Arhiva 26.07.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:19.

POTRESNO: Zanemarena obitelj Kos bez struje i vode živi u šikari!

Mjesto radnje: Čakovec, Stiper 4. To je adresa koju nećete pronaći u Čakovcu, ni igdje u urbanom dijelu gradskog prstena. Zapravo je izmišljena, da ljudima koji tamo žive ne bi u osobnoj iskaznici pisalo “šikara, između Totovca i Ivanovca”. Na nestvarnoj adresi žive stvarni ljudi. Do njih nije lako: poslije dijela Ivanovca zvanog Preloge potrebno je skrenuti na šljunčani put, a potom kroz kukuruz i visok šaš, strmom stazom probiti se kroz šikaru. Oronule krovove i improvizirane nastambe skrivene podivljalom vegetacijom pronašli smo tek uz pomoć negdašnjeg predsjednika Mjesnog odbora Ivanovca Josipa Cara koji je svojevremeno ovim nesretnim ljudima probijao put spasa kroz snježne nanose.
Od jeseni će u klupe ivanovečke škole prvi put sjesti dva dječaka s ove adrese: osmogodišnji Josip Kos i dvanestogodišnji Smiljan Kos. U Osnovnoj školi Ivanovec zanijemili su od nevjerice kad im je u prvi razred upisano dvanaestogodišnje dijete. Ako osnovnoškolsko obrazovanje završi redovno, Smiljan će tada imati 20 godina! Očigledno je posrijedi ogroman propust nadležnih - djelatnika Centra za socijalnu skrb Čakovec koji godinama znaju za ljude s ove adrese. Ovdje, Bogu iza leđa, žive tri sestre: Snježana Kos (43) majka spomenutog 12-godišnjeg Smiljana, Smiljana Kos (37) s osmogodišnjim sinom Josipom te Darinka Horvat (48) uz supruga Muju Bašića i 21-godišnjeg sina Marija Bašića. Svi su nezaposleni, a tri sestre nemaju ni dana škole.
POLICIJA ZNA GDJE JE STIPER
Uz članove obitelji Kos i Bašić, u Stiperu živi i jedan njihov susjed, zrelije životne dobi, s kojim nisu u dobrim odnosima. Nedavno su stanovnici Stipera zbog njega spomenuti na stranicama crne kronike jer je navedeni susjed zračnom puškom nastrijelio malog Smiljana. Srećom, ozljeda je bila lakša.
MOLILI SMO DA NAS PRESELE
Do Stipera rijetko tko svraća. Sestre mi kažu da ih socijalni radnici obiđu jednom godišnje i tako je već desetljećima.
- Ovo je kuća koju su kupili naši pokojni roditelji i mi nemamo drugi dom. Zbog siromaštva, kuću nismo mogli održavati, pa sada u njoj nitko ne živi jer se počela rušiti. Sami smo podigli dvije nastambe u kojima spavamo. Imamo pumpu za vodu, ali vodu moramo pumpati preko gaze zbog trakavica i svega ostalog što s vodom izlazi iz zemlje. Struju nismo imali nikada. Početkom osamdesetih godina s ovog su se područja ljudi počeli iseljavati. Nekad je ovdje živjelo osam obitelji, no, stari su umrli, a oni mlađi otišli. Mi smo ostali jer nije bilo nikog da nam pomogne. Molili smo socijalne radnike da nas presele, ali uvijek su nam odgovarali da nemaju prostor za nas. Tako su prolazile godine... teško je, ali nemamo izbora. Živimo od socijalne pomoći, obrađujemo mali vrt i imamo koju kokoš. To je sve. Ima i štakora, pa često moram ostavljati otrov jer se bojim da ne dobijemo kakvu bolest. Ovdje ni noću ni danju nije sigurno jer živimo u pustoši. Zato imamo toliko pasa, da se barem malo zaštitimo. Kad idem do dućana po kruh, moram kroz šaš i polja kukuruza pješačiti oko jednog kilometra i uvijek se bojim hoću li sresti nekog zlonamjernog. Neugodan je osjećaj i kad mi zmija šmugne pod nogama - ispričala nam je najstarija sestra Darinka Horvat. Prisjetila se djetinjstva svog sina Marija kojeg je po nekoliko kilometara pratila do škole u zimsko doba:
