PJESNIKINJA STANKA GJURIĆ IZ ČAKOVCA I ZAGREBA

Širok spektar interesa u kojem primat ima ljubavna poezija odveo je pjesnikinju Stanku Gjurić iz Čakovca u Zagreb još kasnih 80. godina prošlog stoljeća. Život u središtu nacionalnog kulturnog i društvenog života olakšao joj je ostvarenje ambicija koje još uvijek, za slobodne umjetnike tipično, neutaživo izviru iz nje same. Stanka i dalje voli Čakovec, u njega se stalno vraća k svojoj obitelji, no stvaranje je veže uz Zagreb u kojem je trenutno okupirana izradom kratkih filmova.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Do danas je objavila devet knjiga - osam zbirki poezije i zbirku eseja te poeziju na audiokaseti: Sedmi pečat, Treći čin, Dječak, Ključarev sin, Protuotrov ili njegovanje ludila, Erotska poezija Stanke Gjurić (audio), Lekcija o drskosti, Sve što sja i Kažnjavalac dobrih navika. Posljednju zbirku poezije Bešćutnost akvarela poezije objavila je 2008. Njezine su pjesme objavljene i u kalifornijskom Santa Cruzu, u američkoj antologiji svjetske ljubavne poezije.
Stanka Gjurić svoje je pjesme čitala i u kultnoj radioemisiji Voje Šiljka Crvena jabuka, nastupala je i nastupa na pjesničkim susretima, vodila je intervjue za HTV-ovu emisiju Metropolis, voli kazališni svijet... Dobitnica je mnogih priznanja i nagrada, a u razgovoru za list Međimurje otkriva zašto se opredjeljuje upravo za poeziju?
- Hm, mediji su me svojedobno proglasili pjesnikinjom erotskih stihova, no to je tada vjerojatno bio mamac za pridobivanje čitalačke publike. Moje pjesme nisu erotske, no protiv tzv. erotske poezije nemam ništa. Istina je, međutim, da sam kasnije, 1999. godine objavila audiokasetu Erotska poezija Stanke Gjurić, i to uglavnom kako bih opravdala sintagmu koja me prati otkad sam se počela pojavljivati u medijima, osobito kroz film. Iz današnje perspektive, to ni nije loše jer me drže renomiranom spisateljicom, što u početku nije bio slučaj, a to pripisujem tezi da je kod nas erotsko ujedno značilo i pornografsko. Znate, znalci će vam reći da je svaka dobra ljubavna poezija zapravo erotska. Da zaključim, ja čak rijetko pišem ljubavnu poeziju, pa je apsurd tim veći.
U čemu ste trenutno angažirani?
- Osim stalnog bavljenja pisanjem poezije, eseja i dnevničkih zapisa, trenutno kao kompletan autor izrađujem kratke filmove. Pišem scenarij, režiram, snimam i montiram vlastite uratke. Pritom u posljednje vrijeme idem tako daleko da čak i svoju poeziju i eseje pretačem u video. Uživam u tome.
Je li to hobi ili poslovna preokupacija?
- Bavljenje filmom je moj hobi, dok pisanje to nije. Pisanje je naprosto vokacijska “prisila”.
Neko ste vrijeme pripremali priloge za HTV-ovu emisiju Metropolis. Recite nešto o tom iskustvu?
- Za tu sam emisiju radila prilog Seksi Metropolis. Odlično iskustvo. Cilj mi je tada bio vidjeti kako ću se snaći u takvom tipu autorskog voditeljstva. Bila sam više nego zadovoljna, ali da mi takav posao danas netko ponovo ponudi - odbila bih.
Tko Vas se kao sugovornik tada najviše dojmio? Je li uopće bilo takve osobe?
- Ne bih mogla izdvojiti nikoga posebno, no kako sam stavila na svoj youtube.com profil nekoliko linkova iz te emisije, možda publika procijeni tko je najintrigantniji.
