Poljoprivredno gospodarstvo Madić u Čukovcu

U Čukovcu, izmaknutom od glavnih prometinca, okruženom poljima i ostacima nekad čuvene Čukoske šume, po obliku i položaju vjerojatno jednom od najljepših sela donjeg dijela Međimurja, gotovo da je nestalo tradicijskih, sasvim na poljoprivredu oslonjenih domaćinstava. Svega su dva, možda tri, krupna se stoka po selu može lako prebrojiti na prste...
TRDO DELO NA MALO ZEMLJE
- Nikad nije seljački kruh bio tvrd kao danas, kaže Stjepan Madić, umirovljeni automehaničar i cjeloživotni poljoprivrednik, koji sa suprugom Anom, sinom Emilom, snahom Melitom, unucima Klarom i Markom i majkom Angelom koja je prešla devedesetu pokušava sačuvati vrijednosti na kojima su rasle generacije Međimuraca.
Uvijek na premalo zemlje, uvijek uz tvrdo delo na polju, uz blago... Oni tobož sretniji išli su i nekam v dero, a drugi nešto na tzv. privremeni rad po švicarskama, njemačkama... (Ana i Stjepan prošli su sve nabrojeno).
PRVO MALI FERGUSON
A i u inozemstvo se išlo u prvom redu da se zaradi za – danas se to moderno veli – podizanje konkurentnosti gospodarstva! Da bi se zaradilo prvo za mali ferguson (ako penezi od prodaje naše zadnje kobile i truge prasci nisu bili dost), ili da bi se našparalo za M-30, vapno, cement i košptu rodbini-težakima s kojima se budu zidale nove štale, bolji svinjci, jer je trebalo zvariti kuružnjake od petfrtaljki i prešane žice...
A onda, kad se na moderniziranom gospodarstvu počelo zarađivati, i doma se moglo zaraditi za veći zetor, za zmaja ili đakovića, umjesto prerađenog konjskog gumenjaka iz Našica naručiti za traktor pravu prikolicu ili iz Kikinde ili Ptuja još veću, jaču...
ČETIRI GENERACIJE POD KROVOM
Ana i Stjepan kažu da su sretni što su na obiteljskom domaćinstvu četiri generacije pod jednim krovom, najsretniji kad doma (a to je skoro dnevno) navrate i oni otišli pod svoj novi krov: iz Varaždina sin Mario, snaha Lana i unuci Noa i Martin i sin Anđelko koji je nedaleko od roditeljske kuće zet sa suprugom Suzanom i sinovima Emanuelom, Abelom i Domagojem.
Oni su uvijek tu – kao i kod većine međimurskih obitelji – kad se doma priskoči na kakvu akciju, na kakav veći sezonski posel...
No, Ana i Stjepan, premda iznimno aktivni, radišni, nisu više pokretačka snaga domaćinstva. Tu je ulogu preuzela srednja generacija - na Emilu je, inače po struci izučenom kuharu koji je naknadnim školovanjem stekao i zvanje voćara, najveći dio odgovornosti:
ZEMLJA JE PROBLEM
- Danas je u poljoprivredi stvarno tvrdo i teško. Imamo tradicijsko poljoprivredno gospodarstvo, ali ključna nam je proizvodnja voćarska. Imamo nasad jabuke na 3,7 hektara te k tome na oko 1,3 hektara breskve i šljive, sve u integriranoj proizvodnji... I krojimo planove za povećanje nasada. Evo, supruga je šivačica, zaključila je da je bolje ostati doma nego hodati na posel za dvije tisuće kuna. Doma se ipak može više privrijediti. Ali imamo i problem: dobili smo od Grada Preloga u zakup pet hektara zemlje na pet godina. Htjeli bismo na toj zemlji podići novi nasad, povećati svoj kapacitet, ali za taj plan trebali bismo ili dobiti zemlju u zakup barem na dvadeset godina ili je otkupiti... Ako ne uspijemo dogovoriti s Gradom Prelogom (a sad se iz Vlade najavljuje i nova politika u raspolaganju sa zemljom) dugoročniji zakup ili prodaju zemlje, planovi nam padaju u vodu... Vjerujem da bismo mogli ući i u IPARD program, samo znate kako čiste papire treba za to imati i čistu situaciju dugoročno gledano.