- Moj muž je ustajao noću da bi lopatom probio uzak put u snijegu, kroz šikaru sve do šljunčane ceste, kako bi Mario i ja mogli do škole. U proljeće i jesen znala sam ga voziti biciklom. Ponekad sam ga pred školom čekala cijelu smjenu. Sjećam se situacije kad je slomio nogu: morali smo ga nositi do puta na kojem su stala kola hitne pomoći jer se do nas nisu mogli probiti - dodaje Darinka. Njezinog Marija umorio je život u izolaciji i oskudici, pa je odustao od srednjoškolskog obrazovanja.
Sestre Kos tvrde da su iz mješovitog braka: majka im je bila Romkinja iz Slovenije, kažu, a otac Hrvat iz Zagorja kojeg stariji Ivanovčani i Totovčani pamte iz vremena u kojem je po kućnim pragovima nudio popravke kišobrana.
RUPETINA NEMARA PROGUTALA DIJETE
Kroz rupetinu nemara sustava propali su Smiljan i njegova majka Snježana koji donedavno uopće nisu imali hrvatsko državljanstvo, već slovensko. To znači da su bili bez zdravstvenog osiguranja i bilo kojeg drugog prava. Socijalnim radnicima trebale su godine da reagiraju. Prvi korak (ishođenje hrvatskog državljanstva) poduzeli su tek prošle godine, a daleko su stigli jedino u nepovratnom oštećivanju Smiljana kojemu su smanjili ionako mimimalne šanse za obrazovanjem. O kolikom je nemaru riječ dovoljno ilustrira činjenica da je Smiljan rođen u čakovečkoj Bolnici, a njegova majka u Mačkovcu. Ipak, u kartu sustava ove sudbine nisu ucrtane.
U školu na vrijeme nije pošao ni Smiljanov bratić Josip, no, njemu je tek osam godina, pa su i šanse za uklapanjem daleko veće. Josipova majka kaže mi da je imao manjih zdravstvenih problema zbog kojih je odgođen upis u 1. razred.
Dok razgovaramo u šikari Stipera, u oči upada znatiželja i komunikativnost dječaka. Obojica izvrsno govore hrvatski. Moj kolega Dubravko pita Smiljana što bi želio imati. Dijete odgovara: Ne trebam ništa.
- Međusobno razgovaramo na našem materinjem, romskom jeziku, ali se stalno trudimo govoriti i hrvatski, baš zato da dečki dobro nauče jezik - kažu Smiljana i Darinka koje, iako neuke, znaju da dječaci bez poznavanja hrvatskog jezika izvan polja u kojem su zapeli nemaju nikakve šanse. Smiljanova majka najmanje komunicira. Samo se osmjehuje iznenadnim gostima. Pitam je koliko ima godina?
- Ne znam. Ja sam nepismena - kaže Snježana.
Na spomen škole, dvanaestogodišnjem Smiljanu unuarnja svjetlost obasja oči:
- Jako se radujem što ću ići u školu. Zato što ću naučiti slova. Vidio sam školu i jako je lijepa - rekao mi je dječak čija svijest još ne dokučuje koliko mu je djetinjstva i šansi za dostojanstveniji život bezočno oteto.
POMOĆ ZA SMILJANA I JOSIPA
Dječake će trebati dobro odjenuti za zimu, a od nadležnih u Centru za socijalni rad očekuje se dugoročno rješavanje problema - što brže preseljenje obitelji u humanije okruženje. Nije istina da se u suradnji s Gradom Čakovcem, bez obzira na brojne barijere, to do sada nije moglo učiniti. U vodstvu Grada Čakovca postoje ljudi koji nisu ni slijepi ni gluhi, niti samo deklarativno humani. To dobro znam jer je ovo uredništvo upravo u suradnji s rukovodstvom Grada prošle godine uspješno riješilo zahtjevan socijalni slučaj.
Sudbinu dječaka pratimo dalje, a u suradnji s Humanitarnom udrugom Fijolina pokušat ćemo prikupiti sredstva za Smiljana i Josipa Kosa, kako bismo ih do kraja kolovoza opremili za polazak u školu. Svi koji žele pomoći novac mogu uplatiti na žiro-račun Humanitarne udruge Fijolina pri Međimurskoj banci Čakovec na broj
02-2392007-1100074777,
s OBVEZNOM naznakom
‘za Smiljana i Josipa Kosa’.
Neki su mrakovi crnji od ostalih, poput mraka Stipera - zato što je tama ove šikare - tama zajednice. U rukama nam je luč - samo je treba dobrotom upaliti i siguran put iz bespuća jasno se vidi.
Željka Drljić
Snimio Dubravko Lesar

Pratit ćemo skrb majke...