Je li bilo onih koji su se libili odgovarati na provokativna, intimna pitanja?
- Pa, kako tko. Neke je trebalo nagovarati, navoditi da se otvore, a kod nekih je sugovornika to išlo relativno glatko, kao primjerice kod Vlade Kalembera.
Hrvatsku publiku se podcjenjuje
Je li Vam televizija kao medij primarna ili Vam je svejedno pišete li u novinama, čitate na radiju...?
- Oduvijek mi je najdraže bilo pisati za novine. Na žalost, trenutno ne pišem nigdje. Izgleda da su danas malo kome potrebni kolumnisti koji znaju svoj posao. Konzumente medijskih glasila u Hrvatskoj, kao i cjelokupan hrvatski narod, neoprostivo se podcjenjuje. Pisala sam za Večernji list, no, na žalost, to više ne činim.
Svoj prvi nagrađivan film snimili ste sa psom Hooperom.
- Da, tema su posljedice Domovinskog rata na području bivše Jugoslavije viđene kroz reakcije mog, sada već pokojnog, psa Hoopera. Taj se film može pogledati na http://us.imdb.com i to je doista moj prvi nagrađivan film.
Vlasnica ste brojnih međunarodnih priznanja.
- Međunarodne nagrade dobila sam za svoja četiri kratka igrana filma i za filmovanu poeziju koja je, dakako, moj uradak.
Kako izgleda Vaš radni dan?
- Zapisujem sve što me se dojmilo tijekom dana. Ukoliko me se išta dojmilo. Ako imam inspiraciju, uzmem videokameru i odem van snimati, potom montiram smiljen materijal i smišljam što ću od svega toga “skuhati”.
Kako danas u Hrvatskoj živi jedna slobodna umjetnica?
- Neovisno i slobodno.
Tko je Vaša publika, kakvi Vam se ljudi obraćaju?
- O mojoj publici mogu reći tek to da je ona odnedavno prepoznata na facebooku.com. To je jedini način da dođem do povratne informacije, onoga što ljudi zaista misle o onome o čemu pišem.
Film
Imate i glumačkog iskustva. Koji Vam je set snimanja ostao u najljepšem sjećanju?
- O tome bih mogla dugo govoriti. Definitivno mi je najdraže bilo glumiti u filmu Rajka Grlića Đavolji raj, originalnog naslova That Summer of White Roses (Ljeto bijelih ruža) jer riječ je o britanskom filmu. U tom je filmu igrala renomirana ekipa glumaca, pa bih nabrojila neke: Tom Conti koji je uz Davida Bowieja glumio u Sretan Božić gospodine Lawrence, potom Susan George, Rod Steiger, John Sharp, John Gill, Alun Armstrong. Svi oni imaju lijepe glumačke biografije i uloge u svima poznatim filmovima poput Pasa od slame, Doktora Živaga, Pirata i Hrabrog srca Mela Gibsona. U Đavoljem raju Armstrong je bio moj ljubavni partner, a uz njega sam se na snimanju najviše družila s Contijem.
Čime su Vas osvojili ti ljudi?
- Jednostavnošću i otvorenim pristupom prema svemu što je novo. Nakon nekoliko dana snimanja, Conti me pitao želim li dolaziti na snimanje zajedno s ekipom, a ne autobusom, pa sam se rado pridružila. Naime, on je iz Londona dopremio svoj rolls royce i svaki dan ga je osobni vozač dovozio na set, a meni je ta vožnja značila da mogu dulje spavati. Uživala sam tih dana, tim više što sam dobar dio snimanja provela s cijelom ekipom. Snimali smo u Karlovcu i okolici, a u to sam vrijeme živjela u Čakovcu. Sjećam se da me jednom zgodom, kad je poslovno putovao u Rijeku, posjetio otac. Bio je očaran.
U tom se filmu pojavljujete i nagi. Recite, je li se teško razgolititi na filmu?