SJETNO O BOLJOJ PROŠLOSTI
Zabrinut zbog neizvjesnosti koja tiska mlađu generaciju, Stjepan se odmah prisjeća, kao i većina poljoprivrednika, bolje prošlosti:
- Mi smo od nekad imali voćnjake. Moj djed, čukundjed mojih unuka, imao je prve nasade trešnje i kruške... Tržili smo ih okolo, na primjer trešnje u Goričan u kojem ih nije bilo... I za ovaj voćnjak, na kojem se danas radi, sami smo okrupnjivali zemljište. Znate kako je to izgledalo dok se prošlo kroz katastar, kroz gruntovnicu, sa svakim od upisanih u vlasničke listove na malim parcelama išli smo k javnom bilježniku... Znate koliko ljudi odustaje od zemlje i od svojih planova zbog tih problema sa zemljom? Nama bi bilo idealno da se s Gradom Prelogom postigne dogovor dugoročne naravi... Naša je županija dobro krenula s politikom poticanja okrupnjavanja zamlje, ali nije model bio dobro prilagođen stavrnom životu na terenu. Poticalo se uz vremensko ograničnje i po površini, a zapravo je trebalo poticaje plaćati onda kad je netko gotov s okrupnjavanjem, bez obzira na sezonu u godini. Prijavite nešto – a onda se do kraja kalendarske godine ili do određenog roka ne uspije riješiti administracija... To su problemi u životu na koje se s pravilima i propisima ne gleda kako treba.
ZAKAJ NAS TISKAJU?
- Imam dojam da se u cijeloj državi seljaka tiska da uopće izgubi volju za rad na zemlji. Vidite vi da se netko posebno tuče za zemlju, za posel? Naročito mladi? I što onda slijedi? Rasprodaja strancima? Zar nam je sudbina sutra uvoziti sve što nam treba, a sami sebe i još milijune ljudi možemo hraniti? Zakaj nas tiskaju?!
Danas na domaćinstvu imamo sve što bi seljačko poljoprivredno gospodarstvo trebalo imati i što je nekad imalo i od čega se pristojno moglo živjeti, školovati djecu, gospodariti kak treba uz pošten rad.
Evo, imali smo deset krmača, sad su nam na gruntu samo dvije... Za svoje potrebe tovimo svinje. Cijene su oscilirale, nikad se nije znalo hoće li se prodati što smo uzgojili... Sad opet razmišljamo kako bismo išli na šest krmača, imamo sve što treba, dobar objekt, možemo raditi...
Imali smo i pet krava stalno u mužnji. Sad su nam u štali dvije, utovljeni bik, junica i jedno tele. Držali smo – makar ne puno, krave dok se isplatilo. Sad od te naše dvije ipak odnesemo na mljekaru do 25 litara mlijeka, ostalo se potroši doma, za potrebe obitelji...
STOČARI, VOĆARI I PČELARI
- Imamo svoje meso, svoje povrće, svoje voće, jaja, mlijeko, a imamo i pčelinjak! Od pokojnog su mi oca ostala dva koša, a znate kak to ide, malo emocije, malo tradicija, pa sam kupio par AŽ-ejki, pa još par... Tu je na gruntu bilo dvadeset košnica, ali kak su se mimoiduće žene tužile da su spikane, preselio sam pčele k šumi... Tamo s prijateljem Zlatkom Vargom iz Draškovca pčelarim, imamo sedamdesetak košnica, ali nije ih više od pedeset aktivnih... To je nama više hobi nego posel.
