POLJOPRIVREDNICI ZADRAVEC: Pobijedili smo sušu

Većina poljoprivrednika na čijim je gospodarstvima stočarstvo primarna djelatnost cijele godine s čežnjom gleda u nebo i sa strahom računa i preračunava – hoće li nakupiti dovoljno sijena, sjenaže, silaže, kukuruza za zimsku prehranu stoke, ponajprije muznih krava. Suša koja traje već predugo dugoročno ugrožava ionako smanjen ukupan stočni fond, a broj grla u stajama reducira se. No, Zdenka (39) i Krešo (44) Zadravec iz Bogdanovca tu su brigu prebrinuli pred desetak dana. Sa svojim sinovima – Nikolom (18), Marinom (14) i Matijom (13) – u za njih tipičnoj i uvijek dobro organiziranoj obiteljskoj akciji, napunili su silose s kukuruznom silažom, pa se sad, kaže Krešo, lakše diše:
- Obrađujemo 17,5 hektara oranica i imamo još 6,5 hektara livada (većinom vlastite zemlje, nešto malo je zakupa) i u optimalnoj godini nemamo problema, pripremi se dosta hrane za stoku. U štalama je dvadesetak krava muzara, tovimo 35 bikova, a na gospodarstvu su, onako za vlastite potrebe, svinje, perad...
SUŠA SIJE STRAH
- Bilo me strah hoćemo li tijekom zime imati dosta hrane za stoku. Ova suša uništila je jako puno poljoprivrednika. Nas u bregima spasile su malo bolje prilike, uspjeli smo skinuti dva otkosa djetelinsko-travnih smjesa, djeteline čak tri otkosa (u udolinama se ipak zelenilo) – ali uz dobru prihranu, pazilo se da se kosi točno na vrijeme. Kukuruzne silaže je taman da si skinemo teret s vrata... Imali smo i hektar pod pšenicom, dva hektara pod ječmom... Da ovisimo o još kojem otkosu, ne znam kako bi bilo. Sve je izgorjelo, čak i svježe sijane trave treba zaorati. Ništa, sve je sprženo. Kako je ljudima u donjem dijelu Međimurja bolje da ni ne gledamo.
NEMA KLIPA
- I kukuruz smo silirali, malo i na silu... Presuh je već i slabog klipa, a kukuruzna zlatica napravila je veliku štetu makar sam sijao tretirano sjeme. Na sušom oslabjelim biljkama štete su još jače... Vidjelo se da zrno ne treba čekati, pa smo posilirali što god se moglo.
Na kraju dugog, jako dugog silažnog dana, kad se prikolica za prikolicom silaže utrpava u silos, gazi, pa opet, pa još, Krešo i Zdenka ipak su zadovoljni. Uspjela je još jedna obiteljska akcija s njihovim sinovima na koje se – makar su zapravo nedorasli dječaci – mogu osloniti i kad je najteže, prisjeća se Zdenka:
SINOVI SU OSLONAC
- Naši su dečki sjajni... Sve rade. Kad je Krešo stradao pod traktorom, sav je bio zdrobljen, a mi od jada, straha i brige nismo znali kud, kamo sa sobom... Ali držali smo se zajedno, zgrabili se posla. Nikola nije slazio s traktora, Marin i Matija su radili sve što su god mogli i dok je Krešo ležao u bolnici, uspjeli smo sve napraviti...
Naši su dečki dobri učenici, vrijedni, bez njih ne bismo mogli držati ovakvo gospodarstvo. Nemamo nove objekte na gospodarstvu - krave i bikovi u tovu su u tri objekta, a tu su i svinje i živad. Puno je skakanja dok se sve to namiri. Mužnja je na vezu, nemamo izmuzište jer svih ovih godina teško se bilo odlučiti na veće investicije. Prilike su takve da se nije moguće na bilo što osloniti.
Vidite koliko muke moramo proći, a onda – kad se ta muka mora naplatiti - pravedne naplate nema. Evo, prošli smo mjesec (baš su sad došli obračunski papiri) za mlijeko prvog razreda, ono koje smo nekad zvali ekstra-klasa, dobili 2,25 kuna po litri. S državnom premijom - to je 2,75 kuna po litri... A mlijeko je (čak i sad, kad su krave bile pod stresom zbog vrućina) s 4,19% mliječne masti i 3,15% bjelančevina. Dnevno namuzem od 280 do 300 litara. Pogledajte s koliko se masnoća i bjelančevina nudi u prodavaonici i pošto je konzumno mlijeko. Koliko je pošteno prema nama kad se u otkupu limitira obračun prema masnoći, a ako bi masnoća pala – onda se to odračunava od cijene?!
ŠTALA SE LAKO ISPRAZNI
U situaciji kako je opisuje Zdenka, kad ne bi uspjeli osigurati dovoljno hrane za stoku za sljedeću zimu, Krešo ima vrlo jednostavno rješenje:
- Sad smo za zimu osigurani, pobijedili smo sušu. Kad ne bismo imali dosta hrane za stoku, praznili bismo se štale! To je najjednostavnije i najlakše. Vidite da je situacija takva da nas izvlači to što svi radimo - pomažu i moja mama, šogor, naši sinovi rade svakodnevno i uopće ne mogu zamisliti kako bi bilo da kao obitelj nismo dobro organizirani i složni. Kad krene škola, na gospodarstvu nam je bez njih napeto.
KAKAV SAVJET SINOVIMA?
- Recite, kakav savjet mogu dati sinovima, koju im školu ili fakultet preporučiti? Nikola ide u matematičku gimnaziju, maturant je, odlikaš. Vidim da voli ovaj posao kojim se bavimo, ali kakva mu je perspektiva ode li na agronomiju ili nešto srodno? Matija kreće u sedmi razred, a Marin u osmi. Jako su dobri u školi, obojica su šahisti tu, u domaćem klubu... Brzo dolazi čas odluke - kamo dalje? Da im velim - što god, samo ne poljoprivreda?! Vidite do čega je to došlo danas? Pred deset godina počeo sam na hektar i pol svoje zemlje. Strojobravar sam, radio sam u Metalcu i krenuo sam u poljoprivredu jer se time nastavlja i obiteljska tradicija, održava gospodarstvo i - evo, nešto se stvorilo.
NE HRANIMO ZA SEBE
- Sad je drugačije, sad nam se uzima ono što smo tijekom godine stvarali: naše su cijene stalno u padu, troškovi su u stalnom porastu. Pred deset godina ulazni su troškovi bili niži u odnosu na današnje, a otkupne cijene naših proizvoda više u odnosu na današnje. Nama se uvjeti ne poboljšavaju, ne uređuje se zemljište (zamislite, ja po ARKOD-u imam 47 čestica), ne uređuju se tržišne prilike, svaka kriza prvo se tovari na leđa poljoprivrednika. Zato sam rekao: ako ne bi bilo hrane, praznila bi se štala! Kupovati hranu ne isplati se. Kome je normalno – kako su sada cijene postavljene – 2.000 litara prvoklasnog mlijeka dati za jednu tonu soje?!
Samo, ako mi ispraznimo štale, što će onda ljudi jesti? Mi ćemo za sebe uvijek na stolu imati što treba, nećemo biti gladni niti bilo čega željni. Samo nismo onda problem mi, poljoprivrednici. Kome još nije jasno da mi ne proizvodimo hranu za sebe, pomoći mu nema.
Marijan Belčić