proširenje na 35 muznih krava, organizirali bismo se, makar bi nam dobro došlo još nešto zemlje koja se kod nas jako teško kupi. Evo, tu niže od farme sad smo sami uređivali zemljište, kopali panjeve, krčili šikaru, uredili odvodnju, prilaze s mostićima na oranicu... Fali nam i površina na kojoj bismo imali krave na ispustu, što je za proizvodnju jako važno, barem za uzgoj kvalitetnih junica. Sve mi to možemo napraviti, mi sve znamo, mojoj Danijeli ne treba nitko u mužnji i higijenskom zbrinjavanju mlijeka... Samo, u okolnostima koje su danas, naša volja, naše znanje i naš rad nisu dovoljni da bi se gospodarilo bolje. Previše stvari ne ovisi o nama koji radimo, nego o onima koji ni ne znaju kakav je taj naš posao, a još manje da je to posao koji se u godini ne prekida 365 dana – ističe Zlatko.

Marijan Belčić