- Najiskrenije, meni nimalo. Doduše, na audiciji za ulogu Bijele Ruže, kako se zvao moj lik, nije bilo ni riječi o skidanju do nagosti. Tražili su žensku osobu koja se zna lijepo kretati. Tek za snimanja Grlić je došao na ideju da bih se u nekim kadrovima, odnosno scenama mogla pojaviti gola, na što sam odmah pristala. Njegov je prijedlog bio i logičan s obzirom na situacije u kojima se moj lik trebao nalaziti.
Genetika
S kim se družite u Zagrebu, tko su Vaši prijatelji, kamo svraćate na kavu?
- Da budem posve iskrena, najdraže mi je družiti se sa samom sobom. Imam nekoliko prijateljica i prijatelja koji se ne bave pisanjem, ali imamo neke druge zajedničke interese. Najradije odlazim u kafić Društva hrvatskih književnika.
Kako provodite vrijeme kad dođete u Čakovec?
- Volim doći u Čakovec. Beskrajno volim svoj grad i žao mi je što sam morala otići iz njega. Kad sam doma, vrijeme provodim uglavnom s mamom, u šetnji i “kaficiranju”, a ponekad se nađem i s nekim mojim dugogodišnjim vjernim prijateljima.
Vitalni ste, lijepo izgledate. Recite nešto o recepturi lijepog izgleda, da ne pitam nešto otrcano.
- Hvala vam na komplimentu. Svoj izgled uglavnom mogu zahvaliti genima, premda dosta brinem o sebi. Pazim na prehranu i njegujem lice i tijelo. Mislim da je to sasvim dovoljno za nekoga tko ima tako dobru genetsku predispoziciju.
Koliko Vam je u životu važna ljubav i jeste li je pronašli?
- Ljubav mi je važnija od svega. Ipak ću pridodati - osim od mog pisanja (osmijeh). Odnedavno imam novog dečka. On je Španjolac, pa se ne viđamo često koliko bismo željeli. Svaka veza na daljinu ima svoje prednosti i nedostatke, no ja u tome ipak nalazim više prednosti jer ne volim da mi netko neprestano “sjedi za vratom”, ma koliko mi bio mio. Jednostavno, nisam taj tip.
Razmišljate li o sebi u perspektivi, za primjerice 10, 15 godina?
- Ponekad se zateknem da mislim o tome, ali kad god se to dogodi, upitam se - čemu? Iskustvo mi govori da o tome ne treba razmišljati. Što bude, bit će.
Volite putovati. Recite nam nešto o svojim putovanjima?
- Otkad sam počela raditi filmove, a to je od listopada 2006. godine, putujem kad sam pozvana na neki od filmskih festivala. Na moje veliko zadovoljstvo, to je prilično često.
Aleksandra Ličanin
Fotografije: privatna arhiva Stanke Gjurić

Iz eseja Dragovoljno samovanje
Stanka Gjurić: Ne braneći dragovoljno samovanje, niti ga bilo čime zagovarajući, ustvrdila bih kako, ako i jest - za pojedinca - na stanovit način gruba neizbježnost, podcrtavam, namijenjena samo jakima. To je ipak pojava koju se ne bi smjelo ni na koji način mistificirati, ili još manje - omalovažavati i, bez obzira što je se vjerojatno nikada neće moći svrstati u (zabrinjavajuću) premoć, tako otežavati onima koji ne žive sami vlastitom odlukom, ili se čak na to, kao na mogućnost, usud ili posljedicu, zbog općenitog društvenog stava prema samoći, ne usude niti pomisliti.

Samački život nema nedostataka
Stanka Gjurić: Samački život, po meni, nema nedostataka. Jednom pjesniku to je velika prednost. Pjesnici su poseban svijet iako ima i onih koji iz najrazličtiijih razloga pristaju na drugačiji način življenja i kompromise. Žive s nekim iako je to protivno njihovoj prirodi. Ja na nešto takvo baš ničime nisam primorana.