Paolo Špicar Mihalić: Želio bih se okušati u diplomaciji

Petnaestak je godina prohujalo otkako je Paolo Špicar Mihalić izašao iz međimurskog etera i otišao u Sjedinjene Američke Države. Pošao je usavršiti novinarske vještine, no, sudbina mu je namijenila drugačiji put. Mnogi ga još pamte kao radijskog voditelja iz devedesetih godina (na Hrvatskom radiju Čakovec i Radiju 1).
Nedavno je Paolo nakratko boravio u Međimurju: gladno srce nahranio je u rodnom Nedelišću, u roditeljskom domu, no, susreo se i sa županom Matijom Posavcem s kojim je razgovarao o mogućnostima posredovanja između međimurskih i američkih gospodarstvenika.
- Rado ću pokušati pomoći pri uspostavljanju kontakata i obradovalo me što sam, ovaj put, u Međimurju našao mladog, poduzetnog i zaniteresiranog župana. Raspitivao sam se i o uvjetima ulaska u diplomatsku školu, a taj mi je, novi interes, probudila hrvatska političarka Ingrid Antičević Marinović kad sam putem YouTubea pogledao njezin glasoviti govor na engleskom jeziku. U prvi mah sam se, naravno, nasmijao, no, ubrzo me prošla volja za smijehom jer je zapravo tužno da nam zemlju u svijetu predstavlja netko tko ne može sastaviti jednu suvislu i razumljivu rečenicu na engleskom jeziku.
Pomislio sam, zašto ne bih pokušao?! Nisam neobrazovan: imam dva doktorata, a engleski govorim tečno - priča Paolo Špicar Mihalić (44).
Boje
nostalgije
Još kao osnovnoškolac, Paolo je zavolio kemiju, a kasnije ju je nastavio studirati na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Briljantno studiranje, ovjenčano i Rektorovom nagradom, naglo je prekinuo na 4. godini - zbog posljedica teške prometne nesreće.
U SAD-u je Paolo završio studij te doktorirao na području kemije i nanotehnologije. Danas je jedan od znanstvenika tvrtke NanoString Technologies u Seattlu, gdje radi na oruđima i alatima neophodnim u zdravstvenim istraživanjima, posebice u dijagnostici te borbi protiv raka.
- Ono što me godinama drži u znanstvenom laboratoriju jest adrenalin. Uzbuđenje koji svaki novi izum ili njegov trag donosi. Radimo na novim tehnologijama, što je, s aspekta znanstvenika, najveći izazov, ali i zadovoljstvo - kaže Paolo, no, dodaje da bi profesionalne izazove i uzbuđenja rado mijenjao za povratak u Međimurje.
- Stalno me srce vuče doma. Ja sam Međimurec. I kad bi mi se pružila prilika da u rodnom kraju nađem posao od kojeg bih mogao pristojno živjeti, ne bih se dvoumio. Nostalgiju osjećam od prvog dana u SAD-u i ona se ne smanjuje. Samo tijekom godina mijenja oblike i boje. Liječim je razgovorima s roditeljima te dopisivanjem s dragim prijateljima i redovnim praćenjima vijesti iz Hrvatske (i Međimurja!!!). O aktualnostima u zemlji informiraniji sam od moje mame u Nedelišću te joj, kad se čujemo telefonom, govorim što se dogodilo - dodaje dr. sc. Paolo Špicar Mihalić.
Željka Drljić