Na naš zahtjev, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Čakovec Suzana Belović proslijedila nam je izvješće nadležne socijalne radnice:
-Dana 1.6.2011. ovaj CZSS zaprimio je anonimnu prijavu o zanemarivanju djeteta Kos Smiljana, rođenog 20.3.2000. iz Čakovca, Stiper 4 od strane njegove majka Kos Snježane, Navodno dijete ne polazi školu,nema riješena statusna pitanja (državljanstvo,zdravstveno osiguranje),a živi s majkom u šumi u izrazito deprivirajućim uvjetima stanovanja.
Tijekom ispitnog postupka utvrđeno je slijedeće: Kos Snježana rođena je 8.12.1969. godine u Mačkovcu, od oca Kos Josipa i majke Ilonke Kos, rođene Šarkezi. Prema dopisu Matičnog ureda u Čakovcu, imenovana je bila slovenska državljanka, upisana u KD Črenšovci na str.247 pod rednim brojem 6468. Imenovana od rođenja živi u Hrvatskoj, a zadnje prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj imala je 1989.godine na adresi u Čakovcu, Stiper 4. Imenovana nije imala reguliran status stranca s odobrenim privremenim ili stalnim boravkom u R. Sloveniji što smo provjerili pri Policijskoj upravi međimurskoj u Čakovcu.
Njezin sin mldb. Kos Smiljan rođen je 20.03.2000.godine u Čakovcu, očinstvo mu nije utvrđeno. Nije nam bilo poznato da li je isti upisan u maticu rođenih i u knjigu državljana u Republici Sloveniji.
Na rodnom listu izdatom u Matičnom uredu u Čakovcu navodi se da je po nacionalnosti Rom te da je državljanin Republike Slovenije. Snježana i njezin sin Smiljan žive u kući njezine sestre Smiljane Kos,u vrlo deprivirajućim uvjetima stanovanja.
Kuća u kojoj žive nalazi se u jednoj šumi kraj sela Totovec,u kući nemaju priključak vode i struje.
Snježana nema nikakvih prihoda , a pomaže im sestra Smiljana kod koje žive. Ni Snježana niti Smiljan nemaju zdravstvenu zaštitu,a njezin sin Smiljan nije uključen u polaženje škole, iako ima već 11 godina.
Dana 14.6.2011. godine obratili smo se Veleposlanstvu Republike Slovenije u Zagrebu sa zamolbom za rješavanje statusnih pitanja KOS SNJEŽANE i njezina mldb.sina KOS SMILJANA. Na našu zamolbu Veleposlanstvo Republike Slovenije u Zagrebu je odgovorilo pozitivno,te smo dana 18.8.2011.g. Snježanu i Smiljana prepratili u Zagreb radi ishođenja putovnica i rodnih listova. U svrhu izrade putovnice imenovane smo morali fotografirati, te smo podmirili navedene troškove u vidu odobrene jednokratne novčane pomoći. Po dobivanju putovnica iste su im predate. Zatim je Snježani pružena pomoć u sastavljanju molbe za primitak nje i sina u hrvatsko državljanstvo, te je prikupljena sva potrebna dokumentacija.
Dana 1.2.2012.g. od djelatnice policije dobivena je obavijest o primitku u hrvatsko državljanstvo ,te je radi toga bilo potrebno uplatiti u državni proračun RH iznos od 1.500 kuna te smo podmirili i te troškove, kao i troškove izrade osobne iskaznice za Snježanu u vidu odobrene jednokratne novčane pomoći. Za sina Smiljana riješili smo i pitanje zdravstvene zaštite, te zajedno sa OŠ Ivanovec dogovorili liječnički pregled za upis u školu. Mldb. Smiljan je napokon upisan u 1. razred OŠ Ivanovec, te će krenuti u školu nadolazeće školske godine. Majku Snježanu uputili smo na pokretanje postupka za priznavanje prava na stalnu pomoć za sebe i sina, te potrebe prijave u evidenciju nezaposlenih osoba pri HZZ-u, što do sada nije učinila.
Obitelj mldb. Smiljana i nadalje će se posjećivati od nadležne socijalne radnice i pratiti njegova daljnja skrb od strane majke Snježane.
Voditeljica postupka
Antonija Canjuga,
dipl. soc. radnica

Izvor: 2987