NEMA NOSITELJA PROIZVODNJI
- Zašto vam to sve govorim... Na seljačkom gospodarstvu nekad se sve isplatilo jer nam se pošteno platilo, jer se znalo što koliko vrijedi, jer se seljački trud i muka nisu podcjenjivali. Kad je bio siguran otkup i pristojna cijena – proizvodilo se svega koliko treba! Pa mi smo na prikolici s traktorom vozili med nekad na željezničku stanicu u Donji Kraljevec i slali MEDEX-u...
Sedamdesetih i osamdesetih godina tak je bilo za sve – sve se otkupljivalo, sve se pristojno platilo (makar čovjek nikad nije do kraja zadovoljan cijenom), na svakom su koraku po selima bile otkupne stanice. Gdje su one danas? Sad se seljake pokušava dovesti u položaj da isporučuju robu po željama robnih centara i otkupljivača, kao da proizvodnju imaju na traki, kao da štampamo kad hoćemo svoje proizvode! A ne pod božjim nebom i s prirodnim ciklusima koje se ne smije prisiljavati!
Morali bismo se sjetiti da su Agromeđimurje nekad, pa zatim međimurske veterinarske stanice u Čakovcu i Prelogu i Poljoprivredna zadruga Čakovec bili i nositelji i pokretači međimurske poljoprivrede. Da se radilo u sustavu u kojem se seljak mogao baviti onim što je nabolje znao – zemljom, stokom... Imali su ljudi krave, konje, svinje, perad... Sve... A sad?
NEMA NACIONALNE POLJOPRIVREDE?!
- Više nema takvih nositelja proizvodnje, prepisali smo neke tuđe modele, a mislim da smo se i previše dodvoravali Europi, pa počeli uništavati svoju poljoprivredu.
Meni je bilo jako teško kad je bivši ministar poljoprivrede Petar Čobanković rekao da nema više nacionalne poljoprivrede?! Pa to je nešto nezamislivo! Kamo bi, na primjer, Austrija došla da na poljoprivredu ne gleda kao na nacionalnu, kao strateški važnu? S takvim smo gledanjem i došli u situaciju da se sve bazira (od poticaja nadalje) na hektarima, umjesto da obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo bude vrednovano po tome što je u stanju proizvesti. A mi u Međimurju mogli bismo puno... Evo, spomenuo sam Poljoprivrednu zadrugu. Zadruga nam je solidan i pouzdan partner. Ili - za sve poljoprivredne proizvodnje imamo izvrsne savjetnike u savjetodavnoj službi, agronome u čizmama koji su stvarno uz seljaka. Fali ipak malo zdravog razuma u nacionalnoj politici da iskoristimo to što imamo... Da ljudi ne moraju s traktorima na cesti tražiti svoja prava.
GDJE JE EUROPI VJERODOSTOJNOST?
Seljačke, odnosno poljoprivredničke prosvjede, Emil, premda kao mladi poljoprivrednik i voćar u ništa manjoj neizvjesnosti i ništa manjim problemima od ratara ili mljekara, s oprezom procjenjuje:
- Daj Bože da se ne moramo nalaziti na cesti, u prosvjedima, jer dosadašnje iskustvo veli: kad poljoprivrednici pritisnu, onda je odmah obećanje – ludom radovanje, samo idemo doma, da nikom ne izazivamo glavobolje. A i mi imamo previše posla da bismo gubili vrijeme na cesti. Ne ide se u prosvjede zato što je to nekom lijepo, posebno sad, na ovom mrazu... Vidim – nova je Vlada, novi je Sabor, ali svi su oni meni zapravo isti, jednaka ćemo obećanja opet slušati... Vidjet ćemo što će biti kad uđemo u Europsku uniju. Mi smo 28. članica, a tu ćemo, čini mi se, i ostati! EU za mene nema vjerodostojnost. Po čemu su to Bugari, Rumunji ili Mađari, po kojem kriteriju, u EU ušli prije nas? I vidite gdje su sad? Gdje je ta principijelnost i vjerodostojnost Europe kad se tako gleda na stvari? Nema je, a iskreno – ja je ni ne očekujem ni u budućnosti.
Marijan Belčić